Sila zakona

Neko veče pričam sa svojom bradatijom polovinom. Nekako se priča dotakla rata i tog ludog vremena. Sjetili smo se kako nismo imali struje i kako smo, oboje smo se tu složili, uvijek mislili da drugi dio grada uvijek ima više struje nego onaj naš, bez struje.

Ovaj model “zelenije trave” ili po našoj priči, “svjetlije sijalice” često vidim kod sebe i kod drugih kad se potegne priča o seljenju u neku drugu, bolju državu. Trudim se izbjegavati ovakav način razmišljanja koliko god mogu. Nikakvo dobro ne može donijeti život na čekanju i razmišljanje da možemo biti sretniji kasnije. Ako možeš nešto učiniti, uradi to sad. Ne živi u priči koja će tek doći. Mislim da je to dobar recept za bolji život. U skladu sa tom filozofijom, kako vrijeme odmiče sve više se vežem za ideju da sam tu gdje je jesam i da trebam uraditi sve što mogu da svoj život učinim što boljim. Tako živim i pišem stvari koji me čine sretnijom ali nekad se čovjek osjeti bespomoćnim. Npr. pred šalterom.

too-much-paperwork-19481503

Pred šalterom smo, pod uslovom da ne poznaješ sve službenike i zakon u detalje, svi mali. Naročito kod nas. Mnogi prijatelji koji su odselili u razvijenu Evropu kažu da je birokratija svugdje ista i da tamo sijalica slično svjetli, ali ipak su svi saglasni da se kod nas i jednostavne stvari bespotrebno komplikuju.

Pošto sam u životnoj fazi kad mi je fokus na svemu što ima veze sa djecom i roditeljima, tako me ova šalterska faza malo dala u brigu. Opet nas to zlo čeka. Dva-tri dana hodanja gore-dole.  Malo kroz priču sa onim likom s početka priče :), malo sa svojom najboljom drugaricom, Karom Darom, dođem do toga da bih ja tu mogla nešto uraditi. Neđu dizati državni udar, niti se seliti, već ću korak po korak proći sve što buduće roditelje čeka po pitanju uvođenja novorođenčeta u državni sistem. Upis imena djeteta u Matičnu knjigu rođenih, pa dobijanje jedinstvenog matičnog broja građanina (sjetite se samo prošle godine, bebe ih nisu mogli dobiti baš zbog te naše glomazne i spore birokratije koja ne funkcioniše), prijava pedijatru, zdavstveno osiguranje…obišla.

Naišla sam na zanimljive reakcije. Dosta službenika me je pitalo za šta mi trebaju te infomacije kad ne prijavljujem svoje dijete. Razmišljam da ih je radoznalost kopkala, jer je davanje informacija o postupku na kojem rade sastavni dio posla, tako da nije bitno za šta mi trebaju. Bilo mi je ovo zanimljivo jer je bilo i robusnih “za šta Vam trebaju” pa sam se i ja pravila važna i onako sa naočalama  i protezom na zubima (vrlo intelektualno, je l’ da?), odgovarala:

Za istraživanje.

Ukupno posmatrajući sve službenike sa kojima sam razgovarala, svi su mi dali informacije koje sam tražila, osim jednog nadređenog kod kojeg me je poslala njegova službenica ne bih li dobila letke koje su navodno imali. Dotični gospodin je na moje upite odgovarao prilično opširno, skoro politički i kao za Dnevnik iako sam mu ja uporno ponavljala da me samo zanima to i to i ako imaju neki letak na kojem piše kako doći do tog i do tog. Pošto smo bili upali u petlju ja sam došla zato – slušaj da ti kažem kako ja radim bitan posao, zbog koje sam se ja lagano krenula približavati vratima on ispali:

Znate, to je procedura koja se nije mjenjala godinama. Zakon je star 20 godina. To svi znaju.

Pretpostavljam da svi onda znaju kako registrovati firmu ili obaviti neku drugu radnju jer to stoji u zakonu koji se nije mijenjao godinama. Trudna ja. Svašta mi pada na pamet.

Šta je meni ovo trebalo?

Zaključak je da bih definitivno dobila na vremenu i poštedila se hodanja i čekanja da sam neke stvari znala ranije. Da sam poznavala proceduru unapijed, podijelila bih ovaj dosadan ali neizbježan posao smislenije. Iako sam se već raspitala kod nekih prijatelja koji su već prošli kroz  ovo, kao i moj muž prije 2,5 godine, bilo je detalja koje sam vidjela tek kad sam sama prošla kroz to. Zbog svega ovoga, odlučila sam da putešestvije tog mog mini-istraživanja pretvorim u radionicu kroz koju ću budućim roditeljima da (doslovno) nacrtam šta ih sve čeka i kako da što lakše i brže prođu kroz procedure  uvođenja novorođenčeta u sistem. Ovo radim  ne zato da bih se obogatila i stekla svjetsku slavu, jer nisam taj tip a i sumnjam da to mogu uspjeti držeći radionicu u malom prostoru za 10KM po paru, već zato što mislim da jednostavno ljudi koji hoće bolji život moraju da se pomjere s mjesta. Vani su radionice ovakvog tipa normalna stvar.  Ljudi se informišu da bi sebi olakšali život.

Mi smo tu gdje jesmo. Jedino što možemo uraditi da se upoznamo sa našim pravima i obavezama da ne bismo zbog “zakona koji se ne mijenja godinama i zbog procedure koje svi znaju” gubili dragocjeno vrijeme.

Meni će  to biti neka vrsta “blogovanja u živo” s tim što ću sad moći vidjeti svoje čitaoce i čuti šta oni kažu. Opisaću dio po dio, do koje kancelarije treba otići, sa kojim dokumentima, fotokopiraću obrasce koji su im potrebni ili ako im je sad prerano da ih uzmu, uputiti gdje to mogu sami uraditi.

Ciljna grupa su mi tate, mada par ušiju i očiju bolje čuje od jednog 🙂 U slučaju da vam se ovo svidi, u planu imam još nešto ali o tom ću poslije 25.04. kad je radionica planirana.

Biće održana u Banjaluci, u prostoru UG “Bez granica”, preko puta Hotela “Palas” u ulici Marije Bursać br.1, stan broj 2.

Zainteresovani se mogu prijaviti na moj mail [email protected]

Podijelite ovaj tekst ako mislite da je koristan ili recite prijateljima. Meni će značiti a nadam se i drugima.

3 Comments

  1. 22 April 2014 at 10:38 am

    Svaka čast Daro! 🙂

  2. 25 April 2014 at 12:01 am

    Podijeljeno, pozvano 🙂

  3. 25 April 2014 at 8:02 am

    Hvala obje 🙂