Branko, imaš prijatelja – naš humor i zbilja

Ova rečenica mi je u glavi od kad sam vidjela da je Mtel učestvovao u obnavljanju bibilioteke u spomen-školi Branka Ćopića u Hašanima.

Mtel?! Istina je da je sa njima u ovoj akciji za koju nedavno saznadoh bio i Konzulat Srbije što mi opet ne znači mnogo. Jeste Branko živio u Srbiji ali ovdje je rođen.

Sve je naopačke.

Da firma koja se bavi telekomunikacijama daje novac za očuvanje sjećanja i ono malo poštovanja koje trebamo imati prema jednoj od glavnih figura naše kulture ima smisla koliko da pomoć dolazi iz Bakua. Oh wait…

Vlada Azerbejdžana je dala novac za obnovu Ćopićeve kuće.

Mtel za obnovu bibilioteke.

Ćopić se u grobu ni ne okreće već  kaže:” Dobro je što  sam otišao na vrijeme.”

Zašto?

Pa zato što se pitam šta li radi Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Srpske i Ministarstvo kulture BiH? Vlada jedne ili druge države, koliko ih već imamo?

 Možda Grad Banjaluka, tu je završio učiteljsku školu?

 Iko „odozgo”?

Veliki je čovjek bio Branko. Da je samo Ježevu kućicu napisao, dosta je. Svako dijete ovdje je zna napamet. Branko ovo nije zaslužio.“

Tako kažu sadašnji stanovnici Hašana, ono malo što ih je ostalo, zaboravljeno, ponekad posjećeno od strane Ćopićevih poštovalaca.

Da li je Ćopić kao jedan od naših najpoznatijih pisaca za djecu zaslužio da uspomenu o njemu sporadično čuvaju oni koji su najmanje dužni da to urade?

Zašto bi se  očuvanje lika i djela nekog poput Ćopića prepustilo kompanijama? Ne kažem da je loše što je obnovljena bibilioteka, ovo moje lamentiranje nad tužnom sudbine naše baštine ide dalje toga, ono ima nijanse.

Prije svega, nijedna kompanija ne mora da radi ništa mimo svoje djelatnosti. Ovo je njihova slobodna volja.  I dobro je to. Neka, neka pomažu. Znam ih mnogo, malih i velikih, koje uleću kad treba pomoć. Jednostavno, bez mnogo papirologije, tjeranja mak na konac a mnoge od njih bez dokumentovanja tih akcija. Znam ih koji šalju na ekskurzije, stavljaju podove, krovove, grade čitave kuće, kupuju bicikle za radnike, medicinske aparate, pomažu višečlane siromašne porodice, podržavaju vrijedne studente.

Šta će im to? Pojma nemam a i ne bih o tom razmišljala da nadležne institucije imaju bar petinu tog zalaganja, a po mojoj procjeni nemaju.

Odgovori prevazilaze moje razumijavanje stvari i definiciju društveno odgovornog poslovanja. Previše dobro zvuči da je samo dobro činiti dobro.To valjda znaju oni koji odlučuju o tom.

Znam samo da umjesto da računamo na sistemski pristup, na neki državni plan (čuj mene, stihiju), podršku  bilo šta – dobijemo jedno veliko ništa. Osim ako nije u pitanju neka politička kampanja pa se onda radi za naše dobro.

Sjetimo se samo Slučaja „ljulja” koji je smiješan što se tiče iznosa ulaganja.

Uopšteno govoreći, institucije su se maknule u stranu i novac čuvaju za opstanak na vlasti. Same sebi svrha dok neko drugi obavlja njihov posao.

Koja je razlika na kraju?

I jedni i drugi mi uzimaju pare. Jedni to zovu porezom koji bi trebao da radi za građane, drugi plaćanjem računa, prodajom usluga ili stvari.

Kod prvih ne mogu da kontrolišem gdje će mi ići pare za razliku od drugih koje i lako mogu promijeniti ako mi ne valjaju. Bar se ne moram seliti iz države.

Ko god da se odluči podijeliti dijelić svog kolača sa onima kojima je to potrebno – hvala.  I kad je već tako, imam jednu molbu. Pretpostavljam  da je vjerovatnoća da će neko od naših nadležnih ovo pročitati i reagovati jednaka kao čitanju mog teksta u Bakuu, tako da molim Mtel da mi učini još nešto ako je ikako moguće:

–  da napravi pristojne biciklističke staze – ovih 7, 5 km takozvanih staza je sramota.

–  da renovira i ogradi igralište u parku „Mladen Stojanović” – dosta mi je kupljenja stakla i opušaka oko ljulji i pjeskarnika, a ljulje ne traju ni dva mjeseca.

Znam da je mnogo i da niste dužni da išta od ovog radite ali vidim da nema ko drugi. Može i sms-om.

Hvala unaprijed.