Ovo je naslov jednog poglavlja u sjajnoj knjizi Najdžela Late po imenu “Kako djeci postaviti granici i pri tom sačuvati živce”. Pročitala sam je i preporučila i izgleda da ću ili morati ponoviti gradivo ili zvati Najdžela lično da mi kaže o čemu se radi. Najdžela ili popa, druge nema…
Ko ima dijete uzrasta između godinu i po/dvije godine zna o čemu pričam. Pričam o bebi koja više nije beba, a nije ni dijete. Razumije dosta i ništa.
Joguni se, baca, štipa, grize, izvija, vrišti, krevelji, plače bez suza, duri se, ljuti, prkosi, čupa, inati…a pri tom pomno posmatra reakcije okoline. Banalne radnje poput presvlačenja, izuvanja, vozanja kolicima su postale minsko polje, nikad ne znaš kad će doći do praskanja. Nikad ne znaš da li će i najmanja sitnica isprovocirati scenu iz “Egzoricsta”.
Za sad osim ignorisanja ništa efikasno nemam za Sin Ladena…eventualno šljem, dobro dođe u rovovskoj bici 🙂
Danijela The Fan
Joj Daro, misli mi citas…ali nisi pomenula taktiku poslije izliva bijesa, bar kod mene: prisunja se, objesi mi se oko noge (ako stojim) ili oko vrata i govori “moja mama, draaaaga mama” a ja kao glumim IGNORE…uh….
CaraDara
Haha! U pravu si! Isto 🙂 ja sam imala momente da se krišom zasmijem jer ako me vidi takvu “ode mast u propast” …džaba glumiti strogoću