Moćna Moskva, 2.dio – pokoritelji Svemira

Nastavak mini-putopisa o Moskvi…

Žuljevi koje su mi nabile patike  natjerali su me da se vratim u čizme. Maraton u zimskim čizmama u Moskvi u aprilu je odličan jer se iz aviona vidi da ste turista. Možda čak i iz rakete. A raketa tamo gdje ćemo danas ići ovom pričom ima na izvoz.

Spomenik Pokoriteljima Kosmosa

Dobro, spomenik bi se kod nas preveo kao ” Spomenik osvajačima svemira” ali ovo mi je u originalu baš dobro zvučalo a razumijemo se.

Za skoro sva mjesta što smo obišli u Moskvi kriv je Dušan Jokić (morate ga znati kao dio družine Antikulturnog teatra “Alija Sirotanović”) pa tako i ovo.

Kad izađete iz metroa na stanici VDNH, a metro je zaista priča za sebe i nisam sigurna da ću se upuštati u avanturu pisanja o njemu već ću ga spominjati uz put, baš onako kako smo se i mi oduševljavali,

nema potrebe da tumačite mapu i da se pitate na koju stranu krenuti – dovoljno je podići pogled.

Ovo čudo napravljeno od titanijuma je nemoguće pojmiti čak i uživo. Obilazili smo okolo, udaljavali se, približavali i opet nismo mogli da shvatimo. Rusi stvarno imaju zanimljiv i jednostavan pogled na lijepo (i nevjerovatno obožavanje šiljaka koje se da vidjeti na svakom ćošku).

Kad smo vidjeli spomenik u čast kosmonauta, neke stvari su postale jasnije kao npr.Frojdova simbolika. I mi šta ćemo, dovršimo spomenik u istom maniru. #vdnh #kosmonauti #monumenttotheconquerorsofspace #muzejosvajacimasvemira #raketa #rocket #moscow #moskva

A photo posted by Dara Picard (@daraevilmorning) on Apr 22, 2016 at 1:39pm PDT

Sad ozbiljno, ni sama ne znam kako bih bolje i vjerodostojnije prikazala uzletanje u svemir osim ovog. Prelijepo je i oduzima dah. Kad raketu posmatrate odozdo, tik uz podnožje zbog kretanja oblaka  djeluje kao da se ona kreće. Snimila sam taj momenat ali nema smisla da vam pokušavam dočarati pa evo još jedna fotografija iz drugog ugla.

Ispred ovog spomenika visokog 110m nalazi se spomenik Konstantinu Ciolkovskom, naučniku i vizonaru. O njemu pročitah par stvari dok sam bila u muzeju i malo na internetu jer me je zaintrigirao. Rusi mu odaju počast kao čovjeku koji je zaslužan za njihove ideje o pohodu na svemir.

Ciolkovski se vidi negdje u daljini a ovih zvijezda ima onoliko koliko je, najprostije rečeno, razvojnih faza u ideji osvjanja svemira. Na svakoj piše godina i po čemu je bitna.

Spomenik je zaista zanimljiv ne samo zbog veličine i simetrije, već i detalja, a detalji su dovoljni da bi bili spomenici za sebe. Biste astronauta, Sunčev sistem i lijepo uređen prilaz koji vas od ulaza pa do samog spomenika natjeraju da potpuno zinete u čudu i oduševite se.

Bradonja je zaista napravio tonu fotografija. U tekstu sam probrala neke koje bi mogle dočarati ljepotu i impozantnost spomenika.

Nisam imala lak posao, vjerujte mi. Veličina koju Rusi imaju na raspolaganju je nama iz malih država ponekad zastrašujuća…a još ništa nismo ni vidjeli.

Muzej kosmonautike

Da bih održala bilo kakvu nit, zanimanje i na kraju, neku cjelotivost, pokušaću biti što sažetija tako da vas odmah vodim u Muzej kosmonautike.

Muzej posvećen osvajačima svemira. Muzej koji bi trebali posjetiti znali išta o svemiru ili ne znali.

Otvoren je 1981. godine i nalazi se pod zemljom, tačnije pod spomenikom koji sam vam koji red prije pokušala dočarati.

Ako se sjećate, u prethodnom tekstu sam pominjala kako je lako osjećati pripadnost ovom narodu zbog veličine u svakom smislu – istorijskom, kulturološkom, teritorijalnom ali biće da ima nešto i do rada na tome.

Npr. u ovom muzeju je u momentu našeg ulaska bilo bar desetak školskih grupnih posjeta. Mladi vodiči (vjerovatno studenti) su ne samo pričali o kosmonautima i postignućima već su i propitivali djecu šta znaju o pojedinim događajima a ona su odgovarala u glas. Meni se malo stislo u grlu.

Ono što je zanimljivo je da je jako malo eksponata opisano na engleskom jeziku. Pretpostavljam da je to ok, kad ih ima trista miliona, što bi rek’o Rambo. Nije baš ok ako ti je muzej zanimljiv, turista si i htio bi da saznaš što više ali eto, ko ti je kriv, nauči ruski ili jednostavno uživaj u prizoru.

U muzeju  je sala za projekcije, a između ostalog se prikazuje i kratki film o astronautima koji je naravno na ruskom ali nam je svejedno bio zanimljiv pa smo ga odgledali.

U muzeju se mogu vidjeti autentični eksponati iz ruskog osvajanja svemira ali i vjerne replike. Navodno, muzej sadrži oko 85 000 eksponata. Nisam brojala ali vjerujem. 2009. godine u dio postavke su uključeni i eksponati iz međunarodnih svemirskih programa.

Šetajući kroz muzej moći ćete vidjeti detalje poput tuba sa hranom za kosmonaute,

stomatološke opreme u slučaju potrebe ( zaboli te zub u po svemira!)

ali i repliku svemirske stanice “Mir” u koju je moguće zakoračiti i naći odgovor na pitanje koje muči svakog normalnog čovjeka:”Kako, pobogu, astronauti idu u wc!?”.

Ono što je mene fasciniralo gledajući spisak astronauta od Gagarinovog doba pa na ovamo je da se broj žena nije povećavao. Od Valentine Terješkove, prve žene u svemiru, Rusi, ali ne samo oni, su imali jako mali broj žena astronauta. Možda od tud oni šiljci u arhitekturi, ne znam.

Poseban dio muzeja je bio posvećen umjetničkoj izložbi kojom se obilježava 55. godišnjica polijetanja u svemir. U izložbi pod nazivom”Prvi zauvijek”  može se vidjeti  Gagarin i ekipa u različitim umjetničkim formama.

Ono što je zanimljivo, a uz put saznadoh, da npr. Jurij Gagarin nije uopšte bio prvi u klasi pilota koji su birani za kosmonaute niti je raspolagao posebnim sposobnostima. Ukratko, imao je dosta sreće čiji je osnovni dio bio partijska podobnost. Zanimljiva je misterija u vezi njegove smrti  o kojoj se  još raspredaju priče. Izvještaj o njegovoj smrti je imao oko 30.000 stranica bez jasnog zaključka šta se desilo.

Ovaj muzej, koji uopšte nije toliko veliki, uzeo nam je nekih tri sata razgledanja. Konsolidovali smo redove i krenuli dalje “samo da virnemo šta još ima u blizini”.

Napomena: u tekstu miješam termine "atronaut" i "kosmonauta"jer koliko znam to su 
sinonimi. Nadam se da me rusofili i poznavaoci ove oblasti neće preozbiljno shvatiti.

Park VDNH

je akronim od Выставка Достижений Народного Хозяйства ili Izložba dostignuća narodne privrede.

Na park smo bukvalno nabasali jer karta koju smo imali nije obuhvatala taj dio grada. (Radi se o nekoj reklamnoj mapi koju smo pokupili u hotelu. Odlično je poslužila svrsi.)

Pažnju nam je prvo privukao slavoluk.

Ovolika kapija mora obećavati nešto velelepno.

Otabani od muzeja, skoro na izmaku snaga, dobili smo novi vjetar u leđa jer “samo da virnemo”.

Znate onu reklamu gdje  glumica kaže “E sad ću baš prošetati bosa!”? Da nije bilo hladno, bih, stvarno. Ipak, kad su hrabri i radni Sovjeti mogli da izgrade ovo čudo, mogu i ja da trpim bol. Isplatilo se jer to što smo vidjeli ne viđa se svaki dan.

Čisto da steknete utisak o veličini – ovaj spomenik se nalazi iza slavoluka, a iza spomenika su paviljoni posvećeni državama SSSR-a, različitim granama privredime i dostignućima. Kažu da ima oko 250 paviljona.

Staljinski Versaj, kako još zovu ovaj park,  je otvoren 1939. godine. Fontane koje nisu radile prilikom posjete su o g r o m n e. Ako vas zanimaju detalji vezani za ovaj ogromni park kliknite ovdje i još pročitate o ovom nevjerovatnom kompleksu zelenila, fontana i istorije koji obavezno obiđite ako vas put nanese u Moskvu.

U parku su bile u toku pripreme za praznik, a desetine radnika su sadile cvijeće, okopavale, čistile i pazile da sve bude na svom mjestu. I ovdje je sve čisto, naravno. Paviljoni koji su nam bili u vidokrugu su nudili različite sadržije – od sajma robotike pa do probe koncerta. Mahnuli smo im i produžili. Toliko je toga a tako malo vremena!

Taman kad smo mislili da smo zaokružili obilazak, iza je pukao pogled i novi putkazi. Eto, tu je kao uz put “Moskvarium”, centar okeanografije i morske biologije i akva-park, onda jezero, a dok idete ka tome, naićete na helikopter, raketu, obični avion, vojni avion i tako. Veliko, veliko, veliko.

Odlučili smo samo nastaviti dalje ali sa tendencijom kretanja ka metro stanici. Snage nam je ponestajalo, noge su vapile za odmorom a imali smo još dva dana koja će biti istog tempa.

Kako je park veliki, a mapa je bila samo za uži centar grada, morali smo pitati za put.

Ruse. Na engleskom. Ne ide.

Ipak, gdje ima volje ima i načina. Kao i svi Rusi do tad – niko nije govorio engleski ali su svi imali nevjerovatnu volju da vam budu na usluzi. ( za razliku od Talijana, koji isto tako ne pričaju engleski ali se nešto mnogo ne cimaju da vam budu pri ruci)

Uz našu primitivnu mapu, bez problema smo stigli do metroa.

Za nekih sat, sat i po smo bili u hotelu gdje smo upali u crnilo zvano spavanje nakon 10 sati hodanja.

…nastaviće se.