• Mama Dara

Da li je batina iz raja izašla?

Već duže vremena svaki savremeni roditelj lupa glavu time da li je u redu da tu i tamo lupi svoje dijete po guzici.

Savremeni trendovi svih svjetski uvaženih organizacija koje imaju veze sa djecom daju preporuke o nenasilnom vaspitanju djece. U mnogim zemljama postoje SOS telefoni gdje djeca mogu prijaviti nasilje u slučaju da roditelj primjenjuje na njih najstarije vaspitne metode, a zemlje u kojima zakoni sve više ruše privatnost i maksimalno roditeljima vežu ruke postaju sve brojnije.

Kad god se pokrene ovo pitanje, argumentovanje se uvijek zasniva na tom da fizičko kažnjavanje djeteta znači zlostavljanje ili u najmanju ruku, ugrožavanje prava djeteta¹.

Niko ne govori o prebijanju djeteta ili narušavanju  njegovog zdravlja, pravljenju modrica i lupanju za svaku sitnicu a upravo se svaka batina (drugog termina nemam) poistovjećuje sa ovim što se vidi i u dogmatskom evropskom zakonodavstvu i preporukama gdje kažu:

Kao što je vodilo sistematsku kampanju za oslobađanje Evrope od smrtne kazne, Vijeće Evrope sada slijedi svoju viziju kontinenta bez tjelesnog kažnjavanja.Tući ljude je pogrešno — a djeca su takođe ljudi.
Ako bih baš htjela da slijedim čistu (vulkansku) logiku, rekla bih da je ova tautologija zloupotrebljena i nefunkcionalna. Ali neću, samo ću ići istom logikom.
Ljudi donose racionalne odluke.
Djeca su ljudi.
Djeca donose racionalne odluke.
Da li ovo znači da će jedna trogodišnjakinja, tačnije ja kad sam bila mala, donijeti odluku da ne liže kabl od radija čija je druga strana bila uštekana u struju? Neće. Dobrano me je pecnulo. (Da, znam, zato sam danas ovakva.)
Ako ćemo slijediti istraživanja i zdrav razum, sve je više dokaza vidljivih golim okom, ne nužno okom stručnjaka, koja pokazuju da su popustljivo vaspitana djeca nasilna. Pretpostavljam da imate mnogo primjera iz sopstvene okoline.
Postavljanje granica djeci je neophodno. Ne moraš biti doktor nauka da bi ovo znao. Dovoljno je provesti nekoliko kvalitetnih dana sa djetetom da bi ovo postalo jasno. Ne moraš čak biti ni roditelj. Ipak, pošto će ovaj tekst biti zanimljiv uglavnom njima, evo jednog primjera.
Prelazimo ulicu, imam hrpu posla za obaviti, muž na putu, ja trudna i moram dijete voditi sa sobom. Međutim, gospodin je odlučio da stane na pola pješačkog prelaza. Stao i ni makac. Pokušavam fino, pa obećavam, prijetim i na kraju ostajem na istom. Šta da mu radim? Dobro zna da ga ne smijem nositi zbog trudnoće. Koji smiren i argumentovan razgovor da vodim sa njim na pola pješačkog prelaza dok kolona čeka da se gospodin smiluje i makne?
Šta biste uradili sa dotičnim? Obratili se Vijeću Evrope da pošalje u Bosnu nekoliko  psihologa i socijalnih radnika da opameti roditelje ovog djeteta kojem za dvije godine nisu uspjeli obajsniti da se ne staje pješačkom?
Vjerujte, nisam za lemanje ali nisam ni za isključivost. Ovaj tekst nisam napisala da bih opravdala roditelje “kratkog fitilja” već da bih pozvala zdrav razum koji kaže da je djeci potrebno biti roditelj. Nekad je potrebno biti autoritativan i to ne mora podrazumijevati batine. Nekad su batine potrebne pa makar i samo jedne u životu. Sjetite se svojih roditelja. Možda neke od vas nisu “tukli” (Je li ovo sad uopšte korektno napisati?!) ali oni koje jesu, dobro su upamtili razloge. Za taj potencijalni jedan, jedini put ako bude potrebe da dijete dobije po guzici, sigurno neće završiti kod psihijatra  i na antidepresivima “jer ima traumu”.
Ne znam da li je batina iz raja izašla, ali znam da bilo kakav ekstrem, pa tako ni u vaspitanju, ne može valjati.  Zlatna sredina i umjerenost je ono čemu svaki roditelj treba da stremi a to je puno teže od “nenasilnog vaspitanja”².
Ako ste izdržali do kraja teksta da ne ideklamujete 1000 razloga zašto ne bi trebali “vršiti nasilje” nad djecom, preporučujem vam knjigu “Razmažena generacija” Arika Sigmana³. On je stručnjak, biolog, psiholog, otac četvoro djece. Valjda ima jače argumente od mene 🙂
048731097de322302aff7e52151c991d_XL

