Centar za posjetioce Pecka, oaza a ne ostrvo

Pecka je selo poslije Baraća, mjesta na putu od Mrkonjić Grada prema Glamoču.  Kao i dosta drugih sela i Pecka ima neizostavnu podjelu na Gornju i Donju, koju obazrivo zaobilazim. Čitaće ovo jednom unuci od lokalaca pa će reći “šta pišeš kad ne znaš”.

A Pecka je iznjedrila mnoge učene ljude. Jedan od njih je i akademik Milan Vasić, osnivač i prvi dekan Filozofskog fakulteta u Banjaluci, i jedan od predsjednika Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske.

O Pecki znam još i to da su je nekad zvali Kozarom, ne znam zašto, ali razlog više da mi bude draga. Dijeli je riječica Korana, a ispresjecana je mnogim vrelima, kažu više od pedeset, od kojih se tri slijevajuju u jednu rijeku – Sanu.

Centar za posjetioce Pecka

1931. je osnovana osnovna škola u Gornjoj Peckoj, od koje sve počinje i oko koje se vrti ova priča.

Kroz nepunih 90 godina, zgrada škole je prošla kroz nekoliko uloga. Od prvobitne, obrazovne koja je trajala do 1985. godine, pa do, ajmo reći kulturno-zabavne, kao kafana “Korana” i na kraju,  2015. godine, skrasila se u ulozi Centra za posjetioce koji obuhvata mnogo više i mnogo šire  od obe prijašnje uloge.

Djece u selu skoro da nema. Od nekada skoro 2000 stanovnika, danas u selu ima oko 150 glasača jer je to jedini način brojanja stanovništva kod nas. Lokalnog življa je manje i od toga broja. Od onih što su ostali da žive u Peckoj, više od pola ima preko 60 godina života.

Škola im ne treba, za kafanu nisu a živjeti se mora.

Kako i zašto pokrenuti nešto na takvom mjestu?

Ludačkom upornošću, srećom i nesrećom. Ali krenimo redom.

Početak

Boro Marić je čovjek čije ime je sinonim za gljive. Ko prati moje pisanije, možda ga se sjeća iz teksta Dani gljiva  2013.

Boro je kroz projekat (zaustavite psovku, sačuvajte je za kasnije) nevladine organizacije “Greenways” a u saradnji sa opštinom Mrkonjić Grad, Centar za posjetioce trebao da sagradi na planini Lisini,  gdje je planiran prvi park prirode u Republici Srpskoj.

I nadomak cilja, sve je propalo. (Vrijeme je za psovku.) Projekat nije uspio da se ostvari gdje je planirano. Sujeta, neznanje, sitni lični interesi i neukost su učinili da se sjajna ideja prikaže upravo onakvom kakvi su bili interesi onih koji su rekli “ne”. Nisu bila potrebna ulaganja, samo pristanak. Nisu ga dobili, a Lisina nije samo ostala uskraćena za novi početak već i za dotadašnju tradiciju, Dane gljiva.

Imao je ideju, novac, divnu prirodu ali ne i odobrenje da krene sa realizacijom.

I onda se ukazala škola i to glavnom arhitekti, Borinom saradniku, Milanu Blagojeviću.

Neugledna, zarasla, sakrivena, zaboravljena i nikom interesantna. Pristanak za korištenje su dobili onako, usput, olako i bez truda. Skoro pa nevjerovatno nakon svega što su prošli sa Lisinom.

I gradnja je počela.

Boro je imao sreću sa saradnicima. Arhitekta Milan Blagojević je zaslužan zašto Centar izgleda onako kako danas izgleda. Sebe ne zove arhitektom, već voli više reći da je neimar, što kad gledate uslove rada i količinu truda, itekako ima smisla.

Nakon nekoliko mjeseci Centar je dobio izgled koji danas ima.

Ponuda

Šta je taj Centar i šta on nudi, pobogu?

Boro je to slikovito rekao:

Centar za posjetioce nije ostrvo, da živi tu samo za sebe i od sebe. Trebalo ga je prilagoditi da od njega imaju koristi ljudi koji žive tu ali i oni koji će doći.

