Nakon nekoliko dana kruženja Voyagerom po prostoru Bendžolajaca da se zaključiti da su oni jedna civilizacija koja voli da se kreće. Dosta ih je vani, a mnogi su na dva točka. Pored kolona prevaziđenih automobila dalo se vidjeti dosta Bendžolajaca na biciklima. Voyager su gledali sa simpatijama a ja vam ovdje iznosim svoja zapažanja u odnosu na njih:
– vidjela sam bicikliste tinejdžere, jednu djevojku sa drečavo zelenim ponijem, vidjela sam biciklistkinje sa šeširima i sunčanim naočalama, korpama na guvernalima i slušalicama na ušima;
– vidjela sam bickliste đuvegije u uskim majicama i šarenim bermudama na jako skupim i jako jeftinim biciklima;
– vidjela sam bicklistkinje gospođice na raznim bicklima, lijepim maramama i momcima;
– vidjela sam biciklistkinje gospođe sa lijepim biciklima, maramama i torbama;
– – vidjela sam nezaposlene bicikliste sa kartonskim kutijama, kolicima naprijed i prikolicama nazad;
– vidjela sam bicikliste roditelje sa dječurlijom iza i ispred sebe.
– – vidjela sam bicikliste penzionere u starim odjelima, nahero šeširima i šahovskim partijama;
Pitam se gdje su biciklisti gospoda? Nije valjda da svi voze auta?
Zanimljivi su ti Bendžolajci.