 

1) U ovom tekstu polazim od pretpostavke da se radi o prosječnim roditeljima koji nemaju patološke karakteristike ličnosti, već o, što se kaže,  normalnim ljudima.

2) Na ovaj post me je inspirisao  tekst o Crnogorcima. Po njemu Crnogorci su i dalje divljaci koji se nisu odmakli od perioda kad su bili podjeljeni u plemena jer jedino plemenski narod može tući djecu. Pretpostavljam da će ovaj post naići na osuđivanje, ali vjerujem da  zahvaljujući različitim stavovima može nastati nešto produktivno i pametnije od potpune isključivosti.

3) Hvala, Nataša!

14 Comments

  1. cy3a
    3 July 2014 at 2:26 pm

    Ја сам у васпитању за варијанту да се зна ко је родитељ а ко је дете. Долазила је мени моја старија ћера са причом “Али, мама, М. каже да је њој мама другарица” на шта ја одговарам “Добро, али ја сам теби мама!” Обе су сад већ у узрасту кад много више делује казна, али нам је требало времена да откријемо која казна је заиста делотворна.
    Иначе, у твојој ситуацији ја бих га зграбила за руку и одвукла до друге стране улице. Знам да би плакао и кукумавчио, али то је (по мени) једини начин да научи да се то не ради! Плус што би зарадио предавање са друге стране улице, или кад дођемо кући.

    • 4 July 2014 at 12:03 pm

      Da, biti prijatelj sa djetetom je sad jako popularno i istovremeno pogubno za dijete. Roditelj treba da bude autoritet na koji će se dijete osloniti (dakle ne samo za provođenje strogoće) a prijetelj je neko ko je jednak nama. Šta kad je dijete u dilemi? Da li će se obratiti nekom ko je jednak njemu ili će tražiti autoritet?
      Mislim da je tako nekako dječak i završio pošto mi je prijateljica ispričala svoju situaciju. Ja svog još uvijek premještam po potrebi 🙂

  2. Ljiljana C.
    3 July 2014 at 5:24 pm

    Eh draga, nas je tata lemao, i to posteno, dok smo bili klinci, a cak i ne pamtim zbog cega, ali pamtim taj osecaj straha i nepravde, ako nisam bila kriva. Sad imam klinca od 6 godina koji je do sad dobio oko 5 puta po guzici. Bas svaki put je vristao kao da smo mu kozu gulili s ledja, a on je dobio samo laganu cusku po guzici. Posle tih cuski, nekih 5 minuta posle placa, bi bio srecan ( da ne poverujes ), objasnjavao bi nam zasto i kako je doslo do cuski i sve super. Meni je bio problem da ga cusnem, jer sam bila redovno kaznjavana batinama, tako da je bilo nekog otpora prema takvoj vrsti kaznjavanja/vaspitavanja. Kad pogledam oko nas, ko je sve roditelj i kakva su im deca, pa uporedim, mada ne volim to da radim, ali ponekad se i to desi, ja bih toplo preporucila da svako dete oseti toplinu cuske na guzici kako bi postali ljudi.

    • 4 July 2014 at 12:10 pm

      Ista priča kao i sa Bebom, s tim da dobije preko pelene…možda je bilo i po goloj guzi ali stvarno nije bilo već je prekrndašio do zadnjeg. Nakon koji minut eto njega sa elaboracijom šta je bilo “dobjo” a šta “ne-ne” 🙂 Toplina ćuške – sviđa mi se.

