Iako mamama, a bogami i tatama, nemam šta pričati o nespavanju, morala sam početi ovom temom poslije ovolike pauze. Em se nakupilo svega za pisanje, kukanje i dijeljenje, em moram da napravim uvod.
Prvo, sledećih par članaka će vjerovatno biti “realni”, dakle nabijeni negativnom energijom i bez želje da sagledam drugu perspektivu posmatrajući sve iz najcrnje moguće. Zašto? Jer ne S P A V A M danima. I tako luda od punog 24-satnog dana naiđem na sliku u koju sve više vjerujem
I kako taj eksperiment napreduje ja san lijepo mijenjam kafom, hranom, svađom, zavidnošću prema onima koji spavaju i dobro, možda malim zadovoljstvom jer sam budna zbog svoje bebe (ali sad nisam sigurna u to). Jedino što sam sigurna da ako ovako nastavim nema kreme ni aerobika koji će spasiti od sigurne propasti moju prirodnu ljepotu i dobrotu i da ću kopniti kao ova sapatnica.
Drugo, znam da znate ali morala sam reći.
p.s. za nekih par godina kad se naspavam apsolutno ću poricati da sam ovo napisala i iako ću sigurno trubiti kako je roditeljstvo nešto najbolje šta se ikom može desiti…ne vjerujte mi ni tad.
Danijela
Daro, misli nam čitaš (i pišeš). 🙂
CaraDara
To je to kolektivno iskustvo 🙂
Zorana
Daro kao da sam ja pisala…svaka cast :)))
CaraDara
🙂 Sve znaš.