Mjesto gdje možete naći lijek protiv seboreje, peruti, išijasa, zubobolje, kostobolje i vjerovatno svega što vas je nekad planiralo boljeti je – pijaca.
Banjalučka pijaca je mjesto gdje je korisno, a povrh svega, zanimljivo zaviriti. Možete naletiti na solidan (čak) električni bicikl, original UGG’s čizme “spale sa kamiona” za 70KM, skije “kakve nećeš naći lako”, knjige i romane, voće, povrće i baštu božiju živopisnih likova.
Nedjelja je pijačni dan, iako i drugim danima postoje štandovi. Na ulazu u pijacu već počinje ponuda.Uz ogradu su okačene bunde, jakne, izložene gume za auto, alat, zavisi šta vam treba.
Na pijaci možete naći i namještaj. Ima novog ali i starog, u dijelovima, oštećenog, zanimljivo izloženog.
Ako vam trebaju cipele, radno odijelo ili npr.gluho bilo, invalidska kolica, i to ima. Na istom “štandu” je bila i biciklistička kaciga i medo, koji ne znam da li se prodaje ili privlači pažnju na kolica. Kako god, mislim da mu ovaj drugi posao ide bolje od ruke.
Ako idete npr.sami kroz pijacu, svašta možete čuti.
Danas ništa čovjek ne može bez kola.
Ništa, ništa.
Ovo je crtica iz razgovora neke dvije bake koje su klackale iza mene dok sam gurala bicikl pored sebe. 🙂
Na jednom štandu, tačnije prostirci na kojoj su bile izložene stvari, neki čiča je vrlo ponosno dohvatao neke stare makaze štapom na čijem kraju je bio magnet. Dvojica kao mušterija su ćutke gledali performans sa neskrivenim divljenjem čičinoj dovitljivosti da što manje savija leđa. I ja sam bila kao mušterija. Došla sam onako. Da pronjucam (pronjucati – vidjeti šta ima bez neke obaveze). Svašta se može naći. Knjiga za marku, starinski komad nekog posuđa, nikad ne znaš. Pored toga, puno je zanimljivije od kupovine u običnoj prodavnici jer nikad ne znaš šta ćeš kupiti 😀
Na pijacu pola ljudi dolazi da se druži. To sam shvatila kao još mala kada je moj đed redovno odlazio na pijacu. Pijačnim danom se znao njegov raspored – njucanje po pijaci jer mora nešto vidjeti, pa eventualno otići na pivo ili kiselu sa nekim čo’ekom (čo’ek – osoba sa kojim će đed vjerovatno ući ili je već bio u nekoj vrsti biznisa; kupovina ili razmjena dijelova za traktor, kupovina ili razmjena stoke, razmnožavanje stoke itd.). U slučaju da stvarno treba nešto kupiti, vodio bi i babu sa sobom, kad sam i ja često znala biti prikolica i tad se redovno išlo na ćevape. Da budemo jasni, ne samo zbog mene. Kad su baba i đed išli skupa, išlo se na ćevape. To je bio njihov izlazak.
Kad se malo dublje uđe u pijacu i ovdje je bio prisutan isti meni. Miris ćevapa se širio, a ljudi su sjedili (ljudi – žargonski izraz za muškarce) ispred pijući pivo i jedući.
Prije roštiljnica na pijaci možete naići i na ovakav izložak.
Ne, ne prodaje se zdrava hrana ni kupus. Ovo je rezultat pokazne vježbe za noževe, tj. ove spravice za rezanje. Svake nedjelje nova hrpa kupusa dokazuje kako ćete napraviti pravi izbor kupovinom sjecka.
Sve je na prodaju. Samo je ponuda raznovrsna i drugačije izložena. Nije ovo smeće.
Svaka stavka ima cijenu i svaka cijena varijaciju. Ako budete simpatični prodavaču ili prodavačici ili ako dovoljno vješto pregovarate, dosta jeftino možete proći. Pet vikend-romana za markicu, neka džidža-bidža za dvije. Para je para.
U slučaju da niste došli da cunjate (cunjati – vidi: pronjucati), već povodom neke ozbiljnije stvari i za vas ima svašta. Na pijaci ne samo da možete kupiti auto već odraditi i papirologiju u agenciji za prepis vozila koja je isto jedinstvena.
Da se na pijaci može naći za svakog ponešto i da mi u stvari idemo u korak sa svijetom ali na svoj način pokazuje i ovaj teretni bicikl.
Nažalost, vozač i tvorac ove mašine nije htio da se slika unatoč svesrdnom nagovaranju kolege na biciklu koji se stvorio pored nas kad je vidio da se nešto neobično događa.
Slikaj i njega! Slikaj i njega!, dobacivao je kad je vidio da čiča izlazi iz kadra.
‘aj bjež’ tamo! Neću. odgovarao mu je “moj” biciklista.
