Krntije i majstori

Danas, stotinjak metara prije semafora, neka krntija nije mogla da se odluči hoće li se prestrojiti. Lagano je klizila baš preko bijele trake koja razdvaja kolone. Pogledah u sokoćalo, kad ono neki deda unutra, ponosno klizi baš sredinom, kao da su šine u pitanju a ne cesta, bez opcije skretanja u bilo koju stranu. Jedan upitnik i jedan uvičnik mi prođoše kroz glavu. Upitah se kako je moguće da neko u godinama ne zna da se prestroji, jer što znam djedova-vozača, poznaju pravila kao da su juče polagali i strogo ih se pridržavaju. Možda se čovjek zapričao sa babom, dešava se.

A uzvičnik? On bi zadužen za mog pokojnog đeda. Sjetih se njega iznenada, pa otud uzvičnik.

Znate, on je baš volio krntije. Ne samo da ih je volio već im je i tepao – “mašina”, “pravo auto”, “Švabo je to pravio” i slično. Uz put budi rečeno, ja sam na jednoj takvoj krntiji naučila voziti još u osnovnoj.

Đed je te krntijetine obožavao popravljati, parkirati na kanal, a poslije i prije svega – turirati.

Aaaaaaaaaaaaan! Aaaaaaaaaaaaan! dernjala bi se mašina po dvorištu, dimeći iz sve snage. Tačnije, malo ona, malo đed, jer je on uz sve bitne radnje, a popravljanje i pritezanje krntije je bilo vrlo bitno, među najbitnijim, držao cigaru među zubima.

Tako bi on sjeo “da pročepi auto”, sa tom cigarom koja je kumovala žutoj boji sijedog pramena kose, redovno okrećući  uvo u pravcu haube kao da  osluškuje otkucaje Doxe, a ne turiranje dizela i sa smrtno ozbiljnim izrazom lica pritiskao papučicu gasa.

Meni je to bilo onako, bespotrebno pa sam obično blenula u babu da vidim šta će ona reći.

Ona bi obično potvrđivala neophodnost tjeranja ptica iz loze tolikom bukom govoreći kako je đed majstor i kako nema toga šta on ne zna napraviti. Jedino ako bi đed nešto učinio neposredno prije turiranja, znala je brojati “šta joj čadi po dvorištu, jebalo ga auto, da ga jebalo.”, mada to je bilo rijetko jer je baba đedu majstorluk priznavala povrh svega.

Pošto đed nije mogao bez toga majstorluka, zimi bi često neki dio mašine, npr. traktora, znao završiti rastavljen u sitne dijelove i raširen po sred dnevnog boravka dok se on bavi dijagnozom i terapijom istog. Zbog mirisa mašinskog ulja, čovjek bi se lako dao zbuniti da je ušao u radionicu a ne u kuću. Babi to nije smetalo jer će đed i to sigurno popraviti jer što bi plaćao majstora kad on sve zna bolje od njega.

Paradoksalno, jedini neprijatelj đedovom majstorisanju je bila upravo – baba.

Baba bi se tako znala zanijeti u čišćenju kuće pa bi malo pomjerila neki dio mašine, što bi redovno završavalo đedovim beskonačnim brojanjem na koje se baba slabo ili nikako obazirala. Obično bi ga pustila mamo da se izduva pa bi ga obično sasjecala sa   “Ajd pusti me kraju” i naravno, kartanjem jer se baba tako svađala.

Zenovsko umjeće ratovanja je bio babin majstorluk, definitivno. Ne znam koliko se mora vježbati za njen, vrhunski nivo.

Za početak ću nabaviti špil karata. Majstora koji sve zna popraviti već imam 🙂

p.s. ovo na slici nije moja baba iako malo i liči. Možda bi bila ovakva da je ostala u inostranstvu…