Dara’s log 2708013

Deep blue 1

 

Voziti bickle na more, kao dodatnu zabavu na godišnjem odmoru i alat za istraživanje okoline, pogotovo sa malim djetetom, vrlo lako može biti osuđeno na propast.

Olakšavajuća okolnost jedino može biti putovanje sa još nekim, bilo da će vam poslužiti kao bejbisiter ili kao društvo na dva točka.
Imala sam tu olakšavajuću okolnost.

NAJBOLJI NAČIN ZA AKTIVIRANJE SPACE SHUTTLE-A JE ZOROM, TAKO DA SAM ODLUČILA DA ISPOŠTUJEM OVO NEPISANO KAPETANSKO PRAVILO. IZAŠLA SAM NA KOMANDNI MOST, ZOVNULA CHAKOTAY-A,KOJI ZBOG ODRŽAVANJA
MOSTA  TU I ZASPAO. ODLUČILI SMO PROČISTITI FILTERE SPACE SHTULLE-OVIMA U NOVOM DEEP BLUE KVADRANTU.BORG JE PREDOSJETIO DA KAPETAN NAPUŠTA BAZU PA JE NADIGAO DRREKU. SREĆOM BROJ JEDAN JE UPOTREBIO SVOJE VJEŠTINE, TAKO DA SAM IPAK IZAŠLA…NE BAŠ NEOPAŽENO, ALI SAM IZAŠLA.

Nakon nadizanja dreke u pola 7, smirivanja, pa još malo dreke, uspjeli smo konsolidovati redove, snijeti bicikle iz apartmana i krenuti na vožnju.
Da. Da smo noc prije pripremili bicikle kao što nismo. Prvo je trebalo naduvati gume, što je znacilo opet ići do aprtmana, uzeti kacigu, pa vratiti pumpu
i nakon tog silnog naštimavanja napokon krenuti…ali samo 100m. Sicevi su bili previsoko. Traži inbus, spuštaj siceve i nakon ove biciklisticke kakofonije, instrumenti su bili uskladjeni i koncert je mogao početi.
Iako nam je trebalo skoro sat vremena da napokon krenemo, nakon minut smo osjetili svu divotu vožnje drumskih bicikala na moru. Gume koje klize na ravnom asfaltu, more sa jedne, a borovina sa druge strane, i da nipošto ne zaboravim reći – kulturni vozači. Da. Uglavnom stranci, a dobrim dijelom i lokalci (jedan se
napravio važan pa je najavio da nam dolazi sa leđa) su nas lijepo zaobilazili iako smo vozili magistralnim putem.

PREDNOST VOŽNJE KROZ DEEP BLUE KVADRANT SU BILI I MNOŠTVO DRUGIH SVEMIRSKIH BRODOVA I SPACE SHUTTLE-OVA KOJI SU DIJELILI
KVADRANT SA PRIMITIVNIM VOZILIMA. KOVJANIĆ I BIANCHI SU SE
PRILAGODILI BEZ PROBLEMA. BILO JE MJESTA ZA SVE.

Od našeg sela gdje smo se smjestili, od Trogira nas djelilo oko 10ak kilometara. Vožnja magistralom, iako pored mora je bila najlošiji dio rute. Ubrzo smo stigli do Trogira, prešli na Čiovo i sad stvarno uživali. Nije bilo vruĆe, sunce je sjalo,
nije bilo gužve. Idealno. Toliko nam je dobro bilo da nam je falio ostatak ekipe da podijelimo taj osjećaj sa njima…pošto ih  nije bilo, osjećali smo se posebno.

Stali smo da pogledamo mapu.

BEZ PROBLEMA SMO KLIZILI PROSTRANSTVIMA NOVOG KVADRANTA. STALI SMO DA POGLEDAMO MAPU. DA, BILA JE NAZNAČENA PUTANJA REZERVISANA
ZA SVEMIRSKE BRODOVE. UPISALI SMO KOORDINATE I KRENULI DALJE.

