Zamislite čovjeka koji cik-cak trči ulicom presrećući druge ljude dok hodaju? Ili iznenada iz nekog budžaka iskoči pred majku sa kolicama pa otrči dalje ostavljajući zgranutu ženu da smiruje dijete? Ili trčeći zapinje za druge ljude na trotoaru?
Ne bi daleko stigao, eventualno do psihijatrije.
Ili još gore.
Zamislite vozača auta koji vozi prelazeći u suprotnu traku? Ubrzavajući pred semaforom? Kočeći iznenada ispred kolone? Otkidajući retrovizore drugim autima?
Za ovog srećka bi vjerovatno bila izrečena sudska mjera psihijatrijskog liječenja sa zabranom da ikad više sjeda za volan.
A biciklisti? Njima ostaje samo loš glas i prekorni pogledi za sve na biciklu.
Kome je ugodno da se na šetalištu breca i trza kad ga pri brzini od 30km/h prestigne biciklista zamišljajući da igra Carmageddon na biciklu? Zbog takvih koji nisu ni za psihijatrije ni zatvora već za po dupetu žicom iz točka rođenog bicikla biciklizam je na lošem glasu.
Nijedna rekreativna zona niti javna površina nije ostala neokaljana ružnim ponašanjem pojedinaca na biciklu.
Pretpostavljam da se radi o klincima ili samoživim ljudima koji nemaju obzira za druge. Jedina metoda borbe protiv ovakvog ponašanja jeste javna osuda okruženja a naročito biciklista. U Banjaluci to možete učiniti ovdje.