Od Gradiške do Barselone dva su točka dovoljna, 1. dio

Ovako je izgledao početak avanture Vedrana Panića i Nemanje Kesera neposredno prije polaska za Barselonu. Nisu imali aranžman, već samo po dva točka jer su iz Gradiške do Barselone krenuli – biciklom.

Počeci

Vedran i Nemanja su moji zemljaci. Žive u mom rodnom gradu ali se nismo poznavali dok sam i ja živjela tamo. Već sam nekih osam godina živjela u Banjaluci kad mi se javio Vedran i to zbog biciklizma. Tad sam dosta aktivno organizovala rekreativne vožnje biciklom preko fejsbuka pa sam tako upoznala i dosta zaljubljenika u biciklizam. Tako je bilo i sa Vedranom. Vrlo brzo ga je uhvatilo “ludilo” 🙂 Nije mu bilo žao uložiti novac u bicikl, radio je i živio za svaki kilometar koji će preći na dva točka.

Nemanju sam upoznala preko Vedrana. Zovu ga Profa. Slabo smo imali drugih tema osim biciklizma, jednostavno zato što smo se viđali rijetko i uglavnom na vožnjama. Pretpostavljam da radi u nekoj školi pa otud nadimak ali kad volite biciklizam, jednostavno vam nije bitan onaj drugi, paralelni život, mimo biciklizma.

Njih dvojica su uradili najpametniju ali istovremeno i najluđu stvar – otvorili su biciklistički servis u Gradišci. Najpametnija jer mislim da nema bolje stvari nego da svoju strast i ljubav pretvoriš u posao, a najluđu… pa znate i sami, privatna radnja (i to biciklistička) u Bosni, u Gradišci.

Ipak, ovi momci iz dana u dan pokazuju da se sve može kad je tu volja pa tako sve prepreke dobijaju neku novu dimenziju, skoro postaju smiješne.

Barselona? Biciklom?

Baš tako. Njih dvojica su se odlučili na ovaj poduhvat vjerujem prvo iz ljubavi prema dva točka, a onda svi ostali razlozi mogu doći na red – želja za avanturom, putovanjem, a sve to za malo novca. Vjerovali ili ne, za cikloturizam vam najviše treba želje. Mišići jačaju svakim danom, sami diktirate tempo a novac – pa cikloturista u prosjeku potroši oko 10 eura dnevno.  Za taj budžet dobije potpuni doživljaj okoline oko sebe, spavanje pod šatorom i kad je ovoliki put u pitanju, vjerovatno i avanturu života.

Polazak

Nemanja i Vedran su se otisnuli 10. avgusta. Ispraćaj je bio organizovan dan prije u kafiću “Kafić“, a istovremeno i polazna tačka puta. (Biciklistički servis koji se zove “Bike servis”, kafić sa imenom “Kafić”, Gradiščanci ne komplikuju stvari 🙂 ). Nisam uspjela doći da prozborim koju ali sam se čula sa Vedranom. Plan je bio da mi se javljaju tokom puta da bih mogla na blogu da ispratim cijelo putešestvije ali znamo šta najčešće bude sa planovima. Ipak, uz peripetije i dogovore u hodu (i vožnji), priča će biti prenesena mada ne sa prenosom uživo što, vjerujem, neće umanjiti uživanje u njihovoj priči.

Trebam li reći da dvojac nije imao sponzora? Doduše, nisu ga ni tražili a podršku su ipak dobili od prijatelja. Vlasnik “Kafića” je sav prihod od ispraćaja organizovanog u “Kafiću” dao Vedranu i Nemanji, a koliko sam čula od njih dvojice, bilo je još prijatelja koji su ih samoinicijativno finansijski podržali, koliko je ko mogao i htio.

Kroz Hrvatsku a i šire

Dosta ljudi je pratilo Nemanju i Vedrana. Svi smo sa nestrpljenjem čekali kad će se javiti i javili su se 11. avgusta:

 Nakon dvodnevne avanture po hrvatsko-slovenskim vrletima napokon smo uhvatili svjetlo sijalice i malo neta.
Dan prvi 150 km. Vec prvi dan imali smo problema da ispoštujemo zadani cilj do Karlovca, pa smo zakampovali 15 km prije. Zbog velike vrućine i dosta brda, pao je tuš iz flaše. Primus je zadao manje tehničke probleme sa iskrom, ne radi ( Igor Milošev ponesi upaljač).
Dan drugi. “Sve po planu”, 135 km. Poučeni jučerašnjim iskustvom povećavamo zapreminu vode. Do Karlovca idemo magistralom na kojoj je izuzetno gust saobraćaj. Poslije stupa okršaj Garmin-a i iGo-a. Garmin je pokazao 90 km do Rijeke. Pokazalo se da je u pitanju vazdušna linija ali je dan ipak ispao fantastičan. Prateći prečice napredujemo, čak smo i u Beču bili.

 

Zaneseni pratimo put i ulazimo u Sloveniju, gdje malo mašimo . Da bismo sačuvali Garminovu glavu, nalazimo prečicu na iGo-u, sa puno brda. Tako izbavljajući se dolazimo u mjestašce Stari trg, gdje ulazimo u neki restoran. Konobar vidjevši nas ni dobar dan, nego odmah zove gazdu. Gazda sav sretan viče “kolesari” i nudi dobrodoslicu, rakijica . Tu Pana preuzima odgovornost i nakon konzumacije obje čašice, oprašta Garminu.

Pozdravivši se gazda je potvrdio našu rutu i rekao da nećemo stići u Delnice danas i malo je falilo da bude u pravu. Put je išao pored rijeke Kolpe (Kupe u HR). Fantastična priroda i odnos prema biciklizmu. Na jednom mjestu spazismo da se može do vode, što smo naravno iskoristili.

 

Potom nastavljamo prema granici uživajući. Nakon granice mega uspon u Delnice. 10 km uspona i 700m visinskog, prosjek 7%. Statistika kaže da je za čitav dan bilo 1700m uspona. Sutra nastavljamo put Opatije, nećemo vazdušnom linijom.

Ovako je izgledalo na početku, a kako je bilo kasnije…čućete 🙂