Da biciklizam ili bolje rečeno, ljubav prema biciklu, ne poznaje granice sam znala odavno. Ne zato što sam “premoguća” što bi rekla jedna moja prijateljica, već je jednostavno tako. Bicikl spaja ljude bez obzira na godine i udaljenost, pa svijet izgleda manji. Prije nego što nastavim sa Vedranovom i Nemanjinom avanturom, da čujete nešto o veličini svijeta.
Sinoć mi je prijatelj donio paket iz Novog Sada, gdje je bio na Biciklana Festu. Paket su, u stvari bile knjige. Dvadeset primjeraka putopisa “Zakotrljaj me oko sveta” Snežane Radojičić čija će promocija biti održana i u Banjaluci 14. oktobra.
O samoj promociji ćete vjerovatno čuti posebno, ali zbog teme posta otkriću vam da je prilikom slanja ovog paketa iz Beograda za Banjaluku, paket napravio mali krug jer je otišao do Novog Sada. Ispostavilo se da su se stvari poklopile, da jedan paket svejedno ide za Novi Sad, a Tiho, prijatelj iz Banjaluke, je već bio tamo na Biciklana Festu. Kad sam organizatorku promocije, Tamaru, pitala da li bi bilo moguće dostaviti na adresu gdje se Biciklana održava, ona mi je kao usput rekla:
“Pa tu i idu knjige.”, tako da je transfer bio olakšan. Mali svijet.
Dakle, dolazi taj prijatelj sa još jednim drugom iz Zagreba, kako ga je najavio. Za druga se ispostavilo da mu znam i ime i prezime, jer je takođe pasionirani biciklista i trenutno je na proputovanju kroz Banjaluku, pa je ostao da prenoći kod našeg zajedničkog prijatelja.
Maksim Miletić je sinonim za neuobičajenog čovjeka. On pobija sve izgovore da se sa porodicom i zaposlenjem nije moguće posvetiti biciklizmu. Rođen istog datuma kad i Maksim Gorki, samo “malo” kasnije, ima fizičku i psihičku građu nekog mnogo mlađeg, ne samo od Maksima Gorkog 🙂 već zasigurno i od svoje generacije.
Supruga, dvoje (velike) djece i načeta peta dekada, sigurno bi uz ovaj opis donijela i “pojas za spasavanje” koje očevi tog nivoa obično imaju ali Maks nije neko ko se uklapa u stereotipe. Duh, smijeh, priče koje i ako imaju veze sa svakodnevnim, ne zamaraju već plijene. Eto, takav utisak je na mene sinoć ostavio Maksim. Da se ne bi umislio da je “premoguć”, vjerujem da za pola pobrojanih stvari može zahvaliti Bad Boy-u, tj. svom biciklu.
Gdje su se njih dvojica, Maks i Bad Boy zaputili prenijeću vam Maksovim riječima:
01/02 09. 2014.
Sesvete -Zagreb (noćna šihta) – Gl. Kolodvor – Okučani – Laktaši – Banja Luka.
Doma je dan prošao u pakiranju i provjeri liste stvari. Hmmmm. Rutu znam, osiguranje kupljeno, u vlak mogu sa biciklom, vrijeme očajno. Pozdrav sa svojima i na posao…
Malo bicikl zanosi u lijevu stranu – morati ću preraspodijeliti teret u prednjim bisagama i velika poprečna torba je čudno napunjena. Ima 89 litara, a ništa u njoj osim 2 karimata, šatora, vreće za spavanje, kartuše, posuđe, sandale, mreže za odmor (ona što se razvuče između 2 drveta, pa se ljuljuškaš u njoj). Sve stvari sam izvadio i ponovo složio. Sad to liči na nešto. Pogotovo stražnja torba. Pa u nju još mora sati klopa i cuga za 3 dana (Ramsko jezero i Blidinje 2 dana). Ponovo sam nakrcan do “ibera”. Sam sam si kriv kad nosim i planinarsku opremu a bez nje ne ići u BH planine.
Dijela stvari sam se riješio i ostavio u kazeti na poslu. Naravno, kako to ide, neke sam i zaboravio od doma…
Od susjede Vanje dobio sam 1/2l loze za hladna bosanska jutra, a da mi nebu prazan želudac Mladen Primores me je opsrkrbio sa tablom domaćeg špeka – sapunjare. Čisto zadovoljstvo će ga biti načeti ranom zorom uz Vanjinu rakiju.
