Biciklom od Gornjih Podgradaca do Kozare – put istorije i ljepote

Dio mojih korjena vuče sa Kozare. Tačnije malo ispod, iz sela Gornji Podgradci. Od malih nogu slušam priče o stradanju, direktno i indiriketno,  jer nemoguće je izbjeći krvavu istoriju. Za te priče nema naznaka RP (roditeljska pažnja) pa da ti kažu “E ovo ćeš slušati kad budeš imao 12, a ovo sa 18 godina.” Jok. Odma’ se gruva u čelo, jer taj narod nije ni naučio drugačije.

Trpi! Ko te pita? Šta smo mi preživjeli, možeš bar priču da čuješ i sačuvaš.

Nema kuće u kojoj nije neko, samo jedno koljeno unazad stradao od okupatorske ruke. Okupatori. Kako to zvuči. Skoro da sam zaboravila SFRJ terminologiju a evo, ovo mi samo ispade iz ruku.

Isto kao i ovaj tekst, samo klizi sa namjerom da opiše biciklističku rutu, za neke namjernike poput nas a evo me, deklamujem o značaju NOB-a.

Možda je nekom smješno, čudno od kud to ali u zadnje vrijeme se bavim mišlju da smo mi odlični ljudi gdje živimo. Uzmite vremensku liniju od sto godina, sasvim dovoljno, i eto tereta za 1000 godina. Šveđani nisu ratovali 500 godina i eno, solidno im. Oporavili se.

Ipak, pokušaću držati nit, ono najbitnije u ovom tekstu – uživanje u prirodi. Pardon, uživanje u prirodi na biciklu. Osvrt na naslijeđe je tu kolateralna šteta…ili korist.

Ruta: Gornji Podgradci – Mrakovica

Eh, sad. Ako ste mislili da ćete ovdje naći sve one tehničke podatke koje dosta biciklista voli,  nećete. Odustanite odmah. Ugnjaviću vas istorijom protkanom biciklizmom. Mislim da gore kombinacije nema osim ako volite i jedno i drugo.

Da ste me prije deset godina pitali kakva je to ruta, rekla bih nešto poput:

Ma ništa posebno. Oko dvadesetak kilometara laganog uspona i eto te gore.

Pređeš tridesetu i odjednom počneš obraćati pažnju na detalje. Starosti, luda li si.

Samo okvirno ću vam reći neke brojeve  u vezi daljine, visine i napora. Ništa grafički prikaz. Ništa aplikacije. (Probala sam ja sa tim aplikacijma što mjere broj treptaja u jedinici vremena ali mi se to nešto ne sviđa. Te idemo sporo, te zaglupi i prestane brojati, te srče bateriju, te koliki ti je…puls, pa nema kraja. I odustanem. Neće meni aplikacija odvraćati pažnju od vožnje.)

Pošto znam da sam nezgodna kad startam aplikaciju onda često nađem nekog ko ih bolje podnosi. Sad nisam tražila. Išla sa Bradonjom. Išli da kvadricepse razmrdamo, gluteuse  nažuljamo.

Dakle. Tehnički podaci.

Mjesto polaska: od babe i đeda.

Dužina staze: oko 25 kilometara u jednom pravcu.

Jednu četvrtinu puta je asfalt a potom kombinacija asfalta sa rupama, potom kaldrma, pa pred vrh utabani put dovoljno širok da automobil može proći.

Inače je ovaj vrh Kozare nekad sa Poadgradcima bio povezan asfaltnom cestom cijelom dužinom koja je usljed neodržavanja i protoka vremena jednostavno propala.

Vozili smo MTB-ove. Dobro, ono čudo što Bradonja vozi ne znam šta je. Ja sam vozila brdski bicikl.

Iako je plan bio da krenemo ranije, nismo. Šta ćeš. Krenuli smo oko 10 kad je sunce već dobro upeklo tako da smo na tzv. sedmom kilometru (Brojeći od centra Podgradaca koji svi lokalci zovu pilana a kasnije ću vam ispričati zašto.). Tzv. sedmi nije slučajno bitan. Na tom mjestu se nalazi spomen ploča palim skojevkama.

Oduvijek znam za njega ali ne i šta obilježava. Kad smo se vratili sa vožnje pitala sam đeda šta se desilo tu, da mi više kaže od napisa na ploči i onda je on rekao kako su se te žene, skojevke, a skojevkama su zvane sve one koju su pomagale partizanima, te ratne dane provodile skrivajući se u šumi. Kad su vidjeli vojsku, mislile su da su partizani u pitanju i to ih je skupo koštalo. Kaže đed: “To su bili plaćenici, Čerkezi, iz Rusije. Nema šta im nisu uradili. Ali kasnije su ih dočekali gore i nijedan nije ostao.”

