Usamljeni zajedno

Ispostavilo se da sam baš nedruštvena osoba. Od mojih, otprilike, četiristo prijatelja koje sam imala na FB (ne računajući revidiranje svakih nekoliko mjeseci), druženje se svelo na neki mizeran broj – dvocifren…ispod sto, čak i ispod 50…siromašno i premalo. Sad se uglavnom old fashion družim. Uživo. Bez konekcije. I nije da mi je lako. Te moram izaći iz kuće, te moramo naći kafić gdje se može razgovarati, te nekad i piće moram platiti…sve neke obaveze. Previše se akcije zahtjeva a lajka nigdje i to niko ne vidi. Entera nema. I pored svega, ne samo da je to druženje staromodno već sam ja totalno ispala iz fazona jer ne znam šta se dešava u životima mojih prijatelja. Sve mi sami moraju ispričati! Ne daj Bože da se nađem sa nekoliko njih u isto vrijeme pa kad oni između sebe krenu prepričavati lajkove i komentare sa fejsa a ja sjedim kao imigrant u dalekoj zemlji. Težak je život bez fejsbuka. Evo, sama sebe proglašavam društveno bolesnom jer mi nedostaje vitamin F. Našla sam i termin koji označava moje stanje. Zove se sajber-skepticizam. Ovdje lijepo piše da nisam jedina. Postoje i knjige o tom mom stanju. Lijek je vrlo jednostavan-otvori profil i mani se prazne priče.  Ipak, prošlo je već 20 dana (al’ vrijeme leti) kako nisam dio bratske fejsbuk zajednice i odluka je i dalje postojane. Profil je ugašen. Prijateljstva sahranjena, slike pohranjene.  Kad mojim prijateljima dosadi staromodni razgovor uživo, ostaje mi još rodbina…i naravno babe, dabogda žive i zdrave bile.