Zadnjih dana se po portalima i društvenim mrežama digla prašina oko slučaja “učiteljice iz Prijedora”. Ukratko, pojavila se vijest o toj nekoj učiteljici koja je po svim mogućim kriterijumima nepismena, a vijest je nastala na osnovu nekoliko fotografija.
Nije trebalo dugo da se ta učiteljica krene razapinjati i osuđivati. “Preprevljeno”, “nebi” i ostali primjeri (ne)pismenosti na fotografijama su bili dovoljni čak da se oglasi i Republički pedagoški zavod obećavajući oštriju kontrolu znanja nastavnika.
Šta mi je nenormalno u slučaju “učiteljice iz Prijedora”?
Meni kao prosječnoj građanki, mami budućih školaraca, nekom ko i sam dobija platu iz državnog budžeta, nije jasno nekoliko stvari. Počeću od onog što sam vidjela u člancima različitih portala.
- “neznanje učiteljice još jedna je u nizu potvrda da se budžetski korisnici zapošljavaju ne po stručnim, već po rodbinskim i političkim linijama.“ (etrafika.net)
Ova tvrdnja nije daleko od istine. To je ružičasti slon kojeg godinama ignorišemo kad nam odgovara, a upiremo prstom u njega kad nama smeta – ako neko drugi “prođe” na konkursu ili u ovom slučaju, u političke svrhe, pred izbore.
Jako je interesantna poplava informacija o nepotizmu i korupciji prilikom zapošljavanja baš koji mjesec prije izbora. Sudeći po medijima, ovo je pojava novijeg datuma jer prije nisu toliko (ili nikako) pisali o tome. Licemjerno do bola. Po meni, ko vidi a prešuti istinu nije ništa bolji od onog što laže. Šta su mediji do sad radili? Ima ih nekoliko koji dižu galamu non-stop i zato im hvala. Stavljaju kakav-takav tegić na stranu razuma.
- Pozivanje na fotografije kao argument
Stvarno? Vi ili ja treba da povjerujemo u nešto što piše na osnovu nekoliko fotografija. Mogla sam ih i ja napraviti.
- Nepominjanje imena
Ako je cijeli ovaj slučaj “Preprevljeno” stvaran, što bi vrlo lako moglo biti ali nema konkretnih dokaza, kako se zove ta učiteljica iz Prijedora? Šta ona ima da kaže u svoju odbranu? Šta direktor u čijoj školi radi ima da izjavi? Možda bi se prenosioci vijesti mogli odbraniti da bi mogli biti tuženi za javno sramoćenje ali hajte, molim vas, sa učiteljskom platom? Ko to ima para, a vrijeme da ne pominjem, da tuži za potencijalno sramoćenje? Sumnjam da bi rizikovala da tuži a da je stvarno ono napisala. Uostalom, tužba bi samo povećala čitanost.
- “Ukoliko su sporne fotografije autentične, učiteljica bi, naglašavaju svi koji su ih vidjeli, trebalo da se stidi svoje diplome, jer je, kako se vidi, napisala “nesmeta”, “dobijo”, “nezna”, “nebi”.” (Nezavisne novine)
Je li tako? Učiteljica bi trebala da se stidi a ne neki profesor, fakultet i država koja joj je dopustila da nepismena stekne tu diplomu. Ako i mi ovako mislimo, onda sigurno trebamo penzionere nazivati beterima jer imaju male penzije. Ne, nije dobar primjer. Probaću biti još specifičnija – naročito bi trebali da se stide oni lažni ratni vojni invalidi jer su ostvarili pravo na penzije kao da su zadobili povrede u ratu. E sram da ih bude!
I onda, u svom ovom ludilu koje nazivamo državom, vidim osudu fantomske učiteljice. S koje god strane da krenem, nije mi jasno kako ona može biti kriva za nešto?
Čak i kad bi bila tu imenom i prezimenom i dalje je ne krivim. Ne krivim ni one što bi nju krivili. Od svega mi je samo malo žao i dosta muka kad vidim kako je lako upaliti narodnu masu nizašta.
Ovoliko trošenje energije na zgražanje, a 0 utrošene da se nešto uradi.
Da ne bih bila ista, morala sam da napišem šta mislim. Ne želim da energiju trošim na komentarisanje svakog okačenog članka a filteri za ignorisanje su zakazali ovaj put. Nisam mogla izignorisati jer odavno ne vidjeh slikovitiji primjer gluposti naroda koji uopšte nije glup. Pretpostavljam da se radi samo o nekritičkom konzumiranju informacija. Možda je samo inercija surfanja odradila svoje. Nadam se da je to to.
Čak i da se varam, rješenje ostaje isto – jednostavno.
Ako vam smeta nepotizam i korupcija prilikom zapošljavanja:
Napravite par fotografija ili snimak, neki dokaz o tome i pošaljite medijima.Navedeni primjer je živi dokaz da članci mogu nastati na osnovu bilo kakve fotografije.
Argumentovano pišite na internetu o tom koliko ste se puta bezuspješno prijavili na neki konkurs za posao i kroz šta ste sve morali proći. Nemojte, molim vas, kao argument pominjati nemanje vremena za “piskaranje po netu”. Vidim da ga dosta nas ima.
Uradite nešto da prekinete začarani krug.
Ako mislite da nam je školstvo loše:
recept je skoro isti.
Koliko znam, većina djece ima roditelje koji im hoće dobro.
Šta čekate? Organizujte se.
Čujem mame školaraca koje se zgražaju na nedolične profilne slike učiteljica na društvenim mrežama. Mislite da više roditelja istomišljenika ne može učiniti da nešto promjeni? Da se obrati učiteljici ili direktoru škole? Ili ne daj bože, ne dozvoli djetetu odlazak na fejsbuk?
Ako mislite da ništa od ovog nema smisla:
onda vi meni recite
Kako opstati u životu bez smisla?
fotografije: etrafika.net
Dodatak: ja svoje napredovanje u karijeri oduvijek sabotiram svojim jezikom i (još uvijek) političkom nepripadnošću, tako da mirne duše objavljujem ovaj tekst.
Negoslava
Moja koleginica je već drugog dana prebacila svoje dete iz jedne u drugu školu- čim je na roditeljskom sastanku učiteljica rekla “ako hoćeju da idu u veceu….”
karadara
Pošteno!
Rebeka
I love the post. I am impressed. Kako da kazem, da nam je drzava normalna ili ka tome teze, mislim da bi domace novine trebale da te angazuju da pises clanke, da vodis jedan feljton. To sam vidjela ovdje. Treba nam jos takvih mladih ljudi.
karadara
Hvala, Rebeka! Divne riječi, ko zna jednog dana…
Rebeka
Na trenutke mi zao zene, dobro je sto se ne zna njeno ime ipak. A mozda ona i ne postoji. Ali zaista odgovorna je drzava sto joj je dala licencu, da moze da predaje.
Promene
Mnogo takvih je u prosveti i vecina ima zvanje profesora, mastera ili doktora nauka, sve na bolonjski nacin..
Analizirajuci uzroke takvih pojava moramo poceti od analize strucnosti i osposobljenosti profesora i asistenata koji su zaposleni na visokoskolskim ustanovama i koji direktno ucestvuju, na bolonjski nacin, u osposobljavanju takvih kadrova.
Cinjenica da sam tokom osnovnog studija drzao instrukcije nekim studentima koji su danas asistenti ili profesori na fakultetu a na tim pozicijama su zahvaljujuci korupciji i nepotizmu kao politicki, stranacki, podobnici.
Takve pojave su evidentne samo u ovakvoj drzavi koja neprekidno tone u more jalovih politika postojecih politickih partija i politicarenja onih koje gledamo na televizijama dvadesetak godina.
Zeljan sam promena.
karadara
Potpuno razumijem o čemu govorite. Mislim da smo svi željni promjena ali da nismo zreli za njih jer se one ne dešavaju. Nažalost.
Sokrates
Dobar tekst. Pročitao sam nekoliko stranica na ovu temu i mnoštvo površnih komentara. Komentatori su uglavnom istog mentalnog sklopa kao i nesretna učiteljica. Jedino ovde pročitah da su korijeni ovakvih propusta mnogo dublje od priča tipa “…zaposlila se preko veze, zaposlila se jer je član stranke na vlasti, kupila je radno mjesto” i sl. Zasad još niko ne reče niti napisa kad se famozna učiteljica zaposlila, koliko ima godina staža i koliko godina starosti što je jako bitno za razumijevanje ovog slučaja. Od prije tri godine kriterijumi za posao u nastavi su prosječna ocjena studija, broj provedenih mjeseci na birou i broj bodova na testu kojeg pravi ispitna komisija ( od 0 do 3 boda). Osim ovih postoji i kriterijum koji nosi 10 bodova a odnosi se na djecu palih boraca. “Običaj” je da ispitna komisija svim kandidatima da 3 boda na testu. Bodovnoj komisiji preostaje da sabere bodove i to je to . Nema uticaja nikakvog direktora niti bilo kog lica sa strane. Obzirom na veliku nezaposlenost radno mjesto u nastavi je postalo atraktivno pa se često dešava da na jedno radno mjesto , pa makar to bilo i na 4 časa sedmično, javi i po 40 kandidata. Vjerujte mi na riječ, većina se tih kandidata međusobno poznaje i tačno znaju koliko ko bodova ima. Lista sa bodovima se javno objavljuje na vratima škole a svaki prigovor , makar bio i najgluplji, školski odbor mora razmotriti. Ako se pitate gdje je tu problem čija će posledica biti polupismen učitelj/nastavnik/profesor pred đacima, objasniću vam.
Najveći problem su 10 bodova za djecu palih boraca. Djeca preživjelih boraca moraju da imaju prosječnu ocjenu studija 9,50 ili više da bi se nadali radnom mjestu. Naravno, podrazumijeva se da će na spisku kandidata biti djece palih boraca koji su u samom startu u velikoj prednosti , ne zbog svoje kvalifikacije već iz socijalnih razloga. Dakle , biti dobar student je manje bitan kriterijum za rad u nastavi što dovodi do pojava opisanih u gornjem tekstu.
Zakon ne poznaje razliku između privatnog i državnog fakulteta što “iole” pismen čovjek kod nas uviđa. Da li treba da opisujem količinu uloženog truda, rada pa i iskorištene inteligencije u postizanju vrhunske prosječne ocjene na državnom i privatnom fakultetu ? Mislim da nema potrebe. Mnogi moji bivši đaci su sad ili akademski građani ili studenti državnih i privatnih fakulteta tako da ” znam pušku dok je pištolj bila”.
Diplomci sa različitih univerziteta nisu isti. Može se raspredati o tome kako je diplomac beogradskog univerziteta i bijeljinski isto, ali nije. Definitivno nije. Nažalost , ne postoji rang lista fakulteta na osnovu koje bi se kandidatu sa banjalučkom diplomom dalo koji bod više od kandidata sa bijeljinskom diplomom. Navodim Bijeljinu kao primjer i dobro znam o čemu pišem jer živim i radim u Bijeljini.
Još jedan socijalni kriterijum je broj mjeseci provedenih na birou. Nemam ništa protiv da se ljudi koji dugo čekaju posao zaposle. Iz porodičnog stanja znam kako je mučno imati zdravog i pravog člana domaćinstava a nezaposlenog. Nemojte zaboraviti da znanje stečeno na fakultetu koje se ne upotrebljava tri ili više godina počinje da “lapi” tj. zaboravlja se i naučeno gradivo i ideje gdje bi se to što je naučeno moglo primijeniti. Dakle , ovo je bio još jedan kriterijum koji pobija stručnost.
Već pomenuti “običaj” ispitne komisije koja daje svakom kandidatu 3 boda je (u nedostatku bolje riječi ) idiotski. Da li je moguće da su svi kandidati jednaki ? Ako jesu, čemu onda postojanje takvog kriterijuma i čemu postojanje komisije. Naravno, nisu baš sve komisije jednakih razmišljanja (idiotskih) pa se ovdje ipak radi samo o “običaju” a ne o zakonskoj normi.
Kad sagledate sve kriterijume, nije neko veliko čudo pojava polupismene persone u učionici.
O “krivinama” kroz koje je (vjerovatno) prošla pomenuta učiteljica kroz svoje osnovno, srednje i visoko obrazovanje bez kriterijuma za dobijanje najniže prolazne ocjene iz srpskog jezika neću pisati jer sam dužinom ovog komentara već dovoljno “smorio”.
karadara
Da, čula sam za te komisije a i prijateljica mi je jednom objašnjavala način funkcionisanja ali sam odustala na pola priče 🙂 Ovdje bar imam napismeno kako to izgleda.
Što se tiče dodatnih bodova djece poginulih boraca i prednosti pri zapošljavanju, meni je trebalo godinu i po borbe, ali bukvalno, dok nisam došla do svog radnog mjesta. Ne volim taj dio isticati u prvi jer imati takvu “titulu” u našem društvu nije nimalo pohvalno. Ne znam kakva je situacija sa šehidima i braniteljima, ali borci, bilo pali ili živući, su definitivno u svakom smislu na dnu društvene ljestvice. Valjda vlast indirektno daje do znanja da im je trud bio uzaludan. Ipak, to je priča za sebe. Nisam sigurna da ću je se doticati jer je previše bolna i uzaldna. Štaviše, to je jedna od rijetkih tema za koju zaista mislim da ne vrijedi pričati. Nekad mi se omakne kao sad, ali hoću da pariram dužinom komentara 🙂 da vidiš da nije smaranje u pitanju.
I na kraju, sistem je idealno podešen da se sve krivine mogu lako zaobići upornošću i bezobrazlukom. Ne govorim o ovoj ženi, jer polazim od pretpostavke da ona nije stvarna (samo zbog načina nastanka novinskog članka) iako sam svojim ušima čula mnoge, ne samo prosvjetne radnike, već zvaničnike sa sličnim načinom izražavanja. Njihova prednost je u tom, što ne moraju biti pismeni. Naći će nekog ko će to biti umjesto njih…a ako i taj bude nepismen, bože moj, imamo bitnijih problema u državi od “ne” i glaloga napisanih skupa.
Eve Bronson
Jedan od nacina na koji se i pored “uredjenog” sistema bodovanja manipulise jeste i sastavljanje samog konkursa. Ako je pored diplome potrebno da ima polozen taj i taj seminar da je radio tacno toliko godina u odredjenoj instituciji i govori bas ta dva jezika onda je jasno da od nas 30 prijavljenih pismenom dijelu ispita mogu pristupiti samo jedan ili dva kandidata gdje prolazi onaj za kojeg je i pisan konkurs. Nije uvijek tako ali sam ja bila kandidat i svjedok ove igrice na konkirsima u tri skole. I svi su znali ko je osoba koja ce proci i niko nije nista osim gundjanja napravio. Ukljucujuci i mene.
karadara
Da, to je isto ljepota konkursa – tolika specifičnost da može odgovorati samo gospodinu ili gospođici Šteli.
Sokrates
Drugarice Bronson,
U ovom trenutku ne mogu ali ako treba već sutra mogu da dođem do datuma od kojeg zakon propisuje provođenje konkursa za rad u nastavi na način koji sam gore opisao. Odgovorno tvrdim da si mogla oboriti konkurs za rad u nastavi (ako se radi o radnom mjestu predavača) ako se traži specifičan seminar, radno iskustvo u specifičnoj ustanovi, pripadnost specifičnoj političkoj organizaciji, specifičan horoskopski znak … i slične “štele”. Da, postojalo je zakonsko uporište koje je direktoru ili direktorovom “bosu” davalo odriješene ruke da od 31 prijavljenog kandidata bude izabran 1 (jedan) zato što je konkurs pisan samo za njegove karakteristike. Da, bilo je i toga i bio sam i takvim situacijama svjedok. Ali, ponavljam se, sada postoji drugi zakon i drugi, da ne kažem sofisticiranji načini zaobilaženja tog zakona. U svakom slučaju, vi koji konkurišete na posao predavača bi trebali da reagujete na bilo kakav pokušaj “štele”, ne smijete da ćutite i sliježete ramenima dok na vaše oči dobija posao neko ko (objektivno) nema ni stručne ni ljudske kvalitete. Prijavljujte takve slučajeve gdje god možete, od prosvetne inspekcije, školskog odbora i ministarstva prosvete kao zvaničnih organa društva do medija, nevladinih organizacija ili ovakvih blogova. Bilježite sve da biste mogli da argumentujete nepravilnosti koje su učinjene na vašu štetu. Moja greška je što sam svašta vidio i doživio ali nisam evidentirao niti reagovao na način kojeg sad preporučujem svima koji traže posao. Dobro, u ono vrijeme internet nije bio tako moćno oružje kakvo je danas.
Bole
Svi smo mi ponekad nepismeni. Ne treba osuđivati učiteljicu treba razgovarati sa njom i oprostiti joj sve. Treba biti strog sa njom ako treba da nas ozbiljno shvati.