Zbog djecocentričnog društva osjećam ličnu odgovornost da i ovo iskustvo podijelim sa vama. Iako moje dijete već ide u vrtić, inspiraciju mi je dala prijateljca kod koje sam prepoznala ono što sam ja osjećala a nisam pričala o tome.Nikad nije kasno da se čovjek-žena opameti, pa otud i ovaj članak.
Na Internetu ćete naći mnoge članke o polasku djece u vrtić ( i ja sam pisala o tome, vidi kategoriju “Vrtić”), o pripremama djece za boravak u kolektivu i ostala čuda. Međutim malo ko priča o pripremama mama i tata za vrtić. Kao da nismo bitni. Kao da taj zadatak nekog drugog čeka. Izgleda da je ljepše i lakše ostati vjeran slici racionalnog roditelja koji zna šta je najbolje za njegovo dijete i to odrađuje bez suvišnih emocija.
Dakle, kad smo spremni za vrtić?
Nikad.…bar prvih mjesec dana 🙂
Motaće vam se razne misli po glavi tipa:
Ma daću otkaz i živjećemo na selu sretni i siti.
Ja sam grozna majka/otac kad ovo svjesno radim svom djetetu.
Srce mi cijepa kad vidim kako jeca.
I tako će vam biti maksimalno nekoliko sedmica. Onda ćete okusiti čari vrtića i nećete vjerovati da ste se na početku tako loše osjećali.
Zaključak: pripreme nema.
p.s. podijelite svoje mukice sa nekim, možda vam bude lakše.
p.p.s. nekoj djeci u nekom periodu vrtić ne odgovara. Dajte i sebi i djetetu vremena..,ali to je već neka druga tema.
Rebeka
Mene je jako strah vrtica, pogotovo sto sam ovdje radila 5 godina u vrticu. Ne postoje drzavni vrtici samo privatni i jako jako su skupi.