U prijašnjim pričama ste vidjeli kako izgleda porođaj u drugim zemljama. I ja sam opisala svoja iskustva, ali da bi priča bila kompletna, moram se nadovezati i opisom bolnice kao i tretmana medicinskog osoblja.
Želim naglasiti da za većinu stvari, bar one tehničke prirode, ne tražim krivca u osoblju jer bi to bilo besmisleno. Uzrok je mnogo viši i opštiji od neke neljubazne sestre ili osjetljive porodilje. O tom sam već pisala.
A zašto ovo pišem? Pa neka se zna. Nije razlog da ćutimo o stvarima koje se uz malo volje mogu popraviti ili su već dobre. Za jednu državu koja je u propadanju jer ostaje bez svoje glavne karakteristike – stanovništva, što zbog migriranja, što zbog bijele kuge, porodilišta bi trebalo da predstavljaju mjesta gdje porodilje odlaze opušteno i bez straha.
Tretman pri porođaju
Priprema
Pošto su mi kontrakcije bile između 5 i 10 minuta, posao oko prijema je odradio muž. Sestra po njegovoj priči nije bila najljubaznija ali smo se oboje složili da ni ne mora. Ona svoj posao odradi za nekoliko minuta i njena ljubaznost nije od presudnog značaja.
Sestra koja me je primila na obradu, tzv.pripremu je bila IZRAZITO ljubazna. Sve što je radila, radila je profesionalno.
Priprema podrazumijeva pregled, klistiranje i po potrebi, brijanje.
Prostoriju za pripremu nisam uspjela fotografisati što zbog učestalih kontrakcija što zbog nedostatka telefona.
Najpribližnije izgleda kao iz filmova o drugom svjetskom ratu. Ne pretjerujem. Tu je socijalistički enterijer – bijele pločice, ružno zeleni zastor (znate ona zelena tkanina što se u socijalizmu koristila i kao platnena roletna i kao zastor od škole do bolnice), metalno- kožna aparatura. Sve djeluje istrošeno i siromašno. Unatoč svemu, bilo je čisto.
U rađaoni
Primili su me rutinski. Niko nije galamio, niko nije bio neljubazan. Naprotiv. Sestra me je smjestila na krevet u ležeći položaj. Uključila mi je drip objašnjavajući šta radi. I ona i doktor koji je uzimao podatke (ne znam zašto to rade prije poroda?) je imao strpljenja da čeka da kontrakcija prođe kako bih mogla odgovoriti na pitanje.
Pored njih, tu je bila još jedna doktorica i još jedna sestra. Kako se sve brzo odvijalo, uskoro su me odvojili zelenim (a kojim drugim) zastorom od druge porodilje koja je tu ležala. Brzo su onaj krevet digli u neki polusjedeći položaj, vezali mi noge (ne znam zašto se ovo radi ali u tom trenutku mi stvarno nije smetalo) i počeli sa instrukcijama.
Doktor i sestre su bili tu, aktivno učestvujući u porodu. Prvi napon sam propustila jer sam očekivala instrukcije. Doktorica je reagovala na ovo monotonim tonom:
Pa što niste gurali, valjda znate. Porađali ste se već.
Za sve koji misle da ako se jednom porodiš, sve znaš, varate se. Nisam gurala jer je pri prvom porodu bilo napona koje sam po instrukcijama predisala bez guranja. Zato nisam gurala. I ja sam reagovala da sam očekivala da mi se kaže.
Pri sledećem naponu su mi rekli. Beba je već napola bila vani. Pri izgonu pomažu metalne šipke – rukohvati, koje su dio kreveta i od kojih me još uvijek bole ruke. Sestra je u odnosu na prvi porod imala nove tehnike disanja – čekajući novi napon, rekla mi je da stavim ruke na grudi kako bih smirila disanje. Pomoglo je.
Sve što su mi rekli, a ja poslušala – pomagalo je.
Sledeći izgon i beba je bila vani.
Onako ljubičastu i mljackavu sam je tražila ali su mi je samo pokazali i odnijeli na pranje i vaganje.