Čerkezi. Kakvi Čerkezi? Sigurno je đed nešto pobrkao.

Kakvo nepoštovanje i nepovjerenje sa moje strane! Lično mi se gugl narugao jer sam posumnjala u znanje lokalca.

Skojevke su stradale za vrijeme operacije Buktinja koja je trajala od 11. do 16. januara 1944. godine. Istina je da su u ovoj operaciji učestvovali i “Čerkezi”, tačnije 2. kavkaska brigada koja je pokosila najviše stanovništva iz Donjih Podgradaca a zločin nad skojevkama je zapamćen kao zvjerski.

Cijelo vrijeme od pilane pa skoro do 15. kilometra traje vrlo blagi uspon. Onaj što vam crpi energiju neosjetno. Kao vozite se, kadenca (Brzina okretanja pedala koja se izražava brojem okretanja u minuti. Nema na čemu 🙂 ) je umjerena, sve ok i onda skontaš da baš i ne možeš držati tempo kao na ravnom i pritom pričati kao na kafi. Pogotovo ne kad ti je sunce direktno iznad glave. Sreća pa nas je duž puta pratio potok/rječica. Nisam đeda upitala koji je. Možda se javi neko iz tog kraja 🙂

Poslije otprilike petnaestog kilometra, kreće ozbiljniji uspon. Spašava nas hlad jer je šuma tu gušća. Uz put su nas prestizali ljudi u autima koji su se uputili gdje i mi, ostavljajući nas u prašini. To je taj porez na bicikl. Gutaš prašinu.

Nismo žurili, stajali smo poprilično često dajući sebi oduška

Oboje smo se iznenadili  kad smo  na par mjesta vidjeli oznake za mtb staze potpuno smetnuvši sa uma da se na Kozari održava mtb maraton.

Odmah kod te table se nalazi put ka manastiru Moštanica i on je za bicikle ok. Žalosno je što je znak koji upućuje na pravac Mrakovice polomljen, a smeće je razbacano oko stola i klupa koji su tu postavljeni. Naša posla.

Nakon ovog znaka je ostalo oko 4 kilometra do vrha. Uspon je oštriji ali ništa previše naporno. Čak i oni koji nisu vozili  (poput nas) mogu da ga savladaju uz pravilno raspoređivanje snage.

Vukli smo se tih 25 kilometara skoro tri sata. Nemam pojma šta smo radili. Daj uslikaj, daj uzmi paštete, daj popi vode, protegni noge, vid’ ono, nigdje fokusa. Prođe tri sata kao ništa. Pošto nam Mrakovica zaista nije atrakcija nismo obilazili ništa od istorijskih obilježja.

Umjesto toga, sjeli smo na kafu u sada renovirane “Bijele vode”, restoran – prenoćište, koje sigurno nećete zaobići kad dođete na Kozaru. Ja ih ovdje pominjem jer se neko napokon sjetio da gostima ponudi i uslugu iznajmljivanja bicikala. Meni dosta za ljubav. Nisam zahtjevna.

Ne znam kad su renovirane jer nisam odavno bila na Mrakovici ali ponuda “Bijelih voda” je sad odlična! Da, subjektivna sam jer imaju #bicikl za rentanje ali i ostatak usluge je skroz kul. Možda da je muzika malo tiša but that’s me. ✌ #Kozara #Mrakovica #Bijelevode #rentabike

A photo posted by Dara Picard (@daraevilmorning) on Jul 10, 2016 at 5:30am PDT

Šta nismo uradili

Skotrljali smo se nazad odmah poslije kafe jer smo bili gladni kao vukovi a znali smo da nas baba čeka sa ručkom pa nismo htjeli jesti na Mrakovici.

Nismo obišli spomenik jer smo bili hiljadu puta. O djelu Dušana Džamonje i simbolu stradanja na Kozari možete pročitati ovdje.

Ako niste bili obiđite ga. Da biste se lakše odlučili da dođete ili bar dobili sliku o čemu vam pričam, pogledajte video koji je dronom napravio Dalibor Samac.

Daliborove fenomenalne snimke ali i putopisne tekstove Slađane Perković možete naći na sjajnom blogu  Priroda&društvo.

