Biciklom i prugom – na cilju

Drinić i njegove ljepote

Sa ovim člankom će “Pisma iz Norveške” završiti” 🙂 . U prethodnom članku smo ostali jedući i folirajući se kod lovačke kuće nakon čega nam je trebalo manje od 10 kilometara do Drinića i prenoćišta…ali ne lezi vraže! Cijelim putem sam od svog saputnika koji bolje poznaje ovaj kraj slušala o Kozilima i kako ih ne smijemo zaobići i kako je to prelijepa “velika livada” i kad smo već tu, obaveza nam je da je i vidimo.

Onako sita i umorna, namjera mi je bila samo da se skolitam nizbrdo do kreveta. Nije mi bilo ni do livade, ni cvijeća ni drveća. KREVET hoću…ali šipak.

Krenuli smo do Kozila. I brojala sam usput. I govorila da nikad više neću sjesti na bicikl a pogotovo ne sa  njima koji me tjeraju da idem na neku livadu nakon toliko šume. I onda sam ućutala. Valjda me razumijete zašto.

Vjerujte mi, nikad do tada nisam osjetila miris livadskog meda a da meda nije bilo blizu. Na Kozilima se to bez greške doživi svakim udahom kroz nos. Nesvakidašnji doživljaj.

Kozila su visoravan u podnožju planine Klekovače. Igrom slučaja smo iz prve ruke čuli da se na Kozilima planira graditi kompleks hotela, naravno od strane inostranih investitora uz svesrdnu pomoć Vlade. Ne znam šta mi je gore – to što stranci vide turistički potencijal u mojoj zemlji ili što će tu natrćiti hotele i unakaziti ovu ljepotu. Ko želi da ih doživi, bolje da to uradi što prije.

Nakon kraće vožnje kroz šumu opet smo izbili na cestu. Zaboravila sam bolne ruke, utrnule noge i neosjetljiv dio koji dodiruje sic. Smiraj dana se pokazao u svoj svojoj ljepoti.  Mir, zvukovi prirode i crveno-narandžasta boja koja se prelijevala po dolini su zvali da pokušamo zauvijek zabilježiti taj trenutak. Fotografije to neuvjerljivo prikazuju.

I sjurili smo se niz brdo grabeći ka Driniću. Ostalo nam je još malo. Još jedan mali uspon

i to je to što se pruge tiče.

Prešli smo 75 kilometra, imali jedan pad (nekih 20m nakon što je slika gore nastala), jednu izduvanu gumu, puknut lanac i puno blata.

Nešto za kraj

Ni vožnje, ni pisanja ovog članka ne bi bilo bez logističke podrške. Evo kako su stvari izgledale iz “logističke” perspektive:

Hvala čovjeku iz sjene na podršci :*

Do sledeće avanture, možda i neke retroaktivne.

Fotografije:Bojan Zlojutro, SIniša Plavšić, Tihomir Dakić