Ja sam imala potrebu da se izljubim i izgrlim sa svima, pa u nedostatku svega sam ščepala doktoricu za ruku, što je bila neka improvizacija rukovanja. Doktorica je izgleda ili niskotlakašica ili zasićena svojom profesijom – reakcije su joj bile više nego mlake. Ali dobro, od svih priča koja sam čula u vezi doktora i Paprikovca, ne mogu se požaliti šta god da je posrijedi.
Nakon koji minut sam dobila bebu, okupanu i umotanu. Slijedilo je šivanje zbog manje rupture. Nije mi urađena epiziotomija što se ispostavilo kao pametan potez. Imala sam samo dva šava. Pored lokalne anestezije, šivanje je dosta boljelo.
Da prekratim vrijeme pričala sam i sa doktorom i sa sestrama. Mislim da sam naglasila kako želim lijep porub. 🙂 Bili su spremni za šalu. Iako je bilo bolno, zbog osoblja mogu reći da je brzo prošlo. Poslije je slijedilo guranje u tzv. hodnik gdje trebam odležati svoje prije nego što me pošalju u sobu. Sestra me je pokrila dekama i ostavila da tu ležim.
Deke su bile isto iz doba socijalizma – sive, teške, preteške.
Dok sam ležala, imala sam pogled na rađaonu. Unutra je bila jedna žena od čijeg zapomaganja je i meni bilo neugodno. Očekivala sam od osoblja bar neku ružnu riječ, neku reakciju međutim ništa. Gospa zapomaže, a oni je tješe i usmjeravaju na disanje.
Da se razumijemo, ko ima snage za zapomaganje u tom trenutku ima i za sve drugo. Svaki dah prilikom poroda je važan. Izvinite vi što ste zapomagale ali defnitivno ste jače od mene. Ja sam imala utisak da ću pasti u nesvijest ako progovorim ubudale.
Soba i još ponešto
Nakon cijele procedure što se radi nakon poroda a koja podrazumijeva ležanje, istiskanje ostatka iz stomaka i mahanja porodici u prolazu koja čeka u hodniku, prevezli su me u sobu. Prevezla me sestra i rekla bih po uniformi, žena koja nije dio medicinskog osoblja. Zbog gužve u sobama, u kojima su uglavnom dvije žene, ugurali su me u jedan ćošak u sobi dok se ne napravi mjesto.
Kako je uskoro došlo vrijeme posjeta, a u sobi je bila žena koja se porodila na carski rez pa nije mogla ustati, na moje iznenađenje, sestra joj je donijela poklone od porodice i nakon koji minut – cvijeće! Da, donijela joj je cvijeće samo da ga pokaže, pa ga je vratila zbog propisa koji ne dozvoljavaju ništa od sličnih rekvizita.
Mene su uskoro premjestili u moju sobu u kojoj sam bila tih četiri dana.
Po propisima, ako je sve u redu sa mamom i bebom, izlazi se treći dan iz bolnice. Kako sam se ja porodila u četvrtak, treći dan bi bila nedjelja a tad se ne otpušta.
Soba je isto tako bila trošna kao i ostatak bolnice. Stari i veliki metalni kreveti, visoki toliko da sam se ja od 175cm morala propinjati na prste kao bih se popela što nakon poroda nije uopšte ni zabavno ni ugodno. Uzglavlje mi je bilo pokvareno pa se nije moglo dići. A i da je bilo ispravno, to nije bilo moguće bez pomoći sestre jer je trebalo dobro potegnuti da bi se krevet doveo u željeni položaj. Improvizovala sam uzglavlje dekom. Pored kreveta su metalni kreveci namjenjeni bebama koje su većinu vremena kod nas.
Sobu isto ne uslikah ali cjelokupnu sliku može približiti fotografija kupatila. Tople vode je bilo.
Na dvije sobe, tj. 4 žene, dolazi jedna ovakva tuš kubina i jedan toalet. Toalet kod nas nije imao dasku za sjedenje ali nije sve ni do Paprikovca. Jedna majka je npr. pušila u wc-u. Neka je ali meni je taj smrad iskreno smetao. Na nas 4 imali smo dvije male (one za papir) korpe za smeće. Ne mogu vam opisati na šta je to ličilo. Slabo ko se trudio da iole to smeće pristojno baci. Kad kažem pristojno, mislim na odlaganje higijenskih uložaka. Možda ovo nekom zvuči kao cjepidlačenje ali ipak tih par dana dijelimo prostor i ako ćemo očekivati od drugih promjene, ne bi bilo loše poći od sebe.
