Dara’s log stardate 12102013

Kola biciklom ili zašto se od biciklizma deblja

Kvadrant RS pred kraj zemaljske godine, neformalno od 12.10 . ,obilježava početak nepostojećeg godišnjeg doba. Iako na ostatku planete postoje četiri godišnja doba, za ovaj i obližnje kvadrante, to ne važi. Od 12.10. za njih počinje, kako oni kažu, miholjsko ljeto. U čast tog posebnog godišnjeg doba, Broj Jedan i ja, smo se našli sa Sedmom od Devet, Komadantom Riker-om i Worf-om na jednoj vožnjici i kako se to kapetanski kaže, pročišćavanju protonskih filtera.

Iako je grupnih, onih lijepih tinejdžerskih vožnji manje, puno manje u odnosu na vrijeme  p.b. (prije bebe) još uvijek se omakne neka. Te vožnje nemaju veze sa godinama, ne zovu se zato tinejdžerske, već zato što bude osjećaj zajedništva, entuzijazma i napada smijeha kakvi, mnogi vjeruju, postoje samo u tom periodu. Organizovali smo na prepad jednu takvu vožnju da (opet) zatvorimo sezonu. Okupljanje u nekadašnjem parku “Petar Kočić” a današnjem muzičkom paviljonu u kojem se uglavnom pije kafa i svira…k…kako kad, nije moglo proći bez prozivke telefonom iako se park prešeta u roku dva i po minuta.

– Gdje ste?-

– Evo nas u parku!-

– I mi smo. Gdje ste? –

– Tuuuuuuuuuuu! Je l’ sad znaš gdje smo?-, začu se sirena koja bez imalo stida može parirati automobilskoj sireni, slična ovoj na slici.

Nije ih bilo teško naći nakon  trubljenja, ni nama a ni ostatku parka.

Nakon pitanja za zdravlje, brzinskog konsolidovanja, isprobavanja tuđih bajkova i svega što slijedi kad vidite prijatelje, krenusmo, natenane. Mi ženske, multipraktične, krenule smo prve jer smo mogle pričati i okretati pedale istovremeno dok se muški dio ekipe odlučio samo za priču pa su krenuli koji minut kasnije. Brzo smo se probili kroz saobraćaj i lagano krenuli uz brdo, prema Donjim Kolima, selu odmah iznad Banjaluke.

Kako smo se lagano uspinjali, tako se Banjaluka pružila u svoj svojoj ljepoti duž Vrbasa. Iako  fotografija sada samo kvari utisak, nadam se da će vama bar malo približiti jesenje izdanje Banjaluke, jedino koje može ravnopravno parirati proljeću.

U slučaju da vam je prethodna fotografija mutna i nezanimljiva, možda vas ova motiviše da nađete obližnje brdo i udarite po pedali 🙂

Nakon što smo jedva krenuli, uz put smo:

– napravili hrpu fotografija za koje je ovaj članak pretijesan;

– bježali od pasa;

– pjevali (ili vjerovali da je to pjevanje);

– svratili na rakijicu;

-slikali se i uživali u bojama poput ovih

– brali trnjine;

-pričali nemuštim jezikom;

– davali so kravama;

– vozili bicikl u međuvremenu;

-smijali se (kažu da je dobro za zdravlje);

…i na kraju, došli do cilja – KOLA. Kola, nekadašnja Han Kola su i prije bila redovna stanica ali u zadnjih par godina od kad  vikendom radi pizza- majstor prijeti da postane najljepše selo na Manjači. Zašto?

Zato! 🙂 Prava mozzarela, prava quattro formaggi, prava slaninica, prava pršutica, sve “organsko”. Sladokusci, obradujte sebe, nećete zažaliti. Osim ako se ne prejedete pa morate nazad biciklom. Sreća pa je do Banjaluke nizbrdo. Za one koji nisu bili u Banjaluci, pivo koje vidite je takođe lokalno, banjalučke pivare. Nije loše, naročito nakon dobrog jela.

Nakon vožnje i hrane, čovjek bi pomislio da je omjer potrošnje i unosa potaman i da ova što piše i ne zna dati baš dobar naslov, ali tu nije kraj.

Nakon spusta i još malo prirode

…stigli smo u grad i krenuli ka finalnom cilju – sladoledu. Ko je bio u Banjaluci a nije probao ovaj sladoled, džaba je dolazio. Ćevapa ima svugdje, a sladoleda “kod Slavice” baš i nema. Ko otkrije, neka javi. A do tad, molim lijepo.

Četrdeset kiometara i kalorija za zagrijavanje jedno 20-ak kvadrata. I sad vi meni recite da  vožnja biciklom topi kilograme. Svašta.

 

fotografije: Sanja Panić, Tihomir Dakić, Dajana Šipraga Zlojutro