Oprez ili pretjerivanje, da li zaista uništavamo generacije koje dolaze?

Skromno ću reći da je čovjek stvorio računar po uzoru na ženu. Koliko žena može imati otvorenih tabova, a da procesor radi bez problema, toliko je veća šansa da će svaka radnja biti do dovedena do kraja i to vrlo često bez bagovanja. Pms-ovi se ne računaju.

Iako mi je sad u fokusu briga o tek rođenoj bebi, zbog dobrog funkcionisanja procesora imam bar još minimum dva fokusa. Jedan od njih je polazak u školu najstarijeg djeteta.

Pa šta ako je decembar. Imam još 30ak dana potpuno opravdanog ludila i nesuvislog ponašanja dok ne završim sa babinama.

A tema odlaska djeteta samog u školu se sasvim suptilno nametnula.

 

Razmišljam na šta će ličiti naš život na jesen, kad bude trebalo odvoditi i dovoditi dijete u školu koja je udaljena oko 10-15 minuta hoda od kuće i kad je uopšte pravo vrijeme da se dijete pusti da samostalno odlazi u školu.

Lako je reći u moje vrijeme, ali evo:

u moje vrijeme, mene su možda dva-tri puta odveli u školu a poslije izvoli sama, lagano, proširenjem pored glavne ceste (nije bilo trotoara) plus prelaz prometne ulice.

Sve ukupno, dječijim korakom oko 20-30 minuta hoda. Onda mi je to bilo normalno, sad bih samu sebe retroaktivno oduzela mojim roditeljima.

Zahvaljujući povelikom uzorku roditelja koji prate moju stranicu, a evo im napokon i blog post nakon dugo vremena, htjela sam čuti kako to izgleda kod drugih.

Starosna dob i osamostaljivanje djeteta

Ako ste pogledali link i komentare, neki prosjek puštanja djeteta je oko 5 godina, kad prvi put samo odlazi u prodavnicu u neposrednoj blizini uz nadgledanje roditelja. To smo prošli.

Što se škole tiče, ima nekoliko faktora  a neki su me baš iznenadili:

  • Roditelji prvačića moraju dovoditi djecu u školu. Ako žele da dijete dolazi bez pratnje u školu, potrebno je da potpišu saglasnost o tome. Ovu praksu su uvele mnoge škole u Banjaluci i još nekim gradovima, kao aneks školskog pravilnika.
  • Mnogi roditelji puštaju djecu da idu sama u školu od 7 godine ako je škola u neposrednoj blizini stanovanja,
  • Dosta roditelja dovozi i odvozi djecu zbog loše ili nepostojeće infrastrukture u saobraćaju za pješake (nepostojanja trotoara i rasvjete, visoke frekvencije saobraćaja itd.)
  • Udaljenosti škole i adrese stanovanja
  • Samo u zimskim uslovima, ako je dijete poslijepodnevna smjena pa je dan kraći.

Jedan od komentara koji mi je stigao u inboks mi je dao novu perspektivu.

Sofija, kako se zove prijateljica što mi je pisala, mi je pomenula GPS sat za djecu. GPS satovi su mi poznati, pogotovo zbog bicikla ali nikad o njima nisam razmišljala kao o nečemu korisnom za djecu a sad mi to itekako ima smisla. U okruženju ga nude mobilni operateri a sad je stigao i kod nas.

Ponudu za pametni sat nađoh na Mtelovom blogu.

Koliko god zvučalo kao Veliki brat, sami dobrovoljno pristajemo na razne vrste zalaska u privatnost, kad su djeca u pitanju mislim da je ova ideja itekako korisna.

Prvo, malom djetetu ne kupujem telefon a ta kupovina se najčešće pravda upravo sigurnošću.

Drugo, ovaj sat pruža mogućnost komunikacije putem poruka ali i pozive brojeva koje roditelj odredi. U odnosu na telefon mi se čini kao mnogo bolja opcija. Nema you tube-a, nema viber-a a puštanje djeteta bez nadzora u taj prostor mi je jednako strašno kao i pustiti ga samog u sabraćaj.

Na kraju, ovo je sat. Manja šansa da će ga izgubiti u odnosu na telefon.

U inostranstvu gps pametni satovi za djecu su odavno dostupni. To sam vidjela sad, zahvaljujući Sofiji i Guglu, jer nisam uopšte razmišljala u tom pravcu. Znam da bi moja mama frasove dobijala da sam ja imala neki gps, pogotovo za vrijeme rata. Sjeli bismo na bicikle, pa bi se vožnja po naselju nerijetko završavala u susjednom selu. Iz ove perspektive, ne bih rekla da je taj metod bio nužno bolji već da je jednostavno takav bio baš iz nužde.