Noćna smjena je proletila u radnom elanu i zanosu. Duškec je došao malo ranije jer sam ga zamolio. Kiša lijeva, kišno odijelo oblačim i pičim put Glavnog kolodvora…
Okučani, prvo bacam bike vani. Nisam ga još ni naslonio na ogradu kad dežurni HŽ-ovac sa zastavom i zviždaljkom daje signal da vlak krene.
“Alo momak!!! Di je žurba? Ja ći ti dati znak kad možeš pokrenuti vlak.”
Kad sam pobacao stvari vani, otpustio sam vlak. HŽ-ovac me mrko streljao. Kazna mi je stigla uskoro. Sa perona mogu samo pothodnikom. Stanica u Okučanima je skroz nova pa me čudi da netko nije mislio kako sa biciklom. Doduše, na 2.peronu ima lift za invalide. Radi samo po najavi. Tako smo upoznali okučanski podhodnik. Zajah’o bike i pravac Gradiška. Vrijeme za sad ok. Kiša je prestala, vjetar u leđa, malo prometa.
Želudac već luduje. Ćevapi u 9.40h su legli. Ocjena 2+. Kiša pojačava, oblačim se u kišno. Pravac Laktaši. Promet srednje gust. Vozači, sem par totalnih bezmožnjaka, jako korektni. Pa kiša posustaje, skidam samo kišne hlače, uskoro će kiša pojačati……i tako u nedogled. Vrbas je lijevo od mene. Nit ga vidim, nit ga čujem. Čujem samo kišu i promet. U Laktašima odlučujem stati u prvu gostionu koju ugledam. Tako i bijaše-odoh na čaj u “Klub Penzionera”. Tako i izgleda. Domaćin uslužan, grije vodu na šporetu, čak mi je on zasladio čaj. Dobih i limun. Za 1KM- raj!!!
Promet se pojačava ulaskom u Trn.
Eto me i u Banja Luci. Skrećem na bike stazu. Bubrege i plombe mi izbila. I dvogrba deva je ravnija od ovoga. Nema veze, bar su rubnjake spustili lijepo do razine asfalta, a ne kao naši Banditosi u ZG-u. Što viši- to bolji.
Došao do Tihe na posao. On je već jeo, tako da otpadaju ćevapi, zasad. Trpamo stvari u auto. On vozi , ja slijedim, kiša i dalje pada. Došli smo do stana. Tiho nema ključeve. Ostali na poslu. Ja i dalje kisnem. Tiho se vraća po ključeve. Ja se grijem Vanjinom rakijom. Vratio se. Odnosimo stvari i bike u stan. Tiho se jopet vraća na posao. Ja se bacam na tuširanje, pisanje dnevnika, ispijanje čaja. Kruha nema, ima kikirikija. Provjerio sve bisage. Zasad prednje, koje sam krpao tekućom gumom, ne cure. Bicikl je OK. Jedino sam skužio da su na kišnoj jakni na par mjesta popucali ljepljeni šavovi- zato ima malo vode po meni iznutra. Tiho se vraća u 16h, pa u kupovinu klope i još par sitnica.
Zaključak- svaki put kad dolazim sa biciklom u BiH vrijeme je isto – usrano. Ali se uvijek i popravi. Nadam se. Sutra, prognoza ista. Kilometara malo više. Jajce, eto mene.
Njih dvojica su sinoć navratili “na kratko”, a dočekali su i da Bebo, Maksimov imenjak, zaspi a to nije bio lak ni brz posao nakon što ih je ugledao.
Teme uopšte nije bilo teško pronaći, samo su se nadovezivale jedna na drugu, pa tako pomenuh i dvojac na putu ka Barseloni.
“Aaaa, mali Vedran!”, reče Maksim. Ja gledam u čudu.
Ispostavilo se da se Maks i Vedran poznaju, jer su zajedno vozili Sava-tour (tura uz rijeku Savu, je l’) prošle godine i da će se pokušati naći u Livnu, gdje će im se putanje najvjerovatnije susresti.
Ništa ne brinite, nisam zaboravila na Nemanju i Vedrana, nastavak će biti, ali sam ovo morala podijeliti sa vama.
Svijet je stvarno mali ako ga gledaš sa bicikla.