  3. Crnogorka
    3 July 2014 at 6:21 pm

    Ja sam takodje trudna, imam dvogodisnjaka, i igrom slucaja smo sugradjanke. Znam da oni u svom uzrastu mnogo razumiju, imaju izvrsno pamcenje, ne znaju pricati kako treba, a vec znaju slagati 🙂 I koliko god se mi trudili da izgradimo autoritet iskljucivo na stavu i upornosti, oni na osnovu nase posvecenosti i neprekidne ljubavi znaju da ce im biti oprosteno povremeno prelazenje granica i stalno traze gdje je tacka do koje mogu ici… Tako moj sin zna otrcati 100-200m od mene na prometnom mjestu, stignem ga jedva, zaustavim i sva ozbiljna i namrstena objasnim da ne smije to raditi, da je opasno, da ce dobiti po guzi… posle 5min – opet. stignem ga i dobije obecano. zamisli se na trenutak, na licu mu pise da je ukapirao da sam stvarno ljuta, nasmije se i pruzi mi ruku da idemo nazad na igraliste, pa pocne posebno veselo da trtlja da bi me oraspolozio i skrenuo paznju sa svoje “slucajne” greske, koju nije posle ponavljao. nema tu traumiranja nikakvog, ni nekontrolisanog bijesa sa moje strane. stavise, on se obicno trudi da bude izuzetno dobar prema meni ako shvati da me zaista naljutio, cak i ako se samo okrenem i odem od njega i prepustim ga tati, umjesto da ga udarim. p.s. imala bih jos ponesto reci o problemima cg-skog vaspitanja, koji ne leze u batinama, nego u vaspitanju koje za rezultat ima samopregornu i sposobnu zensku, a egocentricnu musku populaciju, ali to zahtjeva cijeli elaborat 🙂

    • 4 July 2014 at 12:11 pm

      Kao što rekoh Ljiljani C. ista priča. A baš me zanima “problematika” crnogorskog vaspitanja jer ništa ne znam o tome 🙂

      • Crnogorka
        4 July 2014 at 12:32 pm

        pa to je hardcore varijanta u sustini balkanskog vaspitanja, gdje se od zenskog djeteta ocekuje da radi sve (dobra u skoli, ali ne prepametna – da se moze udati, da rodi djecu, da ih uspjesno odgaja, tetosi muza, brata, oca, majku, tetku, babe i striceve, ah, i uz to zaradjuje da ne bude kamen oko vrata), a uspjeh se ne pohvaljuje i ne smatra vaznim (uspjeh je jedino udati se, valjda, u cilju postizanja visenavedenog :)). dok se muskima od malih nogu dozvoljava i daje vise, sto za rezultat ima hronicnu pojavu da u istoj familiji imate kcerku koja zavrsi fakultet u roku, nadje dobar posao na kom se odire, rodi 1-2 djece, podize i njih i muza (i obicno zavrsi sa dijagnozom, kao u tvom postu o super-mamama, uz naravno, osudu drustva, “dzaba joj sve, vidi kako je pukla”), dok sin studira 10 godina, dobije stan i kola od starih roditelja, ozeni se pod pritiskom porodice da bi produzio prezime i ima apsolutnu slobodu da bude idiot citav zivot (ali i ugledni domacin, jer zaboga, ima porodicicu, kucu koja blista, djecu koja se vaspitavaju uz puno truda, i sve to bez da sam makne prstom).

        nisam pristalica predrasuda i generalizovanja, ali postoje opste note koje zadaju ton svakom drustvu. i zato sam srecna sto imam priliku da odgajam sina u bl umjesto nesto juznije, posto mu se ovdje niko ne smije kad pomaze majci da nosi kese iz supermarketa, a pretpostavljam da se nece smijati i kad za 12ak godina kupi djevojci prvi put ruzu, a za 20 i nesto nece biti papak ako gura kolica po parku i zna ukljuciti ves-masinu. 🙂

      • 4 July 2014 at 12:40 pm

        A ja mislila da je ovdje tako :O Da, razumijem te. p.s. danas sam vidjela momka sa buketom cvijeća i razmišljam kako bi muškarci s vremena na vrijeme trebalo nasumično da prošetaju neko cvijeće čisto da nabace osmjehe nekim “random” ženama.

  4. mandrak72
    3 July 2014 at 6:56 pm

    Od svega se pravi filozofija, a od toga se ne prave ljudi. Nasilje nikako, ali mora se znati ko je roditelj, a ko je dijete.

    • 4 July 2014 at 12:05 pm

      Gdje si, Mandrače! Volim stari komšiluk ali što rekoh i Internetu 1987, ne stižem da čitam koliko bih htjela pa vas ne obilazim :/ valjda će biti bolje kasnije.
      A što se tiče komentara dobro veliš. Sve je nauka postalo a ljudi se izgubili.

  5. jelenakovincic
    4 July 2014 at 9:08 am

    Ja sam svoju Ivanu istukla prvi i poslednji put kada je imala 2 godine; nije me poslušala, pala je sa fotelje na glavu i ja je onako uplakanu pošteno izlupam po guzi, tako da je ODMAH prestala plakati! Više nije bilo potrebe. A ono malo majmunče je takođe dobijalo po dupetu, ne baš često, ali je bilo produktivno. Sada su već veliki i za batine više nema potrebe, ali mislim da je to tako – jer je ta potreba davno zadovoljena.
    Ja stalno ponavljam da je A-model vaspitanja nešto najcrnje što nam se desilo u životu! To je nešto toliko strašno… Roditelji ga oberučke prihvataju jer im donosi manje posla i obaveza, a to je sistematsko uništenje društva. To je model koji je došao iz Amerike, namenjen najsiromašnijem sloju njihovog društva, najugroženijim crnačkim, društvenim vrtićima… On nema nikakve veze sa Montesori edukacijom, ali su se babe i žabe totalno pomešale i – evo nam rezultata…
    I dobro i “loše” što radim svojoj deci radim isključivo zato što ih volim i želim da postanu dobri ljudi 🙂

    • 4 July 2014 at 12:08 pm

      I Bebo dobije ćušku ali baš kad kazna ne pali (kazna je sjedenje na kauču u njegoj sobi). Dobro si rekla za nove trendove u vaspitanju, sve se pomiješalo i bitno je samo ono što je “moderno” ne gledajući posljedice za dijete.

  6. Swajin muz
    4 July 2014 at 8:12 pm

    Ono sto velika velika vecina roditelja ne zna (i niko im nikada govori) je:

    1. Deca do 1 god imaju razvijen samo reptilski mozak – sto znaci PUKO prezivljavanje. Jedem, spavam, pijem itd. Nema racio, nema emocija
    2. Posle 1 godine, dete pocinje da ima emocije i da razvija limbicki sistem (emotivni mozak). Ono sto MORATE znati o emocijama jeste da su one UVEK, ali uvek crno – -belo. Dobro – lose. Nema izmedju. Ovo sve traje do 3-4 godine zivota kada se polako krece razvijati logicki mozak (iliti neokorteks). Roditelji … LOGIKA NE RADI NA DECU DO 3-4 GODINE!
    3. Posle 3-4 godine, krece razvoj logickog mozga. Znate kako se to primeti? Kada krene da masta i/ili laze (i ovo nije nista lose, samo mu treba ponavljati da laganje nije uredu, ali mu forsirati mastu).

    Tek posle 4og rodjendana mozete racionalno da pricate sa detetom.

    A kada 2 godishnjak stane na sred puta??? Emotivni mozak nesto njaka. Probajte mu odvuci paznju i usmeriti nanesto drugo. Logika NE RADI jer je dete nema!!!

    Jel moguce podizati dete bez batina? APSOLUTNO! Pogledajte rad novosadskog pozitivnog vaspitanja (https://www.facebook.com/pozitivnadisciplina) pa posle pricajte.

    Dok taj trening ne prodjete, udaranje deta je izgovor i zlostavljanje!

    • 4 July 2014 at 8:21 pm

      Taj trening zvuči zanimljivo i vjerovatno bih bila polaznica da je u BL. Mislim da sam jasno razgraničila vaspitanje od zlostavljanja. Moraću pitati prijateljicu kako je rješila situaciju na pješačkom.