Roditelji se uglavnom nisu imali kad baviti djecom a mi smo se nekako prilagodili.

Osamostalili smo se ne znajući da je to osamostaljivanje a danas djecu ne puštamo tako lako.

Drugo vrijeme, drugo izazovi. Nema smisla ne prilagođavati se pod svaku cijenu „jer je nekad bilo bolje“. Nije bilo bolje, samo nama tako izgleda. Teško da su izmišljena nova zla, već smo ih napokon postali svjesni a mediji vrve od njih.

Kladim se da će naša djeca svojoj djeci govoriti da je nekad bilo bolje.

Na kraju, tješiću se da će  osamostaljivanja moje djece ići postepeno. Da je taj naš oprez opravdan, da nije pretjerivanje. Malo uz pratnju iz daleka, krijući se iza nekog žbuna, malo uz pomoć GPS-a.

 

 

 

5 Comments

  1. Chi
    18 December 2017 at 9:23 am

    Vidjela GPS sat na TVu i u istoj sekundi pomislila, ovo ce nam trebati. Znam da nije normalno, ali kontrola je bolja od povjerenja. 🙂 Ti znas koliko je bilo od moje kuce do skole i da nije bilo ni rasvjete. Zimi sam nocu kroz maglu ponekada isla sama, jer su Suzana i Brankica cesto znale da bjeze od mene (ne cudim se). Zadrzavala sam dah skoro po minut, da me ne cuju utvare iz magle i mraka da disem. Hodala sam brzo i gledala sam cijelim putem samo u svoje korake. Trenutak kada ugledam svoju kapiju je uvijek izazivao predah. I tako u zimsko vrijeme skoro svaki dan. Tada sam imala oko sedam godina. Ne mogu ni da zamislim da bih ja pustila svoje dijete samo tim putem kuci, mozes li ti? Evo mislim da mi je strasnije pri samoj pomisli nego u trenu dok sam pjesacila kroz prakur strave i uzasa. Mnogo se bojimo, nemam drugo rjesenje i Moramo se vidjeti… Nema smisla da ostavljam ovoliko duge komentare bez zakljucka 😀

    • karadara
      18 December 2017 at 10:00 am

      Ne znaš koliko se me obradovala komentarom, jer očekujem da budu – de ne lupaj, kakav gps. Tačno znam o čemu pričaš i iz ove perspektive prvo ne znam kako su naši roditelji to sve preživljavali ( i da li su uopšte bili tako osjetljivi kao mi) a drugo, kako smo mi, mali, sve to pretamburali. Da, trebamo se vidjeti. Slutim filozofska razmatranja 😀

  2. Chi
    18 December 2017 at 10:42 am

    Evo najiskrenije pomislila sam prvo – trebace nam. Drugo: Bolesnice. Trece: jel moram je pretplatiti mtel (mozel gps bez kvakva samo gleda patke na youtube!). E tacno cu se odseliti opet u Topolu i nek ide istim putem i sve isto! Jel to rjesenje?

  3. Milica
    18 December 2017 at 11:22 am

    Sat je odlicna stvar, mi smo ga uzeli prosle god kad je bila drugi razred, isto sam tako razmisljala, na ruci joj je ne moze ga izgubiti, moze da zove i da je zovu samo osobe koje ja ubacim preko aplikacije, nema mnogo filozofije, sat, poziv, gps i poruke i cao djaci, nema youtuba nema igrica. I jos jedna odlicna stvar je kad ide na izlet sa skolom pa lepo pratim gde je bus i odem po nju kad vidim da stizu, a ne odem pa cekam kao kreten pola sata sat kao ranije sto je bilo. Medjutim, sat se pokvario, myki je njen, a koliko cujem cesto se kvare, i sad muku mucimo sa operaterom. Uglavnom ideja kao ideja je odlicna za malisane.

  4. 18 December 2017 at 2:37 pm

    Svakome je vreme njgovog detinjstva bilo najbolje… Mi smo znali kako se živi, ovi mladi pojma nemaju… 😀

    Imam dečaka od 10. Razmišljali smo supruga i ja o satu, ali je na kraju ipak dobio telefon(najobičniji na dugmiće, ništa smart ovo-ono). Pošto do škole ima 2 stanice(živimo u Beogradu), počeo je sam da ide u školu tokom 3. razreda(i bio među prvima od drugara, čak i ako većina živi bliže školi)…