I uspjeli su.

Hrana

U selu kupuju sir, kajmak, mlijeko, kiselo mlijeko, rakiju, med, jaja i ostalo.

 

Žene iz sela prave pite, kiflice, poseban sir.

Na hranu se ovdje obraća posebna pažnja. Zna se ko ju je pravio i odakle su sastojci.

Može vam se desiti da se u neznanju zbunite, kao ja, kad su mi rekli da jedem šumsko pile, a ja sam trepćući tražila meso u tom jelu, neznajući da je šumsko pile, u stvari, vrsta gljive.

Centar ima i svoju baštu koja se intenzivno koristi, a tu je i šuma za nabavku gljiva.

Pića su, opet, posebna priča. Travaricu probajte, tako su mi rekli a vidjela sam da je tražena. Rakiju ne volim, pa vam ne mogu reći je li čestita. 🙂

Smještaj

Centar može primiti oko dvadesetak osoba. Nakon prespavane noći mogu vam reći da je čisto i udobno. Spavaonica je zajednčka, u potkrovlju, pa je zagarantovano da će vam biti toplo čak i zimi. Mi smo spavali sa otvorenim prozorima prije koji dan, pokriveni jorganima. Divota.

Ako se radi o većim ili drugačijim potrebama za smještajem, u selu se za sad može naći još oko desetak kreveta.

U dvorištu Centra možete besplatno kampovati s ozbirom da kamp još nije uređen. Imate livadu i vodu, pa se snađite.

Ponuda

A koliko košta ovo zadovoljstvo i šta raditi kad si tamo?

Cijena punog pansiona je 45 KM po osobi ili 20 KM ako je samo noćenje u pitanju.

Ponuda je raznolika i zavisi od vas. Hoćete samo ležati, jesti i piti ili ćete se ipak zadati u obilazak okoline od vas zavisi.

Boro je održavao i još uvijek je u ponudi Mala škola gljivarstva gdje za male pare možete dosta naučiti a bogami i pojesti. 🙂

Da malo sklonim fokus sa jela, u neposrednoj blizini, na šest kilometara od Centra, imate izvore rijeke Sane, što je bio naš izbor.

Nisam vam rekla najbitnije. Centar na raspolaganju ima bicikle.

I to dobre, uštimane i za ovaj teren prilagođene bicikle. Ja sam se dočepala onog sa sjedalicom i u društvu smo otpedalali do izvora.

Biciklima ili autom, ko kako voli, stacionirani u Peckoj možete svašta obići, taman da potrošite pojedeno, napunite se energijom prirode i mirom koji ovakav odmor daje.

Evo nekih predloga šta obići osim izvora Sane:

• Šipovo, koje je manje od 20 kilometara od Pecke; tu imate izvore Plive i Janjske otoke; za ovo će vam trebati dan bilo da idete biciklom ili autom;
• Lisina i selo Šibovi, samo ako ste u baš dobroj kondiciji idite biciklom i ako je šumsko gazdinstvo do sad nije iskasapilo.Nisam bila tamo od 2013;
• Jezero Balkana, za kupanje i šetnju. Računajte da imate 3oak kilometara brdovitog terena, ne čekajte sunce da odskoči;
• Zelenkovac, oaza zavučena u šumu, u neposrednoj blizini Balkane;
• a ako ste penjači uz prirodne stijene, za Pecku ste sigurno čuli kao i za njenu “ponudu” stijena;
• ništa od navedenog 😀

Mi smo se u Peckoj obreli na svadbi i tu prespavali, a Centar je ugošćavao i školice sporta, planinarska društva, obična društva, a svima je zajedničko – ljubav prema prirodi.

Ovaj Centar nema reklamu samo FB stranicu. Cilj nije masovnost, cilj je održivost. Držim im palčeve da uspiju. Ako ste se pronašlil u ovoj priči, posjetite Centar za posjetioce Pecka.

Mi jesmo i opet ćemo.

Fotografije: Visitor center Pecka, Bojan Zlojutro