Neću pisati koliko se teško ili lako vratiti na posao. Opisaću dvije perspektive iz kojih sam ja posmatrala taj događaj.
Perspektiva 1
Za prvu perspektivu je zaslužna moja pokojna baba. Da. Nije greška. Baba. To je ona zbog koje sam pokrenula cijeli jedan blog. Eto, nije mogla a da ne uplete svoje prste i u ovaj. Dakle, moja baba, ona koja zna, je često pričala sa koliko muke je zaradila svoje penzije (a imala ih je iz tri države). Meni je ta priča bila interesatna kao priča, ništa posebno. Sve do sad.
Sad sam se sjetila priča o ustajanju u tri ujutro, pa navlačenju štrampli na čizme da se ne kližu jer je sve poledilo, pa o muži desetina krava na salašu na kojem je radila i ostalu naučnu fantastiku, iz mog, da izvinite, urbanog ugla. Pričala je ona i kako joj se “sisa upalila, pa malog kod cura iz susjedne sobe ostavila, pa kako je pješke išla kod doktora…” i da vam sad ne idem u detalje jer nema svako želudac za sve. Ta ista baba, koja se borila sa mastitisom, nije imala porodiljsko, već samo babine, je tad živjela sa djedom u iznajmljenom sobičku sa pelenama napravljenim od stare, tkane košulje. Nije imala mnogo ali je bila odlučna i išla ispred svog vremena. Svoje dijete je ostavljala da bi išla raditi. To je ona baba feministkinja, koja nije čekala muškarca da joj zaradi novac i koja je odlučila da može mnogo više ako izađe iz kuće. Otišla je čak u drugu državu čiji jezik nije govorila i tamo zaradila penziju koja joj je pod starost, kad je ostala sama, mogla pružiti mnogo više od crkavice naših penzionera.
Drage moje mamite, kad je moja baba mogla u ono vrijeme da ostavi svoje dijete od par mjeseci da bi otišla raditi mnogo teže poslove nego mi danas možemo i zamisliti, e vala, možemo i mi. Uz sve pogodnosti koje danas imamo, nema mjesta razmaženosti – bebe će nas čekati poslije posla, a mi ćemo se bolje osjećati jer smo izašle iz kuće i na kraju, kvalitetnije ćemo provoditi vrijeme sa svojom porodicom. Da ćemo biti umorne, hoćemo. Da će nam nekad biti teško, sigurno hoće. Ali rad je stvorio čovjeka, mora i ženu.
Perspektiva 2
Zamislite da ste nezaposlene.
Kako je meni bilo?
Mnogo lakše nego što sam zamišljala.
Sretan rad vam želim!
Svetlana Pećo
Potpisujem gore navedeno. Meni je lakše od kako sam se vratila na posao, odmornija sam i organizovanija i više se igram sa bebom. Sada kada razmišljam kako to da imam više vremena za druženje sa bebom a nema me 8h, misllm da je fora u efikasnom iskorištavanju vremena. sve što uzmem vratim na nejgovo mjesto i još nešto posložim okolo i obrišem i nikada čišći stan. Peglam kada beba spava ujedno pravim ručak za sledeći dan…a tako sam se plašila povratka na posao
CaraDara
Drago mi je to čuti jer sam se ja na posao vratila prije 2 dana, zato će vjerovatno ova priča imati nastavak. Izgleda da nam je potrebna “konstrukcija” dana oko koje ćemo se organizovati. Najteže je čekanje tog dana, a kad dođe – pih! 🙂
Drama
Daro, do sad najdraži i najbolji mi članak. Zbog babe, vjerovatno. Na njih sam posebno osjetljiva 🙂
CaraDara
Hvala:) Evo, MamaDara je citava posvecena bebama. Mama i tata su samo prikolice 😉
CaraDara
Iju, Drama, pa ti kažeš babama! To je sad razjasnilo moju nedoumicu:)
Tanja
Sve stoji, i mislim da je zdravo razdvojiti se od djeteta. Međutim, da imam mogućnost da biram, izabrala bih da radim pola radnog vremena. Možda kad otplatimo kredit 🙂
CaraDara
😀 Sviđa mi se kako to zvuči.