“Slušam Lepu Brenu dok pišem svoju priču.”
Ovako je svoju priču počela Sandra, mama koja je već bila gošća na mom blogu.
Iako počinje pjesmom, priča uopšte nije za pjevanje pa da ne ponovim grešku od prije – naglašavam da priča nije za trudnice. Ništa korisno ni zabavno u ovom tekstu neće naći.
Ima oko tri sedmice poslala mi je ovaj tekst. Čekala sam da prođu novogodišnji praznici, a dodatni povod je i nadolazeća IX Evropska sedmica prevencije raka grlića materice (25-31.1). Moju odluku da objavim Sandrinu priču još su utvrdila iskustva nekoliko meni bliskih osoba sa ovom dijagnozom. Zajedničko im je da su sve DOBRO prošle i NA VRIJEME reagovale zahvaljajući preventivi, tj. redovnim pregledima. Ovo je Sandrina priča:
Neko me je pitao kad ćeš raditi konotaciju
“Negdje krajem oktobra, na prvom kontrolnom ginekološkom pregledu poslije poroda, sam radila papa test. Doktor mi je rekao ako u sljedećih sedam dana ne dobijem pismo iz laboratorije iz Berna, znači da je nalaz u redu. Provjerila sam poštansko sanduče dva puta u toku tih sedam dana, nisam dobila pismo.
Ali, osmi dan je bio ponedjeljak, i zazvonio mi je telefon. Vidjela sam na ekranu telefona poziv iz doktorske ordinacije. Rekla sam mužu da se ne smijem javiti, bojim se šta ću čuti… ali, nakon pet minuta sam ih pozvala. Doktor je mirno saopštio da moram doći na razgovor jer mi nalaz nije uredan. Dok sam tražila šta da obučem, nisam plakala nego sam ridala od bolne spoznaje. Mužu nije bilo jasno zašto sam to tako teško primila, pa sam mu kroz plač objasnila. Oboje smo bili u velikom šoku.
Kod doktora sam se spremila i bila za 45 minuta, sama u autu plačući sam vozila do njega dvadesetak minuta. Samo sam mislila na svoje dvije klinke kod kuće, jedna je 2 godine i 11 mjeseci, a druga tek tri mjeseca stara.
Kod doktora je bilo mučno slušati na njemačkom jeziku da imam prekancerozne ćelije na grliću materice, dijagnoza CIN3. Da mi je promjena površinski mala ali je ona najgora, kako je on rekao… i da se mora hirurški odstraniti. Tu sam se samo malo smirila, ali vrlo malo. Strašno je, ali nije ipak ono najstrašnije.
Tri puta je rekao, TO NIJE RAK!”
Nikakvu ulogu u ovoj priči ne igra što Sandra živi u Švicarskoj. Ovo je priča o operaciji grlića materica nakon redovnog pregleda kada je ustanovljena dijagnoza CIN3. Priča je detaljna. Po meni, takva i treba biti jer one žene koje su prošle kroz ovo ili će proći, detalji, vjerovatno i zanimaju.
“U glavi mi se već mota organizacija operacije. Olakšavajuća okolnost je ta što će mi moj doktor raditi operaciju u bolnici u kojoj sam se porodila. Barem nešto poznato. Dan ili dva nakon odlaska kod doktora dobila sam poziv iz bolnice, Da li mi odgovara da 11.12. u 13:45 dodjem na razgovor sa anesteziologom. 15.12. je zakazana operacija, doktor radi u bolnici samo ponedjeljkom. Odgovara mi, zašto ne bi. Dobila sam i poštu od bolnice u kojem su bili formulari sa pitanjima o mom zdravlju. Sreća njihova pa imaju jednu zdravu i debelu ženu za operisati, neće biti komplikacija. Nigdje nije bilo pitanja da li dojim, pa sam ja sama dopisala da dojim. Nek’ ima napismeno. Taj papir moram ponijeti sa sobom kad krenem na razgovor sa anesteziologom. Naravno, na jednom od dokumenata me podsjećaju da provjerim svoje osiguranje. Takođe, postoji ponuda čuvanja djeteta za vrijeme operacije! Na dokumentu piše da u petak 12.12. moram pozvati bolnicu da mi kažu u koliko sati će biti operacija.
Sedmice čekanja do operacije su mi protekle nekako u bunilu, pravila sam se da se to meni ne dešava. Pokušavala sam da potisnem svoj očaj i razočarenje, što baš meni to da se dogodi… a onda, kad se otrijeznim od tog bunila, pomislim pa to sam ja, to se meni dešava i odvalim u nezaustavljiv plač. Nema tu utjehe. Nema tu riječi za smirenje. Mislim se, djeca su tu, ne smijem plakati, ali ne pomaže. Razdirala me je pomisao šta bi moje djevojčice bez mene. Mnogo sam večeri provodila na facebooku, viberu, skypeu, razgovarala sa prijateljima, koji su mi svi dali podršku dok sam strahovala.
Polako sam se i počela privikavati na svoju dijagnozu i razmišljati da je se što prije i najlakše riješim.
Razmišljanje o postoperativnom oporavku mi je zadavao glavobolje. Kako ću sama sa bebom i malom djevojčicom? Ko će mi pomoći ako mene bude boljelo i ne budem smjela hodati, dizati teško (preporuka mog doktora je da ne smijem imati odnose, puniti kadu vodom i kupati se i ne smijem stavljati tampone 4-6 sedmica nakon operacije. Preporuke doktora iz Bosne – uglavnom – strogo mirovanje!).
Nakon mnogo razmišljanja jedino moguće rješenje, koje je i najbolje, je pozvati moju mamu i po četvrti put u Švicarsku da mi pomogne. Dok me je mučilo razmišljanje o ostavljanju tromjesečne bebe u kući (u toplom i sigurnom) dok sam ja na operacijskom krevetu, sjetila bih se često prijateljice iz Banjaluke, koja je morala tek rođenu bebu ostaviti najmanje dvadestak dana kod kuće, dok je ona ležala u bolnici sa prilično teškom dijagnozom. Hvala bogu, sad je sve u redu kod njih. Ako je ona mogla dvadeset dana, mogu i ja pola dana (doktor mi je rekao da izlazim isti dan kući nakon operacije). Bebi sam nudila vještačko mlijeko da vidim da li uopšte hoće jesti, da mogu mirna otići u bolnici znajući da ona neće biti gladna. Rečeno mi je da poslije anestezije neću smjeti dojiti i do 40 sati. Ispumpavanje mlijeka nije bilo prihvatljivo rješenje u ovoj situaciji.
Kako sam polako počela rješavati sve svoje obaveze oko operacije i poslije nje, postajalo je nekako lakše nositi se sa svim tim.
11.12. Na razgovoru sa anesteziologom sam opet rekla da sam zdrava, da nemam nikakvih meni poznatih boljki. Zbog dojenja i male bebe, koja je išla sa mnom na razgovor, dogovorili smo spinalnu anesteziju. Objasnio mi je postupak davanja te anestezije i rekao da mogu dojiti odmah poslije operacije, kakvo olakšanje :), nema ispumpavanja dojki. Prethodno ispunjeni formular, nakon dvadesetminutnog razgovora i pojašnjenja, sam potpisala. Prije ulaska u bolnicu na dan operacije ne smijem nista 6 sati jesti i 2 sata piti.
12.12. Pozvala bolnicu, moram u bolnici biti u 11:15 na dan operacije.
14.12. Dobila prvu menstruaciju poslije poroda, i uveče došla baka iz Banjaluke.
15.12. Na dan operacije zovem svog doktora, i govorim da imam menstruaciju, on kaže može se raditi operacija. Ja u nedoumici, šta ako budem imala `duplo` krvarenje. Kratke konsultacije sa muzem, da-idem danas na operaciju. Ustala sam u 5 ujutru i napucala se slanine, taman 6 sati prije ulaska u bolnicu.
Muž i starija kćerkica su me odvezli u bolnicu i ostavili tu. Ona nije dramila. Mamu boli stomak.
Ja sam na odjelu za ginekologiju, čekam. Poslala me je babica, koja me je u istoj bolnici i primila na porod, u sobu da se skinem skroz i obučem njihovu pidžamu. Uradih to i sjedim na svom krevetu. Umirem od nervoze. Ne znam da li se plašim više anestezije ili same operacije. U kratkim konsultacijama preko vibera sa snahom ona mi objašnjava da nije najbolje raditi KONIZACIJU i istovremeno imati menstruaciju. Ja sam toliko uznemirena bila, da sam čak i zvala doktoricu koja mi je vodila prvu trudnoću u Banjaluci, rekla mi je da njih u školi nisu učili da rade bilo kakve operacije dok žena ima menstruaciju.
Svađam se sa sobom.
Sandra, već si u pidžami, ideš danas, nema odlaganja. Valjda moj doktor zna sta radi.
Došle su dvije babice po mene, oko 13:30 i rekle da me vode u salu za operaciju. Pitale odakle sam, kako sam tako dobro naučila njemački :), i da se ne bojim, sve će biti u redu. Dogurase me u pripremnu salu za operaciju, sa mog kreveta me prebaciše na operacijski krevet i odmah staviše dva ugrijana ćebeta na mene. Anesteziolog je mlad, 27 godina, pričali smo na engleskom i ja sam mu rekla da sam mnogo nervozna i da se strašno plašim.
-To je normalno.-
-Koliko si ti to samo puta čuo?, rekoh smijući se.
Noge savijene u koljenima su se bukvalno tresle od straha. Stavio mi je braunilu, prikopčao odmah infuziju, objasnio razliku između spinalne anestezije koju ću ja dobiti i epiduralne koje dobijaju žene koje se porađaju. U međuvremenu je došla jedna medicinska sestra i dala mi nešto za smirenje preko braunile, mene je to tako jako udarilo u glavu da sam se uhvatila za krevet da ne padnem, iako sam ležala na leđima i nije bilo šanse pasti. Na lijevoj ruci je non-stop prikopčan aparat za mjerenje krvnog pritiska. Puls mi je bio u jednom momentu 122!
Ušpricavanje anestezije u kičmu nije nimalo boljelo, osjetila sam neki tup ubod i to je sve, ali odmah je pocelo djelovati. On je hladnim ledom provjeravo odakle sam utrnula, od pupka prema nogama nisam ništa osjećala. Kakav užasan i uvrnut osjećaj, nekako poražavajući. Svjestan si svega, a ne osjećaš noge. Moj mozak nije nikako mogao da prihvati to.
Guraju me u operacionu salu, tu je moj doktor, pozdravlja me, pita kako sam. U operacionoj sali je hladno, preko grudi mi stavljaju vazdušni jastuk u koji pumpaju topli vazduh. Moj anesteziolog je svo vrijeme pored mene, priča sa mnom. Mora, jer njegov posao je opasan po pacijente ukoliko dođe do predoziranja anestezijom.
-Možeš slušati muziku ako želiš.-
Ali nisam htjela.
Osjetila sam kao neko guranje u stomaku tokom same operacije. Za vrlo brzih 10 minuta je sve bilo završeno. Doktor se pozdravio opet sa mnom pri odlasku i rekao da šalje odrezani dio grlića na patohistološko ispitivanje.
Sa operacionog kreveta me vraćaju na moj krevet i u sobu u kojoj su me primili. Pokrivena, jos uvijek sa infuzijom i provjeravanjem krvnog pritiska svakih pet minuta. Ulazile su babice i njegovateljice da me pitaju da li trebam nešto, da li me boli, je li sve u redu. Uspjela sam i pola sata odspavati. Oko 18h sam se spakovala kući, boljelo me i od umora mi se nije dalo trpiti bol, pa sam popila jednu tabletu za ublažavanje bolova.
Dosla kući, kod kuće sve ok. Strašno me boli glava od anestezije. Mučki.
Drugi dan poslije operacije zovem doktora i kažem mu da nemam nikakvog krvarenja ni menstruacionog ni operacionog, on kaže moramo pratiti situaciju. Cijeli dan sam `pratila situaciju` i ništa, nema krvarenja. Taj dan nisam mogla sjediti, kao da sam epiziotomiju radila, tako me nešto žulja, a ne konizaciju. Nema bolova. Mogu hodati, jesti, veliku i malu nuždu obavljati. Sve funskcioniše i kao prije operacije.
Treći dan poslije operacije, tokom tuširanja ujutru, napipam nešto tvrdo da mi viri iz moje cijenjene vagine, zovem muža da dođe, kao da mi može pomoći, ali nema od te pomoći ništa.
Šokirana sam, iznenađena. Mislim se, garant je to otvrdnuti krvni ugrušak, ako ga izvadim, samo će pljusnuti nagomilana krv iz mene. Premirem, ali polako vadim to iz nje, i vidim bijelo nešto. GAZA!!!izvučem jedan prilično dobar komad gaze iz mene, krvav!! Muž je pozvao doktora koji je rekao da su babice iz bolnice zaboravile izvaditi gazu prilikom otpusta iz bolnice.
Pisala sam mail bolnici o njihovom propustu, sljedeći dan su mi telefonirali, izvinjavali se zbog napravljenog propusta. Znam da se takav propust može desiti, ali zašto baš meni, pored svega i to. Kasnije sam iz bolnice dobila jedan mali paketić izvinjenja, kolačiće u obliku smajlija i još jednom napisano izvinjenje.
Peti dan poslije operacije sam otišla drugom doktoru, po drugo mišljenje, obajsnila šta i kako se sve odvijalo tokom i poslije operacije. Kratko me pregledao, uzeo bris i rekao da je sve u redu. Rana lijepo zarasta, nema bakterija i da mogu mirno ići kući. Trenutno sretna. Jer, čeka me još i utorak. Rezulati patohistološkog nalaza uklonjenog tkiva.
23.12. U 11:15 sam imala zakazano kod svog ginekologa, išla sam po patohistološke rezultate. Prije toga morala sam u 09:30 kod pedijatra sa bebom, ima neki osip koji ne prolazi već dugo, i meni se to ne svidja nikako. Sreća je pa su pedijatar i ginekolog u istom gradu, i koliko god da mi je naporno bilo toliko vani sa malom bebom i uglavnom u obavezama a ne šetnjici, drago mi je što mi je mozak bio manje usmjeren na moje rezultate.
Rezultat patohistološkog nalaza je UREDAN! Imam opet neku ranicu na grliću, ali to nije stašno. Kontrola za 6 mjeseci.
Kupila sam sebi Baileys. Nazdraviću za svoje zdravlje.”
Živjela! 