Mame, molim vas, ponesite vrećice za ovu svrhu. Traži mrvu truda, a svima će olakšati boravak u i onako ružnom okruženju.
Medicinsko osoblje
Moram reći da drugorotke imaju malo bolji tretman od prvorotki. Kad sam prvi put boravila gore, nailazila sam na komentare tipa:
Vidi ove – čita. Bolje bi ti bilo da čitaš o dojenju nego tu knjigu.
Nije me to mnogo doticalo. Kako sam se bojala poroda, poslije dolaska zdrave bebe i mog preživljavanja istog, sve mi je bilo ravno.
Ovaj put nije bilo takvih komentara. Osjećala sam se kao apsolvent među brucošima. Činjenica da sam prvu bebu dojila godinu dana, govorila je sestrama da neće imati puno posla oko mene.
Ipak, iako su prema meni bile ok, moje cimerke nisu tako lako prolazile. Prva, iako joj je ovo bilo treće dijete, muku je mučila sa uvučenim bradavicama. Svim silama se trudila da podoji dijete ali nije uspjevala. Sve je obično završavalo plačem bebe i mame.
Takve teške situacije je obično prekidala jedna od sestara grubo joj uzimajući dijete da bi ga nahranila. Pored toga tu su bili komentari tipa:
Zamisli da si ti gladna a da ti neko gura praznu kašiku u usta.
To jednostavno nije nešto što treba majci, koja se pri tom trudi, treba reći.
Druga cimerka je bila prvorotka koja je imala sličan tretman. Nijedna od sestara je nije pitala da li joj treba pokazati kako da podoji dijete dok se nisu libile da izgalame na nju.
Kako mi je mlijeko krenulo već isto veče, sledeći dan sam molila sestre da je ne hrane kako bih je mogla dojiti. Jedna smjena je to poštovala, druga je glumila ludilo. Meni upornost nikad nije bila strana pa sam non-stop ponavljala da je ne hrane, što je na kraju rezultovalo da je beba uveliko sisala već u bolnici.
Ono što je još bilo interesantno u pristupu osoblja je polaganje prava na sise. Baš tako. Npr. doktorica i sestra obilaze mame, pitaju kako ide dojenje, a sestra prilazi uzima tvoju golu i bolnu sisu, pritišće je pokazujući kako ima mlijeka. Nikad se tupavije nisam osjećala jer nisam stigla ni reagovati…a ne znam ni kako bih i da sam imala vremena.
Vizita
Vizita je posebna priča. Pravilo je da prilikom vizite nemate donji veš, već samo uložak sa čitavom “aparaturom” na izvol’te. Sestre dolaze u pola 6 ujutro kako bi izmjerile temperaturu i pritisak i kako bi nas napomenule da se spremimo za vizitu.
Nikad se ne zna kad je tačno vizita!
Dešava se da dođe doručak, da je beba tu a vi trebate ležati prikovani za krevet jer nemate donjeg veša a pri tom krvarite. U slučaju, kao kod mene npr., gdje mi nije padalo na pamet da tri sata ležim tako,već ustanem i jedem, dva puta me je zaskočila vizita.
Jednom je doktor samo provirio i rekao da se ne ometamo u doručku, a drugi put nam je sestra držala predavanje govoreći da se vizita tako ne dočekuje. Slažem se, ali je valjda u redu i reći kad će ta vizita biti.
Hrana
Zašto trčim ka doručku prije vizite? Pa zbog genijalnog rasporeda hranjenja.
Doručak između 8 i 9, ručak oko 12, a večera oko 17h. I to je to. Cijelu noć ne spavate jer morate masirati grudi i izdajati se ili hraniti bebu, i onda jedva dočekate taj doručak koji izgleda ovako.
Najbolji primjerak ručka je ovaj:
…a večera izgleda ovako
O hrani u porodilištima se pozabavio i portal “Bebac” što je na kraju rezultovalo intervencijom Ministarstva i donošenjem predloga jelovnika za sva porodilišta u Srbiji. Ovo napominjem jer me je razočarala rekacija žena kod nas koje ništa loše nisu vidjele u ovakvom tretmanu porodilja, a kao glavni argument su koristile da se radi o bolnici a ne hotelu i da pritužbe ovakvog tipa nisu na mjestu. Zbog takvog nejedinstvenog stava žena, mi ćemo i dalje jesti ovakvu hranu.