Na našu veliki radost našli smo upisanu biciklističku stazu. Sve je upućivalo na mjesto koje se zove Okrug Donji. Nakon manje od 10 kilometara, stigli smo i do cilja. Okrug Donji je trebao dobiti neko ljepše ime. Sigurno.
Spustili smo se strmom ulicom do same plaže i naravno-kafanice. Tamo  nas je čekalo par lokalaca, za svoje pojmove ranoranilaca iako je već bilo oko pola 9, odmeeravali kao da smo sa druge planete ali svejedno smo dobrodošli.

NAKON JURNJAVE SHUTTLE-OVIMA STIGLI SMO DO LOKALNE NASEOBINE ČIJI SU STANOVNICI DJELOVALI MIROLJUBIVO. BAZA IM JE BILA PORED
SLANE VODE, ALI ZA TAJ OBIČAJ SMO VEĆ ZNALI. PRIŠLI SMO IM I PITALI DA LI I MI MOŽEMO MALO SJEDITI PORED VODE.
MISLIM DA SU NAŠ POTEZ NAŠLI KAO ZNAK DOBRE VOLJE. UVAŽILI SU NAM I VALUTU VIŠE OD UOBIČAJENOG I PONUDILI LOKALNIM PIĆEM.

Kafanica pored mora, sa krovom koji je služio u svrhu balkona su djelovali kao pravo mjesto za pauzu, Nekom za kafu, nekom pivo. Iako smo imali ograničen, šta- smo -našli- u- džepu- budžet, konobar je bio vrlo susretljiv pa umjesto da mi njemu ostavimo bakšiš, on je nama donio više pića nego što smo tražili. Palac gore za susretljive Dalmatince 🙂
Nakon kratkotrajne meditacije i notanja da li da uskačemo u vodu, zaključili smo da ćemo se sigurno vratiti sa ostatkom društva  u mirni i lijepi Orkug Donji. Krenuli smo nazad.
Ja, da, čudite se, nemam SPD pedale, pa za razliku od mog kompanjona nisam zvučala kao kopitar, lagano sam u patikama išla uz brdo gurajući bicikl, dok se iza mene culo “klak, klak, klak”, jedini zvuk koji je remetio tišinu osim cvrčaka.

Iza smo ostavili konobara koji nas je za dva minuta osvojio, kafanicu i plažu kojoj smo obecali da cemo se ponovo vidjeti.

S obzirom da smo se nalazili na samoj obali mora, čekao nas je uspon. Sreća pa smo imali “obavezu” da slikamo divne prizore pa smo svako malo pravili pauze.
Kako ti obično biva, povratak uvijek bude brži od odlaska pa smo se za tren oka obreli na mostu koji spaja Trogir i Čiovo.
Gužva je vec bila nesnosna, auta su milila, a mi, nažalost, nismo imali kamere na kacigama da pokažemo nadmoć bickla u takvim gužvama.
Probijajući se između dvije automobilske gliste, sigurno smo probudili zavist vozačima koji su bili osuđeni na bar pola sata brzinom gamizanja 2 km na sat, dok se ne dokopaju magistrale. Mi smo do nje dosli za par minuta 🙂
Čim smo izašli na magistralu, pokušali su da nas ustopaju dvojica entuzijasta.

Vjerujem da su nedavno napunili 18 godina, jer tako rade na zapadu. Napune 18 godina, stopaju po Evropi, i onda idu na fakultet i budu uzorni građani.
Sad sam ja bila ljubomorna na njih kao vozači auta na nas…to je taj lanac ljubomore 🙂

U POVRATKU, NAKON SJEDENJA PORED VODE, NAIŠLI SMO NA AUTOSTOPERE KROZ GALAKSIJU. DA BISMO IM POKAZALI DOBRU VOLJU, IAKO IH
NE MOŽEMO POVESTI, ZABILJEŽILI SMO MOMENAT SUSRETA.

Nakon fotografisanja i razmjene par recenica i “have a good trip” odjezdili smo dalje.
Nije nam puno trebalo do kuće. Nakon 40 km, 20 kuna i nemjerljivo mnogo sreće, stigli smo nazad na godišnji odmor iz neke druge
biciklistčke galaksije.