Otišla sam na jogu.
Hoću sve ono što obećava dormeo madrac samo bez madraca.
Prava leđa, nestanak bolova u vratu i onu svježinu, brate, lakoću, kao da sam spavala cijelu noć!
‘Ajd dobro, od spavanja nema ništa ali daj bar da leđa ne bole.
Uspijevam doći na vrijeme što je mala stvar za čovječanstvo ali ogromna za ovu skromnu dušu koja samo želi bezbolna leđa i tijelo čvrsto poput volje koju ima.
Zauzimam poziciju, razlijevam se na prostirci i kao bubator koji samo čeka početak kontrolnog da pokaže sve što može, slušam instruktorku.
Udobno se smjestite. Ispravite leđa. Osjetite težinu svog tijela na sjedalnim tačkama i dišite.
Pa ovo je lako. Ja na sjedalnim tačkama osjećam težinu i inače. I ne bih ih baš nazvala tačkama. To su regije ali dobro. Mnogo truda ulažem u disanje.
Dišem, a sve me boli.
Boli me vrat.
Bole me leđa.
Kad bolje razmislim i noge me nešto bole.
Samo sjedalni dio ne boli. On je težak.
Ko bi rekao da beba od nekoliko kila može toliko fizičkog bola nanijeti. Kakve borilačke vještine! Nosaj bebu pa da vidiš kako će te prebiti! Ima sve da puca.
Pokušavam da ne mislim na bol.
Pratim učiteljicu.
Opominjem se za pravilno disanje.
Slušajte svoje tijelo. Udahnite energiju, ispunite pluća. Otpustite sve ono što vas pritišće.
Udah. Bože, jesam uključila mašinu? Bilo je bijelog veša. Izdah. Nema veze, to ću kad dođem kući. Ovo je moje vrijeme. Udah. Neću valjda o vešu sad misliti. Sad radim pravu stvar za sebe.
Izdah. Gdje mi je telefon? Aha, tu je. Dobro je. Udah. Ne svjetli ništa. Vjerovatno beba još spava. Lijepo je jela. Izdah. Kako nemaju sat na vidljivom mjestu? Udah. A i ja sam glupa šta će sat na času joge. Izdah. Valjda treba da se opustimo. Ovo je vrijeme samo za mene.
Sad lezite na stomak, okrenite glavu na jednu stranu i dišite.
Dišem, ne prestajem.
Vidi kako su lijepi nokti kod ove cure pored mene. I ona tamo do nje isto ima nalakirane i njegovane nokte. Što sam ja lijena da odem srediti nokte?
E, vala otiću srediti nokte!
Ne razmišljajte ni o čemu. Osjetite svoje tijelo.
Gdje sam ostavila broj od one cure što radi nokte? Mislim da ga nisam snimila. Zašto zapisujem brojeve po papirićima?
Opustite prste na rukama, dišiiite, zamislite da ste pored velikog, lijepog jezera, da vaš dah ne pomjera staklenu površinu vode…
Mmm, jezero.
Ležim na leđima, nakon sat vremena polako se opuštam a mozak se još otima. Kao djeca kad neće da odu na spavanje. Sporo trepće, zapinje kad hoda ali ne bi to leglo spavati, nema te pare. Jesu li zaspali njih troje? Koja je vjerovatnoća?
Kome je hladno, neka stavi ruku na stomak (gasi svjetlo, svi duboko dišu, tišina je) i pokriću ga.
Joj jest lijepo. Dajem znak da mi je hladno, dolazi pokriva me.
Neću nikad izaći odavde. Ostaću u ovoj tišini i spavaću. Samo ću se otkotrljati ispod klupe gdje stoje cipele i tu ću ostati da se napokon naspavam. Bebi neka daju sok ili čaj dok ne dođem sebi.
Govorite sebi: Nemoj da spavaš, opusti se.
Počinjem zijevati. Čujem samo: Spavaj, opustićeš se.
U sekundi me počinje hvatati san ali se trznem: NE SMIJEM ZABORAVITI UKLJUČITI MAŠINU!
Joga je divna. Stvarno. Čovjek se baš opusti.
Srđan
hahaha joj Darinka obožavam te. Predobro!
karadara
Haha, ommmm 🙂
Bebina mama
Jao Daro, nedostajala si :). I da ti samo kažem da mi se čini da si s ovim trećim detetom prevazišla sebe. Tekstovi (i postovi) nikad bolji! Eh šta ti je inspiracija!
Jasmina
Genijalno! I ja ću uspeti da pobegnem iz kuće na jogu. Jednom.