Nije problem kad ti porodica donese šta ćeš jesti ali šta je sa onim ženama koje su prinuđene biti u bolnici duže od tri dana a nisu iz Banjaluke?
Na kraju…
Na kraju zaključujem da zbog opšte anomije i nedostatka bilo kakvog sistema i pravila koja se poštuju, osuđeni smo na karaktere jedni drugih. Jednostavno imate normalne ljude koji normalno obavljaju svoj posao i imate one koji to nisu. Nebitno je da li je u pitanju čistačica ili doktorica.
Zgrada je takva kakva jest, a osoblje radi u uslovima u kakvim radi. Ništa tu normalno nema. Samo smo navikli na to. Uvjerena sam da se nešto može promjeniti ali dok država čeka da raznorazni proizvođači dječije hrane i pelena, opremaju bolnice i rade njen posao, nigdje se nećemo pomjeriti. Dok farmaceutske kuće opremaju bolnicu a predstavnici države dođu na slikanje, ništa ne ide na bolje. TO nije obnova bolnice, to je širenje tržišta.
Ovakvom stanju svesrdno doprinosimo i mi, ćuteći i ne postavljajući pitanja.
Zato prisustvo oca porođaju košta 500, 38 KM a mrak je nešto što će teško otići sa Paprikovca.
p.s. Od danas je aktuelna izgradnja novog dijela Univerzitetske bolnice na Paprikovcu. Baš me zanima u kojem će to pravcu ići i zašto baš sad.
jelenakovincic
Sve ti je to, više manje isto ili slično. Treba se samo pomoliti Bogu kad kreneš i poželeti ono što sam ja tebi poželela, pa kako ubodeš! Besnu ili raspoloženu babicu, besnu ili raspoloženu vizitu…
Ko još jede hleb sa testeninom??!! To nema ni kod nas, u ovoj žitnici! Po fotografijama – kod vas hleba, ko u priči 🙂 Treba to odneti direktoru Paprikovca i naterati ga da tako živi 4 dana. I pritom ga izvatati da vidimo da li ima mleka… Da vidim da li bi izašao na izbore!
I za kraj: živeli izbori!
karadara
😀 😀 😀 Nasmija ti mene naglas! 😀 Izvatati ga da vidimo ima li mlijeka 😀 Je li vas dvije dolazite ili šta? Hoću ovo i uživo!
Jelena
Uh, Daro…samo neka je prošlo. Sve se zaboravi, samo katkad nas podsjete ovakvi kao mi. Kao što moja mama kaže “pa moraš li sve slikati, još i prokomentarisati”…
Ali neka nas, možda će ove viršle napokon doći do nekoga.
A tako nam malo treba,nekoliko ideja (odnosno za ideje postojimo mi), nekoliko boja, mnoštvo volje…
karadara
Da, sigurno da priča ovakvog tipa djeluje naporno i dosadno nakon dolaska bebe ali mi koji smo odlučili da ne idemo odavde možemo bar toliko uraditi. Lako je otići ili zažmiriti. U pravu si.
Tanja
Ja koja još nisam majka,
i koja kao takva imam strah od trudnoće i porođaja,
sam svo sivilo i tugu zaboravila, i pustila suzu pozitivnih emocija nakon tvojih riječi : “Onako ljubičastu i mljackavu sam je tražila ali su mi je samo pokazali i odnijeli na pranje i vaganje”…
karadara
😀 ne znam ženu koja nije imala taj strah
Nina
Bez obzira na sve objektivne zamjerke koje se odnose na starost i oštećenost enterijera i neukusnu i nutritivno bezvrijednu hranu, koje je osim toga jako malo, meni je gore najviše smetalo to ludilo kada dolazi famozna vizita. Dolazi vizita, pa šta? Majka porodilja, koja se porađala možda i 12 sati, dojilja, prekida svoj prvi jutarnji obrok, ne može da ode da se istušira da ne bi slučajno prošla vizita, mora da sklanja stvarčice sa natkasne i gura ih ko zna gdje jer mjesta nema da se normalno sve složi. Ma fuj, bijesna sam i sad kad se sjetim tih nebuloza. Pa valjda su ti doktori tu zbog mene, a ne ja zbog njih. Nek sačeka, može vizita trajati i 45 minuta, a ne 15 minuta sveukupno za cijeli sprat. Sve to je posljedica našeg snihoshodljivog mentaliteta i vječitog straha od nekoga moćnog. Onog momenta kad počnemo udruženo tražiti poštovanje i normalan ljudski odnos, to ćemo i dobiti. Izvinjavam se na dugačkom postu, riječ je o temi koja se tiče svih nas i na koju je teško ostati ravnodušan. Puno pozdrava!
