Kad je car!

Znate ono kad planirate nešto nekoliko dana i onda kad odlučite da to nešto napokon uradite, nešto sasvim drugo iskoči, mnogo bolje i smislenije, a cijelo vrijeme vam je bilo pred nosom? I ako nije, nema veze 🙂 O takvom jednom “neplanu” ću pisati danas, a plan može i sačekati, zato i jeste plan.

Ognjen Ranisavić. On je taj neplan. Znam ga dvije godine i isto toliko obožavam. Ali potrebno je vrijeme da se neke stvari slože pa tako i ova priča o njemu.

Upoznala sam ga 2012. godine kada se prijavio da nam pomogne u biciklističko-umjetničkoj akciji Papergirl Banjaluka. Ništa neobično. Papergirl ne isključuje momke, vesela je akcija, the more the merrier.   Ono što je bilo neobično, iznenadilo nas i činilo Ognjena jedinstvenim volonterom je  to što se on kreće uz pomoć invalidskih kolica ili kako se to stručno kaže,  Ognjen je osoba sa invaliditetom (OSI).

Ja sam se kao neko školovan za rad sa osobama sa invaliditetom smatrala da na sve ljude gledam jednako, da sam profesionalac i ostale gluposti kojima sami sebi volimo ispirati mozak da bi se što prije ugodno i sigurno osjećali na neugodnom i nesigurnom terenu. A  to je valjda ljudski…kako da ti bude ugodno kad ti voziš bicikl, hodaš, trčiš, sjediš, čučiš, penješ se, silaziš a drugi može samo da sjedi i zavisi od arhitektonskih prepreka i tuđe pomoći?

Ako si sa Ognjenom, lako!

Prvi put me je oduvao za vrijeme postavljanja Papergirl izložbe.

Zafalilo nam je hamer papira, na šta se on ponudio da ode do studentskog doma, gdje stanuje, po hamera koji  mu ne treba, a nama će dobro doći. Da je bio neki hodajući volonter, rekla bih “idi, uzmi moj bajk”, ali sa Ognjenom sam onako, socijalnoradnički (sramota me!), saosjećajno  rekla:

Ma kakav! Znaš li gdje je dom? Smislićemo nešto drugo.

A on, ljudski, normalno, bez invaliditeta bilo koje vrste, je poentirao:

De, šta ti je, ja sam motorom.

Jednom rečenicom je uradio više nego gomila profesora i knjiga.

Niko ne voli da mu drugi procjenjuje sposobnosti i odlučuje umjesto njega.

Zanimljivo je za Ognjena da nije Banjalučanin. Nisam ni ja, da se razumijemo. Ne smatram to nečim lošim. Naglašavam ovu činjenicu jer mnogi “obični” , hodajući ljudi koji su došli iz drugih gradova nisu uspjeli da stvore toliki krug ljudi oko sebe i izgrade sadržajan život poput Ognjena. Drže se svoje sigurne zone i u njoj se kreću.  Ovo govorim i zbog silnih projekata koji razni stručnjaci ( bože sačuvaj od njih!) pokušavaju da što više urade na socijalnoj integraciji studenata sa posebnim potrebama. Ne izrugujem se, stvarno. Potrebno je to sve ali mislim  da su ljudi poput Ognjena najbolji stručnjaci. Srećom, on je već aktivan u NVO sektoru, studira, druži se, živi i što sam reče, nikad ne trči za ženama.

Daje najbolji primjer da život treba zgrabiti a ne pustiti ga da prođe pored tebe. Toliko to dobro radi da i nečiju posebnu potrebu predstavi kao nešto normalno, a ne posebno i nešto što treba u rukavicama tretirati. Ovo je slika njegovog prijatelja (skinula sam je sa Ognjenovog FB profila) uz koju je stajao tekst:

“Ja: Sta to radis? On: Čekaj, čitam poruku! :D”

Mislim da je ovom slikom uradio više nego hrpa NVO organizacija i kampanja za osobe sa invaliditetom.

Nismo svi isti, ali imamo svi iste potrebe.

Slabovida osoba takođe mora čitati poruke.

Osoba u kolicima je običan student koji često sa predavanja ide na žurku.

Sažaljenje nije ničija potreba.

Nakon što mi Ognjenov news feed izleti na fejsbuku, definitivno mi popravi dan. Ne družimo se često, sretnemo se na ulici ali definitivno donosi posebnu energiju u moj život. Do njega je, definitivno!