Deep blue 2
Napokon evo i nastavka nakon prvog dijela.
ZAHVALJUJUĆI CHAKOTEY-U I T’POL MOGLI SMO NEOPAŽENO NAPUSTITI KOMANDNI MOST A DA NAS BORG NE PRIMJETI. BROJ JEDAN I JA SMO UZELI SVOJE SPACE SHUTLLE-OVE I OTISNULI SE.
Zahvaljujući olakašavajućim okolnostima koje sam pomenula u prvom dijelu, napokon sam mogla uživati u bračnoj vožnji biciklom. Nakon brzinskog dogovaranja i jedno deset puta provjeravanja “jeste sigurni da ćete moći”, ostavili smo dijete sa našim velikodušnim prijateljima. Istrčali smo iz stana kao djeca koju je nastavnik pustio sa časa, trčećim korakom i kikoćući se da slučajno ne bismo čuli iza leđa “vraćajte se”.
Iako vrijeme ispred nije obećavalo
vrijeme iza jeste 😀 tako da smo uprkos vjetru i obećavajućem nevremenu krenuli dalje.
U skladu sa inatom koji nas je tjerao i slobodi koji smo osjećali dok smo napokon skupa okretali pedale, morali smo napraviti i odgovarajuću fotografiju. Možda je passe ali nama je baš bio dobar ovaj spomenik.
Iako se nebo svakom minutom sve više rogušilo računali smo da će nam blagi uspon kojim smo napredovati ići u prilog kad budemo bježali od kiše nazad. Mi smo se taj dan namjerili na vozanje i vrijeme je baš moralo da se potrudi da nas obeshrabri.
Nebo je bilo prijeteće a vjetar sve jači kad smo nakon 15ak kilometara stigli u Rogoznicu. Jedna brzinska fotka, da se zna…
…i onda smo trkom krenuli nazad jer smo počeli da shvatamo pravo značenje riječi “bura”.
Auta koju sa nas prestizala su bila već mokra a oblaci su nam bili za petama. Lagano su krupne kapi krenule da peckaju po golim rukama pa smo “udarili po volumenu” da što prije stignemo. Jurnjava je trajala desetak kilometara kad sam prije zadnjeg spusta do našeg sela ugledala biciklistu-namjernika sa holandskim bojama. Svjesna da ću pokisnuti k’o miš, stala sam da prozborim koju sa čovjekom signalizirajući rukom sapatniku da produži. A šta sam drugo mogla 😀
Predmet moje zavisti se zove Nils i već nekoliko mjeseci putuje biciklom. Krenuo je iz Holandije, prošao dobar dio Evrope a sledeća stanica mu je Kina. Ko da mu ne zavidi? On se opremao, lagano oblačio jaknu, stavljao navlake na bisage dok sam ja u svojoj torbici pokušavala da zaštitim foto-aparat da ga zaštitim od pljuska koji je već uveliko počeo. Susret je završio brzinskom razmjenom imena, dobrih želja (vjetar u leđa i široka cesta) i osmjeha. Dala sam pedalama vjetra da što prije pređem na svjetlu stranu koja se nazirala u daljini.
Zbog radoznalosti i Holanđanina sam ostala in the dark side taman toliko da me stigne propisno stigne kiša. Svojski sam pritisla da što prije stignem svoju bradatiju polovinu koja me je već čekala u dvorištu pa je tako nastala i ova fotografija.
Iako smo odvezli samo oko 30ak kilometara bez mogućnosti uživanja u krajoliku, kafice na cilju i ostalih biciklističkih tradicija, ova vožnja će nam sigurno ostati u lijepom sjećanju. Potpuno mokra oprema, natopljene patike i naravno veliki osmjeh koji, kao što Teri Pračet kaže, da je malo veći prepolovio bi glavu je cijena koju smo platili 😀
NA KOMANDNI MOST SMO STIGLI NAKON ZANIMLJIVE VOŽNJE. BORG JE BIO TOLIKO ZAOKUPLJEN DA U PRVI MAH NIJE NI PRIMJETIO NAŠ DOLAZAK. UBRZO NAM JE POKAZAO DA JE OTPOR UZALUDAN… i pritrčao nam radosno vičući “mamaaa, tataaa” 😀