karadara
Baš tako, Nina. Drago mi je da ima žena koje tako misle.
Željka
Svih 7 dana preplakala nad ovim kukavnim doručkom. A još kad ova viršla padne na pod u pokušaju skidanja plastičnog ovoja tupim nožem… Tuga najveća. Ostalo sve mi je bilo podnošljivo. Sestre su se potrudile oko dojenja, uglavnom. To je sve odličan tretman u poređenju onoga na odjelu konzervative i perinatologije, gdje leže trudnice koje čuvaju trudnoću. Zlo i naopako!
karadara
Tamo nisam bila, na svu sreću. Nisam možda dovoljno naglasila da su i meni sestre pomogle dojenja jer mi se jedna dojka nije htjela “razraditi” pa mi je trebao neko ko će to uraditi kako valja. Zamolila jednu i stvarno je pomogla. Kasnije su obilazile i pitale kako ide. Ali sve se svede na to da zavisiš od karaktera i raspoloženja nečijeg.
tamara
…to je to…tekstom si obuhvatila sve..od klizme pa do hodnika..niskotlakasice doktorice…kao da sam ponovo prolazila kroz porod citajuci od pocetka do kraja…i neka me tuga spopadne…i nemoc teska…o dojenju koje je gore nocna mora a moze biti puno drugacije…o pravu na grudi kako si vec opisala…o sestrama koje glume ludilo…hvala za tekst…i pozdrav od mene i mojih djecaka!
karadara
Hvala tebi Tamara! Pozdrav i tebi nas 🙂
Rebeka
Ne mogu da vjerujem kako te med. sestre nemaju pojma o komplikacijama sa dojenjem. Zene sa uvucenim bradavicama koriste stit za bradavice. Nije njihova krivica sto su bradavice oblikovane kako jesu. I te med. sestre su uzasne kad kritikuju majke.
Daro, ja ne smije vise nista da kazem. Da li nase osoblje nije dobro placeno ? A nesto je dio mentaliteta.
Prvo nisam ni znala sta je to klistiranje. Drugarica koja se porodila u Bosni mi je objasnila. Toga nema ovdje. Ako se desi sta treba da se desi to je njihov posao.
Sada itekako cijenim ovdje uslove i osoblje u bolnici. I nece mi pasti tesko sto placamo tu participaciju dosta.
karadara
Što je najgore i mi odvajamo prilično od svojih plata za to osiguranje ali se postavlja pitanje gdje to sve ide. Pored toga, previše je nezaposlenih i neprijavljenih pa je to sigurno pitanje koje utiče na cijelu situaciju ali to je vrzino kolo koje običan čovjek-žena ne može otpetljati.
Rebeka
posto se ne moze uraditi editovanje sopstvenog komentara, samo da dodam zao mi je znam da nase osoblje nije dovoljno placeno, to je jedan od vecih problema a nesto je i do mentaliteta da se ne treba biti ljubazan.