Nismo obišli ni Memorijalni muzej na Mrakovici jer smo već bili tu. Razumijete, Kozara nam je tu, nije nam nova. Ali ako do sad niste bili obavezno ga podsjetite. Ne nađoh poseban sajt za muzej ali imate fejsbuk stranicu koja djeluje poprilično aktivna. Prije koju sedmicu obilježeno je 74 godine od proboja obruča u velikoj njemačko-ustaškoj ofanzivi na Kozaru, ljeta 1942. godine. Nismo ni tu bili.

Još malo o Gornjim Podgradcima

Skotrljali smo se dole uživajući. Sreli smo još dvojicu biciklista koji su došli iz Gradiške. Istina, znajući koliko su Gradiščanci aktivni u vožnjama očekivala sam da ćemo ih sresti više ali dan je stvarno bio vreo. Ko je bio pametan, otišao je na kupanje. Mi nismo htjeli odlaganje i nismo se pokajali.

Ova ruta je dovoljno naporna da osjetite mišiće, a dovoljno lagana da ne morate biti utrenirani da biste je izvezli. Ako budete htjeli da ipak vozite seoskim putem a nađete u se u Podgradcima onda će vam možda biti zanimljiv ovaj tekst “Šlepanje kroz Grbavce i Donje Podgradce – obično nedeljno popodne na biciklu.”

A sad da vam kažem ono što sam obećala na početku teksta.

Zašto lokalci centar svog sela zovu pilana. Zato što lokalni termini nastaju iz čiste logike – u centru Gornjih Podgradaca od 1855. godine postoji fabrika za preradu drveta, pilana, takoreći. Pilana je bila na vodeni pogon isprva, a doživjela je veliki razvoj za vrijeme Austrougara, kao i cijelo mjesto uostalom.

Evo još nekih zanimljivih podataka koje sam našla na Internetu.

Gornji Podgradci u  vrijeme Austrougarske postaju opština u okviru Gradiškog sreza (kotara) koji je pripadao okrugu Banja Luka.

1888. godine izgrađuje se makadamski put izeđu Podgradaca i Gradiške.

1904. godine Podgradci su dobili poštu, telefonsku liniju i telegraf.

1910. godine mnogi Podgradčani učestvuju u “seljačkom štrajku” – oružanom otporu protiv Austrougarske kojom se tražilo rješenje seljačkog pitanja.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji Gornji Podgradci su nastavili svoj dalji razvoj započet za vrijeme Austrougarske.

Naselje u blizini pilane se sve više urbanizuje. Grade se: crkva, škola, radnički dom, bioskop, sportski tereni …

Intenziviraju se privredne, prosvjetne, kulturne, sportske i druge aktivnosti.

Navedeni objekti su izgrađeni 30-tih godina prošlog vijeka za potrebe radnika i stanovništva uopšte, pa tako i osnovna škola koja je počela sa radom 1927. godine.

U ovom periodu u samom centru radile su stalno 4 trgovačke radnje i 1 povremeno.
Pored trgovina radila su i 4 ugostiteljska objekta – gostionica.
Podgradci su u to vrijeme imali više različitih zanatskih radnji među kojima su najznačajnije mesnice i pekare.
Centar Gornjih Podgradaca bio je elektrificiran, a električna energija dobijala se iz pilane. (Za ovo pojma nisam imala do sad.)
Autobuski saobraćaj nije bio uspostavljen, a putnici su do Gradiške putovali vozom, u jednom zatvorenom vagonu, koji su zvali “štala”.

Zapamtite, ljubitelji biciklizma, gdje je “ćiro” prošao, bicikl je dobrodošao. Najljepše biciklističke rute po BiH idu tragom pruga.

Pilana u Podgradcima i danas radi u skladu sa vremenom – pomalo i privatizovano.

Ako vas put nanese tamo, ne zaboravite obići i  spomenik borcima NOB-a koji se nalazi u centru mjesta.

Mislim da je dosta za jednu običnu nedeljnu vožnju. 🙂

Nadam se da sam vam bar malo približila čaroliju kozaračkog kraja. Javite ako prođete na dva točka ovim putem.

Spomenik borcima NOB-a iz 1941.godine u Gornjim Podgradcima napravljen od oružja i gelera. Iako mu je materijal simbolički grozan, kao cjelina je lijep. Spomenici, pogotovo ratni, bi trebali biti umjetnička djela da te bar malo pomjere u neku drugu sferu a ne samo spomen ploče i vjerska obilježja. To nas nigdje ne pomjera već drži u mjestu.

A photo posted by Dara Picard (@daraevilmorning) on Jul 10, 2016 at 11:14am PDT