• Bosanski lonac

Gadljivost na suze ili liječenje zdravlja

Imam par drugarica lakih na obaraču kad su suze u pitanju. Da ne bude zabune, i sama sam takva. Evo primjera kad brzopotezno reagujemo, navedenih samo taksativno bez otkrivanja šta je čiji okidač, da se ne bi nešto zloupotrebilo protiv nas 🙂

Dakle suzica krene kad čujemo, vidimo, doživimo:

  • muziku iz filma “Čudesna sudbina Amelie Pulain”,
  • klape,
  • nečiju tuđu veliku sreću ili nesreću,
  • veselje,
  • bilo koju scenu iz proizvoljnog filma ili života koji obuhvata gore navedeno.

Napominjem da se radi o osobama (računam i sebe tu i dalje) koje su po kriterijumima zdravog razuma normalne, funkcionišu u svom okruženju i nemaju drugih fizičkih simptoma osim prelijevanja vode iz očiju, tzv. suza. Mahom se ovakve osobe (računam i sebe tu i dalje) prihvataju takvim kakvim jesu kad su u društvu sličnih sebi ili osjetljivm ako nisu u takvom društvu.

Ovim osjetljivim osobama se dešava i da su povremeno neraspoložene. Ne, nisu u depresiji već su NERASPOLOŽENE. Eventualno znaju biti i ljute, a vrlo često i TUŽNE, ne depresivne.

Naglašavam ovo zato što danas nije popularno biti nijedno od ovo dvoje. Neraspoloženost i tuga se lagano protjeruju iz repertoara naših života. Sreća je nešto što se očekuje, a odstupanja od pozitivnih emocija polako ali sigurno prelaze ne samo u zonu nepoželjnih, već i bolesnih mentalnih stanja.

Više se ne radi samo o poruci koju nam mediji šalju, već o onom što nam na (ne)mala vrata ulazi pod krinkom najmoćnijeg argumenta od svih – argumentom zdravlja.

Ono što zvanična medicina sada tvrdi jeste da je veliki dio nas depresivan. Naime, radnici u pomažućim profesijama – ljekari (psihijatri i ostali), psiholozi, socijalni radnici, terapeuti različitih profila, olako ljudima-ženama lijepe etiketu depresivnih. Da se sve zadrži na nivou etikete, ne bi cijela stvar bila toliko strašna.

Problem je što je depresija bolest koja se kao takva tretira medikamentima.

Ovakvo stanje, reći ćete, je nešto sasvim logično za vrijeme u kojem živimo ali nije sve baš tako crno-bijelo. Ipak, mislim da nije normalno liječiti normalna stanja ljudi poput tuge.

Uzmite primjer osobe koja je izgubila nekog bliskog. Da li je normalno da ta osoba plače, da nema volje za stvarima koje su je inače veselile, da loše spava i jede ili previše spava i jede, da je potpuno izbačena iz svog kolosijeka? Izvinite, meni se čini da jeste.

Ono što danas vidim da se dešava da ljudi koji tuguju idu kod psihijatra i nerijetko dobijaju terapiju za tu svoju tugu. Npr. osoba nakon nedavnog gubitka partnera/ke ili druge bliske osobe je na antidepresivima. Meni to dođe kao negiranje svih lijepih emocija koje je ta osoba doživjela. Pa, bogte, normalno je da tuguješ za nekim dragim! Normalno je i da pomisliš da nema života bez njega ili nje. Ima li potrebe za liječenjem normalne reakcije?

Nećete vjerovati, ali poznajem ljude-žene koji su nakon smrti bitnih ljudi prošli kroz tugovanje bez tableta. Ne samo da su preživjeli  već žive punim plućima. Tugovanjem su ispratili i zaokružili jednu fazu života i iz nje izašli jači. Naravno da postoji i druga strana medalje i nešto što se zove klinička depresija ali ne govorim o tom. Govorim o reakciji većine, normalnih i zdravih, koji su se susreli sa gubitkom.

Znam da je tugovanje manje isplativo od depresije, a nije popularno ni u komšiluku jer bolest lakše opraštamo od slabosti.  Ipak, zar ispoljavanje onog što osjećamo, naročito tako intenzivno, nije zdravije od “liječenja”? Meni se čini da jeste.

