Znate kad počne priča o djetinjstvu pa onda sada velika djeca, tj. roditelji krenu sa lovačkim pričama kako su se penjali po drveću, bježali od pasa, kršili se sa bicikala, mijesili blato, igrala se rata? To nisu lovačke priče. To se stvarno radilo.
Kod mene, na selu, gdje sam odrasla, obično smo se kretali u čoporima i napadali iznenada 🙂
Uvijek je bila neka žrtva na koju smo nasrtali. U rano proljeće to su bile višnje. Imali smo ih prijateljica, sada kuma, i ja u dvorištima pa smo se držali svog terena. Kasnije bismo prešli na puno privlačnije trešnje koje su redovno bivale u tuđim dvorištima. Nas par bi njuškalo oko drveta, virkalo ima li babe, čija je trešnja, na prozoru, drma li se zavjesa, pa bi se privlačili i penjali. Nekad nas je baba znala iznenaditi pa bi cjepanica znala poletjeti u našem pravcu, što nas, naravno, nije sprečavalo da se kao muve vratimo 15ak minuta kasnije.
Kasnije su tu bile jagode, lubenice, kukuruzi…
Padali smo, imali polupana koljena i dlanove. To se podrazumjevalo i niko nije obraćao pažnju na to.
Čini mi se da je danas mnogo drugačije…
Na neke stvari ne možemo uticati. Dosta djece živi u gradu, voćaka nema baš na svakom ćošku, stvari se mijenjaju ali djeca su djeca. Djeca treba da se igraju a za igru je potreban prostor. Ono što možemo uraditi je da ih pustimo vani. Potaknite ih da idu napolje jer je to najbolje što im možete priuštiti a ne košta ništa.
Činjenica je da se danas djeca mnogo manje igraju napolju i da im boravak u zatvorenom ozbiljno narušava zdravlje.
Da stvar nije bezazlena govori i porast broja mentalnih poremećaja kod djece. Članak na Detinjarijama ističe TEDx prezentaciju profesora psihologije Pitera Greja koja se bavi ovom temom. Kad vidite ovo, možda će vam biti lakše da se natjerate vani ako su vam djeca mala ili da stariju motivišite da idu sama.
Igra napolju je neophodna kako za fizičko, tako i za psihičko zdravlje djece.
Podatak da djeca onih naroda koja najviše vremena provode napolju, u slobodnoj igri, imaju najbolje socijalne vještine je sam još jedan razlog za. Bolja fizička spremnost, učenje, razvijanje različitih sposobnosti – sve im to nudi boravak na otvorenom.
Da se važnost igranja napolju ponovo naglašava govori inicijativa Playing Out. Čitav projekat je usmjeren na iskorištavanje javnih površina u najbolje moguće svrhe – dječiju igru. Poenta je da djecu ne moramo voditi na posebna mjesta, namijenjena za igranje već je dovoljno to uraditi izvođenjem djeteta vani, na ulicu u naselju. Niste ograničeni igraonicom, niti igralištem. Hodajte, trkajte se, zovite društvo. Dobro će doći i mamama i tatama. Možda napokon upoznate i komšije 🙂
Kako i sama redovno svoje dijete “treniram” da svaki dan idemo vani ne obazirući se previše na vremenske uslove, palo mi je na pamet da ne bi bilo loše malo promovisati ideju boravka djece na otvorenom i to na najlakši način – virutelno.
O čemu se radi?
Sigurno ste čuli za grupu za odvikavanje od sjedenja i promociju kretanja koju je pokrenula Cyberbosanka? U slučaju da niste, radi se o tom da prilikom kretanja, odnosno hodanja koje traje duže od 10minuta virtuelnim putem, preko Interneta, obavijestite prijatelje ili pratioce hashtagom #hodajsamnom.
Dovoljno je “Samo da tokom svoje dnevne šetnje ili bilo kojeg hodanja u toku dana (na posao, sa posla, u školu…) a koje traje duže od 10 minuta napišete tvit, postavite javni status na Facebooku, pustite fotku na Instagram ili čak status na G+ (zašto da ne) uz hashtag #hodajsamnom. Možete napisati šta ste vidjeli ili doživjeli tokom šetnje, koga ste sreli, uslikati neku fotografiju, bilo šta – u znak podrške svima koji hodaju, kao poticaj ljudima poput mene koji imaju problem sa motivacijom za kretanje.”
Zahvaljujući Haninoj inicijativi a u vezi cijele ove priče o igranja djece napolju, isto bih probala samo sa posebnom ciljnom grupom – roditeljima ali i sa većom djecom (što da ne? mala raja odavno ima pametne telefone). Hanina genijalna ideja ostaje u suštini ista, samo je malo specifikovana.
Razlika je jedino što bi se koristio hashtag #igrajsevani.
Možda se čini paradoksalno virtuelnim putem podsticati kretanje ali zar nismo svi online većinu vremena zahvaljujući pametnim telefonima i povodljivom karakteru 🙂 ? Zašto to ne okrenuti u svoju korist? Zašto ne omasoviti dobru ideju kroz sopstveni primjer?
Moj predlog je da kad ste sa djecom vani na isti način zabilježite pentranje, šljapkanje, prebiranje kamenčića, ako ste brzi i trčanje, šta god – kako bismo vratili djecu u prirodno okruženje – napolje. Sumnjam da će starija djeca pročitati ovaj tekst ali možete probati da im obrazložite ideju. Uloga roditelja je presudna. Mogu umjesto selfija da objavljuju kako se igraju odlfashion – vani. Telefone uglavnom imaju, neka se bave višim ciljem. Možda im bude zanimljivo. Iskreno mislim da im ne treba mnogo, to im je urođeno, samo su malo zaboravili.
Jeste li za?
fotografija:Siniša Plavšić
Rebeka
Sin je slatkis!
Svijet se skroz promjenio od kako smo mi bili mali. Radila sam praksu u osnovnoj skoli ovdje. Dvije djevojcice u jednom razredu se nisu slagale, nesto se stalno svadjaju oko gluposti. Ja onako sarkasticno kazem pa oces li dobiti srcani udar sto te ona nervira.
Sada nesto mislim bolje da nisam rekla. I djeca su to shvatila kao salu.
Ali valjda je ta djevojcica jos jednom to rekla toj drugoj djevojcici i zamislite sta je bilo?
Uciteljica je cula i ta prva djevojcica je zavrsila kod counselor/ kod nas pedagoga.
Moja usta su bila zalivena. Jel se tako kaze? Kulturoloske razlike su nepremostive nekada. Ne mogu da opisem rijecima koliko se skola i pravila ovdje razlikuje u odnosu na nasu. Vise slobode kobajagi ali djeca se toliko uce pravilima kao mali vojnici. I am serious! Kada idu iz jedne ucionice u drugu idu u koloni kao vojnici with their mouth shut. Imagine that!
Rebeka
Ima jos jedna stvar koja zaista govori da je Amerika puritanska zemlja a vi recite jesam pogrijesila. Kada djeca idu na bazen sve male djevojcice pa i one od godinu dvije nose gornji dio kupaceg kostima. Ovdje nema golisave djece na bazenima ili plazama.
Maybe good maybe not 🙂
karadara
Uh. Baš sam pročitala jedan tekst o boravljenju vani i raspoloženja djece. Npr.inteligentna, pametna dječica koja su uglavnom u kući su mrzovoljna gunđala, a kad izađu vani da se igraju (onako kako treba biti) postaju “Normalna”. To je najbanalniji primjer ali je tako.
Što se škole i tih kupaćih tiče, to je tipična seksualizacija djece. Šta će djeci koja nis razvila sekundarne odlike pola gornji dio kupaćeg kostima? To je malo sick 🙂 jer je obavezno.
jelenakovincic
Draga Rebeka, ovdašnje mišljenje je da Amerika NIJE puritanska zemlja,nego zemlja (uopšteno govoreći) istreniranih glupaka, koji su od celog svog postojanja napravili jedino dobar marketing. A on se pravi od malih nogu. Nažalost, taj marketing jako lepo zvuči i šljašti sve dovde, pa se mnogi svetski pedagoški i vaspitni sistemi žele isto tako našminkati. To je već naš problem.
Daro, kako ste vi mogli prvo brati višnje pa onda trešnje 😀 Ja mislim da to obrnuto zri, ili su to neke specijalne bosanske sorte? 😀 😀
karadara
Višnje, one male sitne, ljute prve dozrijevale, pa tek onda trešnje, hruštve i ostale poslastice. Imam svjedoke! 😀 I ne zaboravljam raspored! Biće da je do sorte.
jelenakovincic
Toga kod nas nema, stvarno prvi put čujem za to. Podneblje ti je čudo! 😀
karadara
Uvijek ostavljam mogućnost staračke ili kakve druge demencije 🙂 ko zna. Provjeriću sa kumom, ona je uvijek bolje pamtila od mene.
Danijela The UMGF
…Mi smo skupljali puzeve poslije kise, pa ih nosili na otkup, pa od tih para kupovali slatkisa i slatkisa. 🙂 I dan danas mi neka milina dodje kad pada kisa hahaha.
Klasična Štreberka
Sviđa mi se ideja. Podržavam!