Trčanje “sa” – najbolja trkačka disciplina roditelja

Pisala sam već o  sportskim disciplinama roditelja i djece. Iako mu nisam dodijelila posebno mjesto, već samo posebnu vrstu „sprint iz mjesta“, trčanje je neizostavna rekreacija skoro svakog roditelja.

Da je trčanje u svakom smislu svojstveno roditeljstvu, možete čuti i u najobičnijem razgovoru.

“Kako ste?

Evo, dobro je. Trčim na posao, pa onda u vrtić po djecu. Stalno neka trka.“

Ili

„Šta ste radili ovaj vikend?

Trknuli do sela.“

Trčanje je uvijek tu.

Kod ove vrste trčanja je dobro što ako ne želite ne morate paziti na ishranu, niti na puls. Oprema vas košta koliko i odjeća koju inače nosite jer je to vaša svakodnevna odjeća. Jedina potrošna roba mogu biti živci ali to samo u slučaju ako pružate otpor. (“Otpor je uzaludan”, ne zaboravite.)

Ako prihvatite da jednostavno morate trčati, onda je sve ok.

Naravno, ima i kreativnih roditelja koji na razne načine sabotiraju svoje trčanje ali to je već stvar ukusa i naravno, kreativnosti. Ja nemam ništa protiv trčanja, iako sam radije za bicikl ali malo raznovrsnosti nije na odmet.

Šta znači trčanje „sa“?

Već sam pomenula sprint iz mjesta koji praktikuju naročito roditelji male djece i to bi bio najslikovitiji primjer trčanja „za“. 😀

Iako roditelji često puta dođu u situaciji da bi trčali „od“ ne birajući ni mjesto ni vrijeme, ne ostvaruju tu svoju rabotu jer gube u startu.

Ali ovaj tekst je o onom šta možemo uraditi a da svi budu sretni. Želim da vam predstavim  jednu potpuno praktičnu vrstu trčanja a to je trčanje „sa“.

Trčanje “sa”  je dugoprugaško trčanje koje, bar u mom slučaju, ima veze opet sa biciklom.

Baka je Bebi kupila onaj biciklić bez pedala, guralicu ili gur-gur kako negdje i službeno zovu, koji je on savladao prošle godine (sa 2,5) godine. Taj biciklić je odlična stvar jer se brzo kreće a ne umori se toliko kao kad ide pješke. Idealna kombinacija za…pa za trčanje. Šetnja dolazi u obzir jedino ako ste spremni da žrtvujte gorepomenutu potrošnu robu u obliku živaca i da se kao iz pjesmice „Fifi“  stalno ponavljate – uspori, gledaj ispred sebe, ne u lokvu, pazi čiku/tetu ispred itd.

Kako smo se Bebo i ja dogovorili još davno, negdje kad se rodio, da je njegov tempo moj tempo, tako je i sa biciklićem na kojem ide prilično brzo. Lakše mi je da ga pratim, nego da sabotiram. Njemu zabavno, a meni korisno.

Iako zvuči bezazleno, to bicikl-trčanje uopšte ne izgleda tako. U stanju je preći 4-5 kilometara kao od šale a za to vrijeme ja pored njega uglavnom trčim.

Kad počnem izdisati, onda brzo hodam mada to ne traje dugo. Iako je malen, dobar je trener pa kad pokušam da usporim, on odmah interveniše nekom motivacionom tipa „Bize, bize!“ .

Kako je došlo sunce, pokušavamo održati kontinuitet jer je  ostalo još nekoliko trudničkih kilograma viška a kondicija se znatno popravila u odnosu od prije par sedmica. Ovaj tip trčanja mi se za sad pokazao kao najefikasniji jer je potpuno izvodljiv – dok je beba sa tatom, nas dvoje „treniramo“. Pardon, treniramo. Mnogo je zanimljivije, korisnije i jednostavno – ljepše trčati svojom voljom, trčati sa djetetom a ne za njim.

__________________________________

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria