Ljetovanje na drugačiji način – odmor umorom

Opet ja o ljetovanju. Šta ću kad je ljeto. Neću o zimovanju.

Mnogi od vas su već proljetos odlučili gdje će i kako ljetovati, moguće i uplatili nekoliko rata jer ljetovanje nije jeftino. Skoro isto vas novaca dođe i ako odete u komšiluk ili odletite u neku drugu zemlju. Ipak, dešava se da čujem da se dosta ljudi žali na mnogo šta – dug je let, nisu nam rekli za takse, hotel nije onakav kakav su rekli da će biti, a nerijetko se na ljetovanju nabaci i koja kila a to tek niko ne voli.

Ono što ću vam u ovom postu ispričati je priča o jednom ljetovanju na koje smo išli moja bradatija polovina i ja, koje je bez imalo pretjerivanja bilo najzanimljivije, najjeftinije i najuzbudljivije ljetovanje u životu. Još čekam da se skine sa trona. Bilo je i do ekipe ali je izbor mjesta koja smo posjetili 80% uživanja. Uvjerena sam u to. U ovom tekstu hoću samo da vam opišem šta se uz malo truda i dobre organizacije može vidjeti i doživjeti, a kile sigurno neće ići gore.

 

Planinarsko ljetovanje – 3 izazova koja nikad neću zaboraviti

 

Te 2010. godine smo proveli najaktivnijih 10 dana u životu. Izdvojiću meni najzanimljivije aktivnosti i mjesta ako se odlučite za avanturu i ljetovanje na drugačiji način. To što smo spavali u šatoru i svako jutro ga pakovali a na veče širili mrtvi umorni na drugoj lokaciji…to ću preskočiti 😀 Dril je bio vojnički ali se isplatio. Nikad neću zaboraviti to ljetovanje i svima preporučujem tri izazova  koja su mi se najviše urezala u tih deset dana punih avanture.

Izazov #1 – prolazak kroz kanjon Nevidio

 

Prolazak kroz kanjone ovakvog tipa, gdje je potrebna posebna oprema i tehnika, naziva se kanjoning (engl. Canyoning). A što bih ja rekla kanjoning kad mogu fino – prolazak kroz kanjon. Prilikom prolaska kroz ovaj kanjon neophodan vam je vodič. I on se plaća. Pošto je za vodiča obično potrebna grupa, cijena po glavi uopšte nije velika. Prolazak kroz kanjon na svoju ruku, bez pratnje vodiča, mislim da nije ni izvodiv i nema potrebe da rizikujete. Vodiči kažu da se izgled kanjona usljed vremenskih prilika i bujica zna promijeniti u toku dana.

Zašto je ovaj kanjon poseban?

Kanjon Nevidio je kanjon rijeke Komarnice i nalazi se u Crnoj Gori, u blizini Šavnika.

Nekad se zvao Nevidjbog i to sa pravom. Zbog njegove neobično male širine i usjeka među stijenama, na mahove ne vidite ništa, a nebo dođe kao mala svijetla crta. Da te ni Bog ne vidi odozgo a ni ti njega.

Nesvakidašnji kanjon je toliko uzak da mu je širina na pojedinim mjestima manja od metra i nema prostora da se npr. ruke potpuno rašire.  Poslednji je osvojen u Evropi (1965. god). Prilikom prolaska, vodiči vam objasne šta vas čeka a valjda i nekako  računaju da ste put prevalili sa razlogom i da znate na šta dolazite. Prije ulaska, dobijete neoprensko odijelo, alpinistički pojas i kacigu. Vodič nosi uže. Očekuje se da ste dobar plivač i da se ne bojite visine.

Prilikom prolaska naše grupe, jedna djevojka je dugo oklijevala i stajala na stijeni na visini od 7-8 m jer se bojala skočiti. Grupa je odradila svoj motivacioni dio ali s obzirom da se radi o brzoj riječici bez mnogo sunca, temperatura vode je u prosjeku oko 7 stepeni i bitno je da se krećete. Tako da zbog sebe i drugih odustanite na početku ako imate imalo sumnje. Kod nas dvoje je lako došlo do odluke – ja idem, a muž neka ostane i nastavi lozu 😀

Adrenalin vas nosi i dok se krećete, super je. Imate i dosta snimaka na internetu pa možete vidjeti vrlo živopisno o čemu govorim, a ja ću pokušati da vam dočaram fotografijama.

Kanjon je dug nepunih četiri kilometra a mi smo zbog veličine grupe i pojedinih zastoja kroz kanjon prolazili skoro pet sati. Bitno je znati da kad uđete u kanjon, nema povratka jer jednostavno nema fizičkog načina da se vratite. Nije vam svejedno kad vam to kažu ali je bitno znati da li si spreman na to ili ne. Ova informacija je svakako dobar  filter na početku avanture. Kanjon je moguće proći jedino u sedmom i osmom mjesecu, a ostatak godine se ne preporučuje zbog bujice koja bude prerizičina za prolazak.

Ovo je izazov koja nije za svakog a za njega vam je jednako potrebna kako odlučnost tako i poslušnost jer vodiči su ti koji vode grupu i od discipline grupe zavisi hoće li vam ovo iskustvo ostati u lijepom sjećanju.

Sam pomen na ovaj kanjon u meni budi osjećaj zadovoljstva i sreće jer sam ga iskusila na odličan način. Dobro je imati na umu da savladavanje fizičkih prepreka i izazova nikad nije samo spremnost mišića i baš zato se i dugo pamti.

 

Izazov #2 – rafting Tarom

 

Rafting na rijeci Tari je odavno popularan. Ovo što vam preporučujem je ipak uncut verzija.

Rafting je trajao dva dana i iznosio 82 kilometra – od Đurđevića Tare do spajanja Tare i Pive u rijeku Drinu.

Prvi dan klizite predivnom Tarom koja je kristalno čista, dok vam skiper priča zanimljivosti o samoj rijeci. Nema brzaka, a staje se da se obiđu pećine i vodopadi. Slike ni blizu ne mogu dočarati tu kombinaciju zelene i plave boje okupane suncem. To se mora doživjeti.

Pošto nam je za polovinu puta bio potreban skoro cijeli dan, kampovali smo u samom kanjonu. Za ovu avanturu će vam biti potrebna zaštita za kampersku opremu da voda ne bi doprla do nje dok ste u čamcu. Spavanje u kanjonu Tare je bilo ok ali u zimskim vrećama. Iako je bio avgust mjesec, to Taru uopšte nije zanimalo. Ona je bila hladna i iako je mamila ljepotom da skočite i okupate se, brzo bi vas prošla želja jer bi vas trci prolazili od hladnoće.

Sledeći dan raftinga je bio potpuno drugačiji od prethodnog. Umjesto lagane vožnje čamcem, priča i cirkanja u čamcu, čekala si nas brzaci i vriska. Skiper je na mahove ustajao da se izbori sa brzacima a i mi smo morali uzeti vesla u ruke i na zapovjed “ajmo lijevo” ili “diži vesla” poslušno doprinosili upravljanju. Nijednom se nismo prevrnuli 😀 Obično  je to taj dio Tare na koji većina ljudi ide ali cijeli paket je nešto što će vam sigurno donijeti potpuno drugi pogled na rijeku Taru i ljepotu njenog kanjona koji je drugi po dubini na svijetu.

 

Izazov #3 -uspon na Bobotov kuk na Durmitoru i hiking do Žabljaka

 

Uspon na neku planinu se smatra zaokruženim kad osvojite njen vrh.

Durmitor se smatra osvojenim kad se popnete na Bobotov kuk (2523m/nv). Po mnogima, penjete se po najljepšoj planini u Crnoj Gori i to na najviši vrh. Odlična kombinacija.

Mi smo došli kombijima na Dobri do, tu platili nešto sitno jer je planina Durmitor nacionalni park i krenuli put vrha.

Prvih sat vremena, a za uspon je trebalo možda ukupno tri sata, je išao lagano, preko travnato – stjenovitog terena. Ipak, kad smo došli nadomak vrha i ugledali sipar uz koji se trebalo popeti a nakon njih stijene  koje trebalo savladati nije mi bilo svejedno. Došlo mi je da se okrenem i odem.

Ali nisam. Bilo nas je previše i to je bilo dan nakon prolaska kroz kanjon Nevidio tako da sam imala materijala da se uzdam u svoje penjačke sposobnosti. Pored toga, htjela sam da vidim kakav je pogled sa vrha, kad je već put do njega oduzimao dah.

Pored toga, bilo bi glupo ne iskoristiti prelijepo vrijeme koje nas je počastilo suncem cijeli dan a iskusniji planinari su nam rekli da takvih dana u godini ne bude previše. Kad sam došla do gore, morala sam ispozirati. Razumite me 😀

Uspon na Durmitor bi bio možda bio dovoljan sam po sebi, da nismo čuli za opciju br.2 – hodanje do Žabljaka, do kampa. Da, može. Još pet sati hoda po planini i obilazak Ledene pećine. Naravno. Kad je bal, nek’ i hala gori. I gorili su tabani, nije da nisu ali ljepotu ti niko ne može ispričati, moraš je sam vidjeti.

I otisnulo se nas nekoliko put Žabljaka. Spustili smo se sa druge strane vrha, ostavljajući većinu društva da do kampa na Žabljaku dođe prevozom. Prvo smo naišli na snijeg a onda na još ljepote. Iako mi je plan bio da se spustim u Ledenu pećinu, jednostavno nisam imala snage i morala sam se izuti. Drugačije nije išlo jer me je čekalo još minimalno tri sata hoda do cilja.

Odmarala sam dok je muž odlučio da se spusti. Neko kanjon, neko pećinu. Rasporedili smo se. Vratio se oduševljen, pokazujući slike.

Ledena pećina je prirodni fenomen i nalazi se na nadmorskoj visini od 2164m, ispod vrha Obla glava. U njoj zima nikada ne prestaje. Tako kažu a ledene figure svjedoče o tom. Nažalost, Ledena pećina se polako topi i velika je vjerovatnoća da će ledeni pećinski nakit nestati. Razlog više da je posjetite.

Žao mi je što nisam vidjela uživo ali svako ima svoje granice a ja sam tad došla do svojih.

Ono što je dobro na ovakvim putešestvijama su novi ljudi koje ćete upoznati. Mi smo imali sreću da tad upoznamo čovjeka širokog znanja, koji nam je usput pričao o biljkama, o istoriji, o svojim planinarenjima na drugim planinama širom svijeta. Dobar dio ovih fotografija su nastale zahvaljujući njemu. Iako je bilo naporno hodati, uz umor od prethodnih dana, imala sam utisak da smo hodali mnogo kraće nego što stvarno jesmo i kao da smo se odjednom obreli kod Crnog jezera.

Crno jezero je ledničko jezero i nalazi se na visini od 1416m/nv na tri kilometra udaljenosti od Žabljaka koje  sa 1456m/nv nosi titulu najvišeg naseljenog mjesta u jugoistočnoj Evropi.

Stigli smo. Par kilometara od kampa nije ništa značilo, samo da nas noć nije uhvatila na planini. Došli smo u civilizaciju, umorni, sretni i zadovoljni. Puni utisaka, umornih nogu, sa posebnom bliskošću koji imaju samo ljudi koji prođi zajedno nesvakidašnja iskustva a ovo je bilo jedno od takvih.

Nadam se da sam vam uspjela dati ideju da probate drugačije iskoristiti ljetne dane. U tih deset dana stalo je još i obilaženje nekoliko kulturnih spomenika, uspon na planinu Rumiju, obilazak ade Bojane, Ulcinja, Budve i Bara. Možda zvuči naporno i traži (malo) više energije ali, vjerujte, ovakva iskustva su neprocjenjiva i pamtite ih cijeli život.

Fotografije: Slobodan Simikić, Bojan Zlojutro

__________________________________________

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria