Autor:CaraDara
Đedu je garaža bila svetinja. U garaži je imao kanal. Ko se imalo razumije u majstorluk, zna da se nad kanalom treba nalaziti neki motor, kubikaža, alnaser, karburator ili već kombinacija svega toga spakovana u auto ili traktor.
Pored kanala tu je bila i plava komoda. Bekutan plava i stara skoro k’o đed. Ona je tu deložirana jer se ništa ne baca i sve se može iskoristiti pa tako i bekutan komoda. U njoj je bila hrpa kutijica sa šarafima, maticima, ekserima, dijelovima za koji nisu znao jesu cijeli ili polomljeni ali su svi mirisali na mašinsko ulje. Oko komode je bila raširena hrpa garažnih gadžeta. Brusilica, bušilica, kosilica, motorka, veliki čekići, kosa obična, aparat za varenje.
E taj aparat za varenje je bio začin koji nedostaje. Kako ni babe ni đeda više nema i sa ove udaljenosti, prilično sam sigurna da im je taj aparat bio neki fetiš. Ne, nisu nikakvi bolesnici bili, iako su pili hrpetine tableta i o tom sam pisala. Više sam mislila kao da je taj aparat, odnosno samo varenje bio neki đedov način da ponovo zbari babu i da mu onda ona pokazuje ljubav. Kao da to nije radila dovoljno ali ćud je muška, kao i ženska – čudna rabota.
Šta je đedusnica radila?
Pa pošto je uvijek, ali uvijek, bilo nešto vrijedno popravljanja i sjedenja pod garažom, tako je često bilo potrebe za nekim varenjem. Baba je nekad znala da broji što on to radi, “što se pati” a onda bi redovno, nakon tog ontološkog propitivanja meni, a ponekad i komšijama, pričala kako nema ničeg na svijetu što đed ne može da popravi. To je ta neka staračka zaljubljenost, šta li.
E đedu izgleda to nije bilo dovoljno pa je skoro redovno vario bez maske. Stavi on masku nekad ako baš dugo vari, ali uglavnom je to radio bez zaštite i normalno, redovno su mu se oči i kapci crvenili i oticali. Cijela ta njihova igra je izgledala otprilike ovako:
Baba radi nešto u bašti. Zatreba joj neki kočić (mali kolac, prim.aut.) za gredicu. Onda đed skonta neki hepek koji bi trebalo da navari. On će to za deset minuta.
Onda ode i nema ga sat i po. Jer je, na primjer neki dio pukao, pa mora da pravi novi. Onda baba ode da skuva kavu i sjedi pod lozom dok on završi. Tada bi ga ugledala kako vari bez maske i počinjala da galami na njega da će mu se upaliti oči i kapci. Đed bi ćutao a baba bi insistirala. Nerijetko se dešavalo da đed pobaca sve jer mu ne da mira i da se deset minuta posla pretvori u par sati nadmudrivanja.
Nakon bacanja bi otišao da zapali jednu na kapiju ili baštu, pa bi se ubrzo privukao babi i kafi. Baba je imala poseban način svađanja i to đedovo privlačenje bi ispalo kao njeno povlačenje. Onda bi popili kavu. Đed bi ćutio i pušio, ljut, a baba bi zijevala, srkala kavu i pričala kako ne zna šta će za ručak ili kako je vruće. Đed bi otišao u garažu da vari bez maske, a baba da pere suđe. Naveče bi se đedu upalili kapci. Baba bi tad izrezala krompir na ploške i stavljala đedu na oči govoreći kako nema toga na svijetu što đed ne može popraviti.
Kažem vam, fetiš.
Imate li vi aparat za varenje? 🙂
ivana kaser
Obozavam tvoje price o djedu i babi. Od srca sam se nasmijala. <3
CaraDara
🙂
Rebeka
Vidi se da je deda uzivao u svom hobiju, ali ono sto mi ostavlja utisak je da mi je zao babe. Napisala si baba je imala poseban nacin svadjanja. Znaci ako se cesto svadjala znaci da je bila vjecito necim nezadovoljna u zivotu. I zato mi je istinski zao babe.
Rebeka
Znas sta, ta tvoja baba je zena bila u pravu. Djed je trabalo da koristi masku Mozda je djed malo bio tvrdoglav. Ona je zena mislila na duze staze, sta ako se povrijedi.
Negoslava
Mene je ova tvoja lepa priča, ma i ovako duhovita, ražalostila. Vratila me u neko vreme kojeg više neće biti i ostaje da bledi i u našim sećanjima. Hvala ti što si ga sačuvala.
CaraDara
Ništa tužnije od prolaznosti vremena, u pravu si. Ja se nisam mogla odlučiti da li je priča tužna ili ne, ali mislim da je životna. Opet dobro.
Jelena
Upravo kako Negoslava kaže, tužno…
Moj tata još uvijek vari, bez maske, sa upaljenim kapcima…Mama još uvijek broji. A kad njih ne bude i mirisa aparata dok vari sve će biti drugačije i žalosnije.
Uh Daro…baš me sada rastuži. A kontala sam, odoh pročitati da se nasmijem.
CaraDara
Eh, pa tako će biti kako god. Neće ni nas biti a dok taj trenutak dođe sigurno niko neće sjediti, čekati i biti tužan. Meni je ovaj fazon sa varenjem preslikan za hrpu drugih situacija u odnosima. Danas aparat za varenje, sutra ko zna šta 😉