Za one koje ne znaju, već sam pisala o tome Kako sam preživjela prvi bebin pad.
U poređenju sa prvim preživljavanjem ovo je baš bilo pravo preživljanje…naravno, samo iz mog ugla. Dijete palo, plakalo i smirilo se. Ja? Ja se smirujem još uvijek. Muž? Negdje kao i ja.
Kako to obično biva, pad se desio na glupom mjestu (kauču) i kad smo se najmanje nadali (nikad ne dobijemo to pismeno upozorenje).
Povreda izgleda otprilike ovako: jedinica nabijena u desni, zarotirana naprijed i dobrano pomjerena ka gore. Više od pola zuba je nabijeno nazad u desni. Dvojka blago pomjerena. Puno krvi i ne toliko plača.
Nakon samog pada ja sam upotrebila svoju razrađenu taktiku – ščepavanje djeteta, nosanje, plakanje i hodanje gore-dole. Sasvim logično. To će mu najviše pomoći.
Hvala bogu na tatama!
Tata je prvo pogledao u udareno mjesto, pa donio peškir, uzeo zdravstvenu knjižicu i rekao “Ajmo!”. Ja sam i dalje primjenjivala svoju metodu uz malu modifikaciju, manje plakanja i više usmjerenog kretanja. Obukla sam dijete koje se već smirilo i odmah smo otišli u Hitnu. Tamo smo brzo zbrinuti i doktorica koja nas je pregledela nam je rekla da bez RTG snimka ne može ništa reći i da moramo čekati jutro. S obzirom da nije izgledala pretjerano zabrinuto i da se radi o mliječnim zubima, bili smo MALO smireniji, samo malo.
Nemojte misliti da je naš strah bio glasan. Ne. Dobro, možda moj… malo…i to samo na početku. Naša briga i strah se najviše ogledala u pogledu onog drugog, to je bilo mjerilo. Sreća pa je doktorica imala razumjevanja pa nam je detaljno i smireno objasnila rizike i mogućnosti koje imamo, pa smo koliko toliko mirniji otišli kući. Ovakva doktorica je bila velika sreća.
Kad smo stigli kući, dijete je opet bilo veći nindža od nas. On je tražio svoj raspored – flašicu i spavanje. Tek kad je zaspao dali smo se na ponovno proživljavanje situacije, pokušaj gledanja filma, surfanje i na kraju, recept koji najbolje radi – mišljenje drugih mama.
Noć je bila neprospavana jer sam pazila da se ne povrijedi a jutro smo proveli na pregledu kod stomatologa, uspjeli smo naraviti i RTG snimak i sve u svemu može se reći da je za sad sve u redu. Savjet je da za sad čekamo i da je dobro jer nema unutrašnjeg loma. Ukupna šteta – jedan mliječni zub.
Eto, drage moje mame, možda nisu uvijek korisni i možda su daleko od prinčeva i često u našim očima bliži njihovom prevozu ali ovakve situacije su ono što se računa. Da. Hvala bogu na tatama.
p.s. Mogla sam uslikati povredu ali nešto mi se nije dalo. Zamislite sami ili ukucajte u google -u “dental intrusion” pa će vam biti jasnije o čemu se radi.
p.p.s I što kažu u “Autosperskom vodiču kroz Galaksiju” – Ne paniči i ne zaboravi peškir.
jelenakovincic
Jesi mislila na ovaj post, moj komentar?
I da nisi…evo ga: moja deca nisu imala baš mnogo TAKVIH padova. U stvari, starija ćerka je samo jednom (?!) u životu malo jače bubnula na glavu s fotelje, nakon 100 mojih upozorenja, ali ja sam tada uradila pravu stvar i, prvi i zadnji put u životu, dobro je izlupala po guzi! da, da, znam…Hitler sam…ALI – kao prvo – ona nije ni trepnula a kamoli plakala, nego je u svojoj maloj glavici shvatila šta je mama govorila i šta je na kraju bilo?, a kao drugo – više nikada, ali nikada nije bila ni blizu takvoj situaciji.
Kod drugog deteta je stanje za 180 stepeni drugačije: taj ne hoda, taj trči. Ali je (Bože hvala ti) samo jednom jače pao i dobro posekao donju usnu. Srećom, u tako stresnim situacijama, kod mene prorade svi muški hormoni koje imam(a čini mi se da ih imama podosta) i ja sam reagovala kao i tvoj muž: peškir…sve je ok…nije bilo potrebe za doktorom, to smo muž i ja zajedno odlučili…dete se smirilo…Tek kada je zaspao(pošto se takve situacije ko po pravilu dešavaju uveče, kada ne radi ništa u Domu zdravlja), ja sam počela da se tresem, doslovno…Mene to kasnije “strefi”… Ovog puta on nije dobio batina (zbog količine krvi), ali je svo vreme utehe slušao moje zvocanje, zato što nije obuo papuče, zato se i okliznuo, šta se sve desi deci bez papuča…To je možda i gore 🙂
Možda je moja “tajna” 🙂 u tome što ja, gledajući milion emisija sa operacijama i božesačuvajpovredama, na telo gledam skroz, skroz realno…pa i kada su moja deca u pitanju. Evo, letos je moja Ivana pala i dooobro se izgulila…ja odmah odglumila super medicinsku sestru…skroz sam fokusirana na ranu, pomerala joj zglobove…Dete se smirilo, vidi mamu koja NE paniči, pa se i ono tako ponaša 🙂 Išli smo tada i do Sremske Mitrovice da snimimo ruku, za – ne daj Bože! sve s osmehom, napravili smo izlet turu od toga. Posle smo fotografisali kraste i kolektivno se zgražavali…
Ti si model ponašanja, pa i u takvim situacijama. Nemoj misliti da, ako dete plače i ako ga jako boli nešto na njegovom telu, ono ne oseća kako mami krvari srce.
p.s. izvini, ali moralo je ovako dugačko…
CaraDara
Da, da, ovaj post 🙂 Svaka čast za te rekacije. Ja sam prvi put baš se ovako uplašila. Jedne prilike, kad je imao 8 mjeseci, rasjekao je usnu (navrglav od malena 🙂 ) sam reagovala racionalno ali sam bila sama. Izgleda da je tu kvaka 🙂 sad sam imala prostora da budem totalno i potpuno žensko. Hvala za iscrpan odgovor, nemoj da se izvinjavaš 🙂