Kad je prije više od 20 godina, početkom rata, umrlo 12 beba u banjalučkom Kliničkom centru sve je bilo u redu. Ljutnja i bijes su mogli biti jasno usmjereni na omraženog neprijatelja, a nedužne bebe su postali pali heroji. Prošlo je vrijeme, 12 beba su sada samo ratna priča. Napravljen je spomenik i ostala su sjećanja. Novac je dat za spomenik ( Neka ga i treba da stoji kao podsjetnik ljudskoj gluposti!) dok za buduće bebe ništa nije urađeno. Rađaona isto izgleda kao i ’92. a medicinske metode datiraju još od ranije. Ali to je samo dio priče o bebama u Bosni…
Danas, u administraciji ugušenoj državom, matični brojevi su jednako nedostupni bebama rođenim poslije 12. februara kao kiseonik nekada, za onih 12 beba. Jedna beba je umrla, druga se bori za život i to je ono što znamo iz medija. Šta je sa ostalih ko zna koliko “februarskih” beba?
Nevidljive su i administrativno i medijski dok odogovorni koriste situaciju za svoj cilj – raspirivanje nacionalne mržnje za lakše upravljanje masama i održavanje na vlasti. Smrt 12 beba se lijepo iskoristila u tu svrhu. Odlično su nevine bebe poslužile za pokvarenu nacionalističku propagandu i i samo za to.
Nakon 20 godina, sve je opet isto…u stvari, čak i gore. Berina Hamidović je prva umrla. Nije imala matični broj. Nije mogla preko granice. Pitam se hoće li je sistem pustiti da ode jer nema odgovarajuće papire? Dokle ide naša glupost?
Hoće li neki reći da nema veze jer je to “njihova” beba? Kladim se da hoće.
Sve dok ne dođe do “naše” bebe…da joj se napravi još jedan spomenik.