Oprez ili pretjerivanje, da li zaista uništavamo generacije koje dolaze?

Skromno ću reći da je čovjek stvorio računar po uzoru na ženu. Koliko žena može imati otvorenih tabova, a da procesor radi bez problema, toliko je veća šansa da će svaka radnja biti do dovedena do kraja i to vrlo često bez bagovanja. Pms-ovi se ne računaju.

Iako mi je sad u fokusu briga o tek rođenoj bebi, zbog dobrog funkcionisanja procesora imam bar još minimum dva fokusa. Jedan od njih je polazak u školu najstarijeg djeteta.

Pa šta ako je decembar. Imam još 30ak dana potpuno opravdanog ludila i nesuvislog ponašanja dok ne završim sa babinama.

A tema odlaska djeteta samog u školu se sasvim suptilno nametnula.

Broj roditelja koji dovoze svoju djecu u školu je pokazatelj uništenja čitavih generacija. Ej ne mogu djeca sama ni do škole.

— Sasa Trivic (@TrivicSasa) November 30, 2017

 

Razmišljam na šta će ličiti naš život na jesen, kad bude trebalo odvoditi i dovoditi dijete u školu koja je udaljena oko 10-15 minuta hoda od kuće i kad je uopšte pravo vrijeme da se dijete pusti da samostalno odlazi u školu.

Lako je reći u moje vrijeme, ali evo:

u moje vrijeme, mene su možda dva-tri puta odveli u školu a poslije izvoli sama, lagano, proširenjem pored glavne ceste (nije bilo trotoara) plus prelaz prometne ulice.

Sve ukupno, dječijim korakom oko 20-30 minuta hoda. Onda mi je to bilo normalno, sad bih samu sebe retroaktivno oduzela mojim roditeljima.

Zahvaljujući povelikom uzorku roditelja koji prate moju stranicu, a evo im napokon i blog post nakon dugo vremena, htjela sam čuti kako to izgleda kod drugih.

Starosna dob i osamostaljivanje djeteta

Ako ste pogledali link i komentare, neki prosjek puštanja djeteta je oko 5 godina, kad prvi put samo odlazi u prodavnicu u neposrednoj blizini uz nadgledanje roditelja. To smo prošli.

Što se škole tiče, ima nekoliko faktora  a neki su me baš iznenadili:

• Roditelji prvačića moraju dovoditi djecu u školu. Ako žele da dijete dolazi bez pratnje u školu, potrebno je da potpišu saglasnost o tome. Ovu praksu su uvele mnoge škole u Banjaluci i još nekim gradovima, kao aneks školskog pravilnika.
• Mnogi roditelji puštaju djecu da idu sama u školu od 7 godine ako je škola u neposrednoj blizini stanovanja,
• Dosta roditelja dovozi i odvozi djecu zbog loše ili nepostojeće infrastrukture u saobraćaju za pješake (nepostojanja trotoara i rasvjete, visoke frekvencije saobraćaja itd.)
• Udaljenosti škole i adrese stanovanja
• Samo u zimskim uslovima, ako je dijete poslijepodnevna smjena pa je dan kraći.

Jedan od komentara koji mi je stigao u inboks mi je dao novu perspektivu.

Sofija, kako se zove prijateljica što mi je pisala, mi je pomenula GPS sat za djecu. GPS satovi su mi poznati, pogotovo zbog bicikla ali nikad o njima nisam razmišljala kao o nečemu korisnom za djecu a sad mi to itekako ima smisla. U okruženju ga nude mobilni operateri a sad je stigao i kod nas.

Ponudu za pametni sat nađoh na Mtelovom blogu.

Koliko god zvučalo kao Veliki brat, sami dobrovoljno pristajemo na razne vrste zalaska u privatnost, kad su djeca u pitanju mislim da je ova ideja itekako korisna.

Prvo, malom djetetu ne kupujem telefon a ta kupovina se najčešće pravda upravo sigurnošću.

Drugo, ovaj sat pruža mogućnost komunikacije putem poruka ali i pozive brojeva koje roditelj odredi. U odnosu na telefon mi se čini kao mnogo bolja opcija. Nema you tube-a, nema viber-a a puštanje djeteta bez nadzora u taj prostor mi je jednako strašno kao i pustiti ga samog u sabraćaj.

Na kraju, ovo je sat. Manja šansa da će ga izgubiti u odnosu na telefon.

U inostranstvu gps pametni satovi za djecu su odavno dostupni. To sam vidjela sad, zahvaljujući Sofiji i Guglu, jer nisam uopšte razmišljala u tom pravcu. Znam da bi moja mama frasove dobijala da sam ja imala neki gps, pogotovo za vrijeme rata. Sjeli bismo na bicikle, pa bi se vožnja po naselju nerijetko završavala u susjednom selu. Iz ove perspektive, ne bih rekla da je taj metod bio nužno bolji već da je jednostavno takav bio baš iz nužde.

Roditelji se uglavnom nisu imali kad baviti djecom a mi smo se nekako prilagodili.

Osamostalili smo se ne znajući da je to osamostaljivanje a danas djecu ne puštamo tako lako.

Drugo vrijeme, drugo izazovi. Nema smisla ne prilagođavati se pod svaku cijenu „jer je nekad bilo bolje“. Nije bilo bolje, samo nama tako izgleda. Teško da su izmišljena nova zla, već smo ih napokon postali svjesni a mediji vrve od njih.

Kladim se da će naša djeca svojoj djeci govoriti da je nekad bilo bolje.

Na kraju, tješiću se da će  osamostaljivanja moje djece ići postepeno. Da je taj naš oprez opravdan, da nije pretjerivanje. Malo uz pratnju iz daleka, krijući se iza nekog žbuna, malo uz pomoć GPS-a.