Izgleda da je biti čovjek koji se i smije i plače, danas najmanje popularno. Sreća pa nas ima. Tajna je u odabiru pravog društva 🙂

booze1

 

 

 

 

 

10 Comments

  1. cyberbosanka
    22 October 2014 at 8:49 am

    Kaže Ljuba Tadić u jednom intervjuu – linija života treba biti kao EKG – sa svim onim uzlaznim ali i silaznim linijama. Ako je ravna, onda si mrtav, bez obzira jesi li živ.
    Ili kako ja isto znam reći – tuga ti pomaže da znaš prepoznati sreću. Mora je biti u životu, jbg.
    A ima i ona mamina, davno je naučih – Plači, manje ćeš pišat’ 😀

    • 22 October 2014 at 8:53 am

      Haha! Definitivno 😀 A ta ravna linija ili još gore kako se danas očekuje, stalna uzlazna linija je totalno nenormalna i otuđujuća.

  2. jelenakovincic
    22 October 2014 at 9:29 am

    Pozdrav od plačljive blog drugarice! Plačem uz muziku, filmove, uz suze svoje dece, uz svaku tuđu nesreću i sreću, zbog besa i tuge… Ali se zato i smejem detinje, glasno na svaku životnu glupost, na tuđi osmeh, na petice u dnevniku, na tekstove o tvojoj babi, na “Mućke”, na podrigivanje mog Igora…
    Evo recepta za najdelotvorniji antidepresiv: obrisati suze i doooobro izduvati nos. Uzeti dva gutljaja omiljene rakije, ali samo ako je iz frižidera. Zatim uključiti ovo http://www.youtube.com/watch?v=Tc8JAGmdbRc, pojačati i obavezno pevati na daljinski. Što jače 🙂 Terapija se može nastaviti i drugim pesmama omiljenih pevaljki, ali i domaćim pasuljem s suvim rebrima ili eventualno sa punjenom paprikom. Čaj je dozvoljen samo ako je s rumom. Ako (kojim slučajem) mislite da još uvek niste izlečeni, obavezno konzumirajte priče Jelice Greganović i romane Mirjane Đurđević, svaki dan, posle jela, što znači na svaka 3 sata 🙂 Garancija zagarnatovana!

    Suze su lična karta pravog čoveka.

    • 22 October 2014 at 1:37 pm

      Na šta li će ličiti naš susret, majko moja…samo ću to reći. 😀

  3. Maya
    22 October 2014 at 9:36 am

    Hvala na ovom postu i razmišljanju.

    • 22 October 2014 at 1:41 pm

      Molim 🙂

  4. Ljiljana C.
    22 October 2014 at 2:47 pm

    Suze su lek za dušu. Ako ih suzbijaš u sebi, postaju teret koji se nagomila i stvara pesimizam. To je moje mišljenje.
    U mom sadašnjem okruženju suze nisu baš prihvatljive, ali u toplini svoga doma i sa dve najbliže prijateljice mogu da ih puštam u potocima, ako mi je do toga. Srećom izlazim iz teškog perioda (imala sam atopični dermatitis 5 meseci), pa mi više nije do plača.
    Najčešći momenti za plač u mom slučaju su kad čujem trubače da sviraju pesmu Tamo daleko. To me ubije, a ni sama ne znam da objasnim zašto.
    Plačem na sve oblike nepravde, zato ne gledam TV.
    Kad god izgubim voljenu osobu, pustim da isteku do maksimuma.
    Plačem i kad sam srećna, dok gledam svoju decu kako su mi lepa i srećna i zdrava ili kad su ljudi koje volim u posebno lepim okolnostima, venčanja, doček bebe i sl.
    Ljude koji plaču smatram za hrabre, jer se ne ustručavaju sebe i svoje ličnosti, ne glume snagu u emotivnom momentu.
    Hvala bogu što nam je dao izduvni ventil kroz suzne kanale.

    • 23 October 2014 at 10:18 am

      🙂

  5. Negoslava
    22 October 2014 at 6:03 pm

    Plačem, i ne stidim se da plačem. Iz skoro istih razloga kao i ti. A nedavno mi se, prvi put u životu, desilo da se isplačem u crkvi- ušla sam u Sabornu crkvu, u Beogradu, u njoj samo dvoje ljudi sedi i meditira, sednem i ja više da odmorim noge nego da sad nešto meditiram, a i za priču sa Bogom baš mi nije bilo pogodno vreme, kad ono, meni suze krenuše niz lice. Bez mimike, bez grča. Samo teku. I da nisam ustala, mislim da sam mogla tog dana da plačem vasceli dan, a da mi se ni delić lica ne pomeri.
    Ali sam se, na izlasku, osećala nekako lakše.

  6. 23 October 2014 at 10:23 am

    A to je valjda poenta. Da na bude lakše zahvaljujući nama samima 🙂 bar ja tako mislim.