Ovo je jedna teška priča. Ni trudnice, ni bebe, ni bicikliste. Ovo je priča o smrti a ona nikad nije zahvalna tema. Zapravo, ovo je više priča o porodici koja zna da će se uskoro suočiti sa smrću. Moguće da će ovo što ću napisati naići na osudu ali prije nego što osudite zaključak bar pročitajte tekst.
Porodice koje imaju bolesnog člana porodice sa, kako se to kaže, konačnom dijagnozom, sam dosta viđala kroz posao. To su porodice koje su stale u vremenu zbog čekanja jednog trenutka – trenutka odlaska tog člana porodice. One su okamenjene, nemaju planova, nadanja ni života dok “ne krene na bolje” iako znaju da je to bolje jedino kraj. Ono što im preostaje do tog trenutka je čekanje…
Jedna takvu porodicu sam poznavala lično. Davno je ova porodica nastavila sa životom nakon tog izvjesnog kraja. A ja sam bila sa njima baš dok su čekali. Tu porodicu su činile tri kćerke, otac, majka i baka. Najstarija kćerka je starija od mene desetak godina, a ostale dvije po 7 i 5. Mi, tj. ja u tim godinama, nisam baš najjasnije razumjevala šta se događa ali sam naslućivala da nije lako. Inače, ovo je grčka porodica kod koje sam ja provodila ljeta i smatrala je svojom porodicom. To možda nije bitno za cijelu priču osim dijela da sam bukvalno živjela sa njima u jednom periodu svog života. Na to sve, kod nas je završavao rat, pa to što negdje ima struje i vode meni je bio dovoljan razlog za sreću. Iako su se trudili da meni sve bude potaman, nešto tu ipak nije bilo kako treba.
Otac je radio a majka se brinula o svojoj majci koja je bila teško bolesna. To je taj meni nerazumljivi, teški dio. Bila sam dovoljno mlada da ne znam koja je bolest bila u pitanju i dovoljno stara da znam da joj nije bilo pomoći.
Stan je iako čišćen i održavan svakodnevno, možda i više nego neka bolnica, imao miris baš bolnice. Baka je po noći stenjala od bolova. Pored kreveta su stajale razne kutijice, gaze, ni ne sjećam se više. Šta god se radilo, radilo se da ne poremiti bakin raspored i rutinu. Iako se nije izgovaralo, iako su je voljeli, iako je to i majka i baka, čekalo se da umre. U vazduhu se pored tog bolničkog mirisa, osjećala i ona težina kad je kao sve uredu, a ništa nije dobro.
Baka, na grčkom “γιαγιά” (ja-ja), je bila glavna riječ i najčešće izgovorena riječ u toku dana. Ona je određivala tempo porodice.
Kad baka spava, hodalo se na prstima.
Kad jede, trajalo je beskonačno i često završavalo presvlačenjem.
Kad se presvlači i ide u wc, sklanjali smo se jer je baki bilo neugodno. Nije htjela da je iko gleda takvu.
Njena kćerka je plakala je skoro svaki dan, ne znam da li od tuge ili od umora iz bezizlazne situacije. Sad vidim da bi to možda moglo biti i zbog krivice jer je znala da ako želi da ova situacija završi, završiće se odlaskom. Umiranjem. Kao tamni vilajet i drago kamenje. Ako uzme, požaliće. Ako ne uzme, požaliće.
Da li bi bilo bolje za sve da se neko drugi brinuo za nju?
Novaca su imali, mogli su platiti.
Ali to pitanje – da li je u redu umirućeg člana porodice dati nekom drugom na brigu je tu stajalo ne kao pitanje već kao izričita zabrana.
Jer tako je i kod nas, na porodici je da sažaljeva teško bolesnog člana i da se brine o njemu bez obzira koliko to dobro ili loše bilo. Porodica treba da vuče taj ogroman teret koji crpi i zdrave članove porodice. Sramota je. Kako ćemo… Vidim da smo tu isti. Nema veze što to nije porodica odavde. Ista pravila su važila.
Da li je tu baku iko pitao za šta je ona? Ne znam. Sumnjam da je htjela to što je doživjela. Znam samo da su pored iscprljujućeg rasporeda, dio rutine bile i svađe zbog njenih čestih padova sa kreveta jer nije htjela da zove kćerku u pomoć. Htjela je da sačuva koliko – toliko dostojanstva u svojim očima i očima najdražih.
Toliko patnje i tuge zbog najboljih namjera.
Zbog obzira i ljubavi.
Prodisali su kad je umrla. Doslovno je tako rekla njena kćerka.
Pitam se šta bi danas rekli kad bi čuli za BELhospice projekat čija je osnovna ideja zbrinjavanje pacijenata sa malignim bolestima u progresivnom, uznapredovalom stadijumu za koji je prognoza ograničena.
BELhospice projekat na adresi Fandrejzing.rs biće lansiran 15. marta.
Meni ovaj projekat zvuči smisleno i treba ga podržati. Ljudski je.
Više o samom projektu možete pogledati ovdje.
Maya
Meni se nije bilo teško brinuti za umiruću mamu u pelenama. I uz njenu mamu sam bila u trenutku smrti, drzala je za ruku. I sa tatom se često raspravljam, kazem mu kada ostari treba doći kod mene, on je meni mijenjao pelene, prijatelji smo cijeli zivot, a on nece da cuje, kaze nece nikom da bude na teretu. Ne mogu se složiti da se djeca poguraju u vrtiće, starci u staračke domove, bolesni u bolnice i da mi imamo zivot. Meni je zivot ljubav i briga za druge, porodica do zadnjeg daha. Ako nešto bas bas dugo traje i stvarno loše utiče na cijelu porodicu, onda bih mogla to da prihvatim, ali bih sigurno svaki dan jurila u taj hospice i Boga molila da taj neko moj ne umre sam, bez mene. Nadam se da ni mene neće ostaviti da krepam sama, da će biti neko uz mene da mi čita i drzi me za ruku dok umirem.
CaraDara
Sigurno da je tako ali uvijek je pitanje te nijanse, logistike. Ovo govorim iz ugla socijalne radnice 🙂 jer sam se baš svega nagledala a potpuno razumijem šta želiš reći.