ninu
Sve si rekla. Zakljucak aminujem. Samo bih ovo da prokomentarisem, kante za smece – radi se o najeftinijim mogucim kantama, BEZ POKLOPCA, kakve se koriste npr. i u skolama.. Mnogo sam im se cudila, kao jednom od najdegradirajucih momenata prema zenama. Ja sam toliko krvarila i toliko mijenjala uloske da bi mi bilo potrebno gomila kesa za “sakrivanje” mog smeca.. A obzirom da sam vec nosila ogromnu torbu sa svim stvarimo koje su neophodne, kese mi stvarno nisu padale na pamet. Moj nacin je bio da pokrijem papirom, nakon sto bacim u smece. Grozno. Mislim da bi bilo dobro da si okacila fotografiju wc-a, da se vidi ta bijeda. Solja bez daske i takva kanta za krvave uloske (prazna). Oguljen zid kod tusiranja ne smeta mnogo, osim estetski. Ali mnogo mi je smetalo sto onako slaba poslije porodjaja moram da skupljam nanovo svu moguci snagu da ne sjednem na, tj ne upadnem u, solju dok piskim. Ne daju ti da ustanes sam, a crkla cekajuci da se sestra smiluje i dodje po mene da mi pravi drustvo u wc-u i nisam imala sekund vremena za redanje papira po obodu da bih mogla da sjednem. Kometariala sam to sa cistacimom, kaze ona: “Ih, dolazili su neki, slikali se, kupili neke najeftinije daske koje su odmah popucale i sad eto nema vise”. Porodilje nisu u stanju da se penju i lome namjerno, vec jednostavno nisu u stanju da sjede normalno, naravno da tu nece dugo opstati takvo nesto.
Ma.. kakvo je stanje u drugim odjelima i bolnicama, cini mi se da je ono tamo jos i dobro. A to je najporazavajuce od svega.
karadara
Da…i što je najgore, zbog jednog dobrog pokušaja koji je propao, svi ostali su osuđeni na propast. U pravu si, trebala sami wc slikati…
Natasa
Ja se ne smijem pozaliti od samog ulaska u bolnicu do izlaska sa bebicom,svi od sestre na prijemu do pedijatrice,sestara,babica-ali da napomenem da je glavna babica i sestra na odjelu gdje se lezi,predavaci u skolici za trudnice gdje sam isla pa smo se upoznali 🙂 a strina pedijatar na jednom od odjeljenja :/
O hrani se moze raspravljati i raspravljati,ali moja svekrva je 40 godina radila u kuhinji i penziju zaradila,i sama mi je pricala kako to sve funkcionise i kako se roba dobija i nema je i svasta nesto…ali da nesto treba da se preduzme,treba i to brzo,ako ne zbog nas nekad opet,onda zbog nase djece i njihove djece.
A sto se tice nove zgrade ako ne grijesim radiologije,kako sam na AGF-u pa sam u nekom toku,tu su se vrtili mnogi projekti i prolazili su ali ostanu ne izvrseni(naravno zbog postene drzave :)) i kad isteknu onda idu novi konkursi i projekti,pa posto vise nema smisla a i idu izbori,pravo je vrijeme da se to malo potegne :/
karadara
Sve si rekla. :/
Rebeka
Ljudi, da napomenem da u americkim bolnicima za porodilje ili bilo koje druge bolesnike zdrastveno ne pokriva ishranu ( moze biti za one jako bogate). Restorani postoje u bolnici/kuhinje. Ti dignes slusalicu kraj kreveta, imas menu narucis sta hoces i to ti ide na racun. Mogu i posjetioci da jedu ali oni moraju da odu do restorana, a ne mogu bas da narucuju da im se donosi na noge u sobi. Moja participacija za porodjaj je negdje preko 4000$, a to ukljucuje i 8 dana sto mi je dijete bilo na intezivnoj njezi. Da nije bila na intezivnoj njezi bilo bi dosta manje ali bi sigurno bilo do 2000$ Ostalo je pokrilo osiguranje. I dan danas otplacujem u ratama tu participaciju a porodila sam se u aprilu Ali imamo i dodatno osiguranje pa ce nam ono pokriti preostali dio.
Rebeka
Kad kazem restoran mislila sam na kuhinju bolnicku koja funkcionise kao restoran, moze se ici jesti dolje a moze se i hrana narucivati u sobu. Uglavnom posjetioci idu da jedu tamo a pacijenti narucuju u sobu hranu.
Rebeka
Ja ne mogu a da ne komentarisem oko te vizite. Ovdje ne postoji to pripremanje i docekivanje vizite. Meni je doduse dolazila babica/nurse midwife pa kako me zatekne zatekne. Ona lijepo stavi rukavice i skine mi rublje i pregleda me, svaki dan da vidi da li rana zacjeljuje. Ali na intezivnoj njezi kad sam obilazila dijete stalno samo navuces zavjese oko inkubatora i uzmes dijete i sjednesi dojis ga. Ako doktori naidju u jutarnju vizitu, oni samo pitaju jesam li spremna. Ja kazem jesam, pokrijem grudi a onda stariji doktor naprica mladjima ( univerzitetska bolnica gdje se drugi doktori usavrsavaju) sta se desava a onda se oni meni licno obrate i ispricaju mi kako dijete napreduje i sta se desava i imam li nekih pitanja.
