U čekaonicu je ušao par sa bebom. Bez ikakvog studiranja, procjenjivanja i potcjenjivanja, odmah se vidi da se radi o vrlo siromašnom paru, vrlo vjerovatno nižeg obrazovanja. Žena pri tom ima vrlo izražen strabizam i po držanju bih rekla da je slabovida. U naručju je držala dječaka od nekih 6-7 mjeseci. Odmah su oči u čekaonici bile uprte u njih, računajući i moje. Toliko su odudarali od prosjeka da su htjeli – ne htjeli privlačili pažnju. Dječak je spavao u naručju, a otac je sa majkom utvrdio da ona može sama sa dječakom a on ode negdje. Još su se nešto tiho domunđavali i on je izašao.
Uskoro se dječak probudio. Mama je pipajući uspjela da malo otkopča jaknicu. U to se od nekud stvori i otac.Izgleda da nije išao daleko. On je dovršio rakomoćivanje. Počeo je da tepa dječaku, majka se brinula da li je gladan. Dopunjavali su jedno drugo na način kako mogu samo oni koji to tako rade stalno i u svemu. Otac je iz svoje torbice izvadio kašicu i plastičnom kašičicom, onom iz kafića koja dođe uz kafu, počeo da hrani dječaka. Mali je izgleda bio sit, pa je pirio u oca, punih usta, smijući mu se. Otac se isto smijao. Sve troje su bili toliko skladni da nisam mogla prestati da ih gledam. Ona sa tim trepćućim očima, prevelikim kaputom, vjerovatno tuđim čizmama. On poguren od fizičkog rada, grubih prstiju sa tom kašičicom, improvizacijom na koju bi se većina “prosječnih” roditelja zgrozila i taj mali sav, pretpostavljam, u tuđoj odjeći, šaren kao kakav student na proputovanju – zadovoljan i sretan.
Umjesto sažaljenja koje sam osjetila na prvi mah kad sam ih vidjela, osjetila sam sreću jer ništa drugo nije bilo ni moguće osjetiti u njihovoj blizini. Iako znam da nije mjerilo, dobro je i vidjeti takve ljude.
Bili su zadovoljni i radosni sa onim što imaju, sami sebi najveća vrijednost. Bili su bogati.
I to je sve. Ništa više nemam reći osim da je bitno imati na umu te stvari koje se podrazumijevaju. Bitno je podsjetiti se da je ono što imamo, mi sami, najvrijednije. Ništa više.
Jelena
Divno, raspekmezila si me…
CaraDara
I sebe sam :))) Sad mi je lakše.
Jelena
Ovakve situacije, priče ili tekstovi me dobro “protresu”…tako da se uvijek pitam da li mi je zbilja to potrebno da budem svjesna svoje sreće. Nevjerovatnih ljudi ima…divim se junacima iz priče i svaka čast.
Naime, da se nadovežem…kod mene u naselju (A.Jakić) skoro svakodnevno u večernjim satima primjetim majku i djevojčicu koje svojim biciklom i prikolicom uzimaju iz kontejnera ono što se iskoristiti može…ali njihov osmijeh uz trenutne teme koje pričaju je ono što očarava i širi pozitivnu energiju.
CaraDara
Baš tako.
Aprilia
I mene si raspekmezila. Imamo skoro sve uslove za lagodan zivot a uvijek nam nesto smeta. Ovakve price nas probude iz mastanja o sreci jer shvatimo da smo srecni ali to ne vidimo.
Nedavno mi se desilo nesto sto mi je otvorilo oci, usporila sam, prepustila sve sto mogu drugima a sebi sacuvala vrijeme za ono najdragocjenije sto imam – porodicu.
CaraDara
🙂
Danijela The UMGF
Dobro se sjecam kad sam ja dobro naucila tu lekciju o bogatstvu…Sa 12 godina, prije ravno 23 godine, kad smo izbjegli i od sve imovine ponijeli samo dvije torbe navrat nanos spakovanih drangulija kao i vecina…tih ratnih godina cini mi se sve je bilo improvizacija, osim nase srece sto smo skupa i sto se volimo najvise na svijetu. Taj se osjecaj ne zaboravlja. I, uz rizik da zvucim pateticno, nauk da je jedina vrijedna imovina ona koju mozes uvijek da nosis sa sobom i niko ti je ne moze oteti – znanje, iskustvo, i ljubav koju dijelis sa dragima.
CaraDara
Ti i tvoji komentari! 🙂 Uvijek se pitam zašto ti ne pišeš? Zašto? I ne zvučiš patetično.
Danijela The UMGF
Ne pisem jer ne stizem, otimam seco kompjuter sa djetetom. Ili, sto bi moj coek rekao kad mu to pomenem, a u duhu narodnog rimovanja: “Blogerska je tuga pregolema, tema ima a vremena nema”. 😀
Eva
I meni si izmamila suze ovim tekstom… dobar podsjetnik na ono sto je najvažnije u životu 🙂
Jelena Pantic
Divno….ne znam šta drugo da napišem a nešto moram na ovako lepu priču.
Lepo je što si zapazila sreću i tamo gde je ne bismo očekivali i što si je ispričala nama.
Rebeka
Kako sam krenula da citam prve redove odmah sam se najezila i pomislila sta ce sada da bude, nesto tesko ces da opises, neku majku koja place ili neki tezak slucaj a onda tema ode u nesto pozitivno da se covjek zamisli i o vlastitom zivotu. Sjetim se da dosta nasih ljudi zivi tesko i da bez obzira koliko rade ili bi htjeli da rade ne mogu mnogo da promjene. Ali eto za razliku od dobrostojecih ljudi ovdje koji imaju sve ovi nasi imaju toplinu, ljubav i bliske porodicne odnose.
Klasična Štreberka
Nešto mi se vid zamaglio. Ne nisu to suze, ma kakvi, šta vam je?! Ja sam kao i moja imenjakinja iz prethodnog komentara dosta rano spoznala šta je to prava sreća na veoma surov način. To me nekako odredilo u životu, te tako već 23 godine idem kroz život sa ubjeđenjem da je srećan onaj ko ima bogatu dušu.
Nasmijala si me sa komentarom o kašičici i improvizaciji. Ja sam majstor improvizacije, ali ne u svemu, i na neki blesav način ponosna sam na to. I uz to volim da citiram svoju babu, koja je takođe improvizovala mnogo u životu uz izgovor: Što? Šta smeta?
cy3a
Најважнија је љубав и срећа… То си тако лепо описала… Хвала ти што поделила си ову дивну причу са нама 🙂