‘aj, ‘aj izaćeš odma’ na Internetu!, gurkao ga je ovaj drugi, ne popuštajući.
Hoćete da Vas slikam?, upitah ja, okrećući se prema njemu.
Ih, pa neću ja!,reče motivator, sjede na svoj bicikl i naguli.
Vlasnik plavog bicikla kad se uvjerio da je slikanje gotovo, isto sjede na svoju mašinu koja se odmah nakrivi udesno i koja bi sigurno neslavno završila da nije bilo prednjeg dijela koji je nekako držao ravnotežu, pa se okrenu šeretski i upita me:
A’ oće bit’ intervju!?
Rekla sam mu da je sve moguće. On se nasmija, mahnu i odjezdi nahero.
Ako vam je dosta sterilnih tržnih centara i uštirkanih ljudi, navratite malo pijacu. Ovdje je kampanja “kupujmo domaće” stalno na snazi. Tu se prodaje razna roba, a raspoloženja variraju. Nećete uvijek naići na osmjeh, niti strpljenje. Neko je tu od muke, neko po izboru. Možda čujete i neku svađu,možda neko zapne za vas, svrati vas do svog štanda jer je baš tu ono što vama treba, neće vam biti pravolinijski to je sigurno. Ako vam nije do toga, batalite ovu rabotu 🙂
Kad ste zadnji put bili na pijaci?
Jelena
Ženo, ti i ja kao da u dogovoru biramo teme 🙂 U subotu sam bila na vašaru – to se kod nas tako zove. Išla da kupim sadnice nekih borića… Elem, nisam ponela fotoaparat, i bila sam očajna zbog toga! A sve zbog jagnjetine! 🙂 Sledeći mesec, pošto je vašar kod nas svakog 15-og u mesecu, idem samo da napravim reportažu.
Kod nas imaš klasične pijace sa biljkama i garderobom, i vašar kjednom mesečno. Na pijacu ne idem baš često, jer imam baštu… 🙂 a na vašar možda 1 ili nijednom godišnje…baš kada mi treba nešto čega nema u radnjama; npr.drvena kašičica za med – to sam zadnje kupila.
Ljub!
karadara
Je li ti znaš da je meni stigla sadnica i to za babine :))) ima tu nešto, sigurno 🙂 Vašar se kod nas održava jednom godišnje, obično na neki svetac. Ne mislim na Banjaluku, već na manja mjesta – rekla bih da je za varošice rezervisan vašar a za sela zbor. I to je šiz. Ponesi aparat idući put. Meni je spontano došlo, pa sam škljocala telefonom. Žao mi je što nisam ljude slikala ali nisam bila u elementu skroz za to. Ja kupila jaja 😀 😀 😀
Štreberka
Ja ne volim pijace, imam paničan strah od njih. Dobro, ne baš paničan, ali dovoljan strah da ih izbjegavam. Podsjećaju me na neka ružne vremena kada su prodavnice bile prazne, a na pijacama si mogao da nađeš i kupiš sve, samo pod jednim uslovom da imaš novca.
Na pijaci sam zadnji put bila prije dvije godine. Bilo mi žao onih ljudi što prodaju i smrzavaju se, na izlazu me zatekla Ciganka da mi gata u dlan 🙂 ja je odbila i poslije toga imala saobraćajnu nezgodu. Da li zbog Ciganke ili zbog straha, uglavnom od tada pijace ćao!
karadara
Potpuno te razumijem o čemu pričaš. I mene je to dugo držalo a onda sam se našla u “čudnom” društvu koje je jednostavno išlo na pijacu. Znamo tako nekad otići (jako rijetko ali nema veze) pa njucati 🙂 Komentarišemo, gledamo, slušamo, zabavljamo se i taj osjećaj o kojem pričaš je jednostavno izblijedio.
Rebeka
Ja volim da odem na pijacu povremeno. Ovdje u Iowi/ Midwest i vecini americkih gradova farmer’s market ima jednom sedmicno i to od proljeca pa do kasnog oktobra.
Od oktobra do proljeca nema nista jer nista i ne raste tada a da je lokano.
Ovdje na pijacu zaista dodju seljaci /farmeri iz okoline i prodaju svoje proizvode iz baste ili sa farme. Ima i Amisha. Oni peku fine pite, prodaju jaja i povrce.
Mogu se kupiti fine deke za bebe od cesljanog pamuka/flanela, domaci sapuni, peciva. Sve su pijace slicne. A sigurna sam prilicno da na onim u Kini se prodaju i bube. 🙂
karadara
Haha! Nasmija me sa tim bubama 🙂 Da, sve je moguće. Meni su Amiši fenomen. Na proljeće prebaci koji sliku. Bilo bi lijepo vidjeti kako to izgleda u “amerikama”.:)
psy
Preporuka za sve koji žele kupiti bicikl, a imaju ograničen budžet: Povedite Daru na goreopjevanu pijacu, uspjeh zagaratovan 🙂
Grazie mammadaro