Ja mislim da to docekivanje vizite i pripreme ima veze sa tim da oni sto manje rade i da im je sve pripremljeno.
d.
To sto su uslovi, tacnije neuslovi takvi kakvi jesu ne mozemo optuziti osoblje koje radi. Ako nema posteljine (a NEMA je uvijek!) ne mogu vam je promijeniti. Gin.stolovi i ostala aparatura za rad, kreveti, zidovi- sta je tu je. Na trecem spratu porodilja, jedna soba sa dva lezaja koristi jedan toalet. Strashno je sto nema daski na wc solji. Sto se tice higijene, cisto je a od starog pranjem ne mozes dobiti novo. Sto se tice ulozaka, pored svih neophodnih stvari tesko je ponijeti toliki broj kesa (a ni ne sjeti se covjek svega), no mogu se ulosci odlagati sa prljavim dijelom okrenutim ka dole.
Apostrofiram sustinu, osoblje je u globalu korektno i profesionalno radi svoj posao. Medjutim, u svakon zitu ima kukolja, no zbog toga ne smijemo reci da su svi neljubazni.
karadara
Baš tako. Generalizacije bilo kog tipa izbjegavam. Ali ipak postoji nešto što se zove neka opšta atmosfera a to je da niko nije sretan kad mora ići na Paprikovac jer sve izgleda kao lutrija – neko ima sreće, neko nema. Kao primjer da u svakom životu ima kukolja, ali da ga nisam srela nikako – navešću Zavod “dr Miroslav Zotović”. Išla sam tamo zbog sebe i djeteta i nikad ne naiđoh na taj kukolj. Koliko znam, Zavod je (ne znam tačno kako ali možda načinom upravljanja) uspio sebi izgraditi i zadržati rejting respektabilne zdravstvene ustanove za razliku od Univerzitetskog centra (s tim da se ovo odnosi samo na jedan njegov dio – ginekološko-akušerski).
d.
VELIKI Like za ZFMR “Dr M. Zotovic”!
crnogorka
evo, prosla sam i ja, po drugi put… prije skoro mjesec dana. ono i dalje lici vise na zenski zatvor, nego na bolnicu. dok sam bila tamo, razmisljala sam kako to tako ne treba biti i kako se moramo izboriti za bolje, a kuci – pa, kad dodjemo kuci, sve mi se posvetimo bebama i uletimo u kovitlac obaveza. a onda sam otvorila cg vijesti i procitala ovo: http://www.vijesti.me/vijesti/oca-slali-u-privatnu-laboratoriju-uzorke-nosio-avionom-u-beograd-805772 (i jos: http://www.vijesti.me/trazi/?q=bijelo+polje)
i sok. suze krenule. otisla sam u sobu poljubiti dijete. zasto, kad sam daleko od te bjelopoljske bolnice? zato sto je paprikovac isti. isti kao bilo koja bolnica tamo, kao podgoricki kbc, kao desetine takvih bolnica po manjim gradovima razvalina ove bivse drzave.
jos sam primjetila razliku gore – ucinilo mi se da u odnosu na prije 2 godine manje ciste. cak sam uzela anketni listic u hodniku i napisala to medju zamjerkama (koje su predstavljale citav esej na A4 formatu, na cistoj poledjini papira sa cije su prednje strane bila odstampana neka uopstena i beskorisna pitanja).
evo zasto ne smijemo to pustiti i otpisati nakon sto se vratimo kuci sa djecom. ne zato sto se tri dana jede salama, gleda u oljustene zidove toaleta ili spava na istoj, krvavoj posteljini, vec zato sto se moze desiti da se neko vrati bez djeteta.
karadara
Uh, teška priča i ne znam da li možemo reći ko je kriv ( a pri tom misliti na medicinsko osoblje). Čvrsto vjerujem da je dobar dio stvari u našim rukama, ali opet ne možemo sve kontrolisati. Znam da je poenta ovo slanje u privatnu laboratoriju…ali opet…ne znam, htjela sam nešto smisleno napisati ali ne mogu. Samo se zamislim u cipelama tih roditelja i ne mogu.
U pravu si.
crnogorka
stavila sam dodatni link sa povezanim clancima – radi se o tome da je 5 (pet!) beba, jedna za drugom, u roku od nekoliko dana, poslato u podgoricu na lijecenje iz bjelopoljske bolnice. sve su rodjene zdrave, a onda nakon par dana misteriozne upale, niko roditeljima nije rekao nista, jos uvijek, iako su prezivjele bebe pustene kuci. dolazili su raditi bakterioloske briseve u bolnici, u inkubatorima, na stolovima zapovijanje beba, kod zdr.radnika… zna se da brisevi nisu dobri. niko ne zna tacno sta i kako, svi zvanicni izvori cute. direktor bolnice i ministar zadravlja su dali ostavke, ali sta to vrijedi. onda se culo jos da su bolnicu posle uzeli na brzinu kreciti, prati sve, dezinfikovati, pokrivati tragove. culo se da je bolnica platila novcanu kaznu zbog prisustva bakterije izolovane na odjeljenju jos prije nekoliko mjeseci. ljudi sada stalno salju nove slike, nove price, o toj bolnici i drugima, i ne samo o odjeljenjima neonatologije… novinari sve to prikupljaju i objavljuju, ali sta to sve vrijedi, kad ovi zvanicni ni da se oglase. svi se prave ludi, niko ne zna sta se desilo. direktor podgorickog kc-a je cak pompezno izjavio da se takve infekcije dobijaju od majke, tokom porodjaja, a ne u bolnici. 5 beba za 7 dana, pa sve zene su kao, bile bolesne, a da nisu to znale? strasno koliko su ti ljudi kpji su na odgovornim pozicijama, zapravo, oslobodjeni odgovornosti. cak i nakon sto se nesto desi, oni se prosto prave da ne vide, ne znaju, ne cuju, ne tice ih se. cak i pritisak javnosti dozivljavaju kao manju neprijatnost, kao muvu koj im zuji oko nosa – smeta, ali otici ce, bezopasna je. treba samo proci malo vremena. i stvarno, nakon par dana, najcitanije viesti na portalima su opet verbalni sukobi politicara, rezultati derbija i slicno. ma, sramota. i njihova. i nasa.
bebina mama
Auuu, ipak sam ja bolje prosla :). Zao mi samo sto ne slikah hranu, da imam da pokazem u ovim prilikama.
Rebeka
Meni je jako zao roditelja i beba. To su strasne muke.
Bambi
Čitajući ovaj post plašim se… Čekam prvu bebu… Izgleda da je bolje da ne čitam više ovakve stvari dok sama ne iskusim… Pogotovo kako ste opisivali da se ponašaju prema prvorotkinjama… Pa zar mogu biti takvi?
CaraDara
Draga Bambi, nema potrebe da se plašite, vjerujte mi. Ja sam prva mislila da ću umrijeti na porodu i ne pretjerujem kad to kažem. Ako ne vjerujete meni, daću vam mail od muža 🙂 Prvi porod je kao prvi ispit. Naslušate se priča o ludim profesorima koji ispituju fusnote, a niko ne pominje studente. 50% je do nas. Koliko god možete, slušajte osoblje. Nije sjajno, ali što više budete sarađivali može vam samo biti bolje. Otpor sačuvajte za kasnije kad budete u prilici da nešto promjenite. Uostalom, imate sad i udruženje koje se bavi pitanje poroda, porodilja i djece, pa možete dati svoj doprinos. Nema potrebe da strah od poroda fokusirate na osoblje. Samo dišite, priroda nas je pripremila za to 🙂 Sretno i javite se kako ste prošli 🙂
BoRa
Kako se sve brzo odvijalo, uskoro su me odvojili zelenim (a kojim drugim) zastorom od druge porodilje koja je tu ležala…ta druga sam bila ja i cudila sam se kako si se brzo porodila, bila si cetvrta taj dan koja se porodila na krevetu pored mene.
CaraDara
🙂 Joj 🙂 Onda si čula sve što sam lupala i pričala. Mogu misliti kako ti je bilo. Tako su se pored mene pri prvom porodu redale.