Biciklom i prugom 2. dio

Od Potoka do Srnetice

U 1. dijelu stadosmo u Potocima. Pošto nismo bili sigurni kojim putem krenuti jer su bila dva paralelna šumska puta, efikasnijom od GPS pokazala se jedna starica.Već rekoh da je nismo fotografisali ali je prizor bio i tužan i ponosan, oboje u isto vrijeme. Bakica je stajala ispred neke male stambene zgrade, sa ne više od 5-6 stanova. Prozori na stubištu su bili polupani, a djelovalo je samo da baka tu živi. Bilo je tiho. Razgovor, cvrkuti i zujanje su bili jedini repertoaru.

Baka nam je pokazala put do Srnetice, smijući se našem entuzijazmu.

Napustili smo Potoke u čudu. Prosječnom čovjeku je neshvatljiv život u  umirućim mjestima…a mi smo po tom pitanju itekako prosječni. Opet smo zašli u šumu koja nam je brzo digla raspoloženje i usmjerila ka lakšim mislima.

Nakon pređenih 33 kilometra do Srnetice nas je čekalo još 10ak. Staza nije posustajala u namjeri da nas ostavi bez daha.

Čovjek se na sve brzo navikne, pa i na ljepotu. Kao što rekoh, šuma, a vjerovatno u ovom slučaju i udarničke ruke, nam nisu dali da se opustimo u ovoj ljepoti. Iznenađivala nas je svakim kilometrom. Sa ovog kamenog mosta su se vidjeli bačeni pragovi nekadašnje pruge, sad prekrivreni mahovinom i potpuno srasli sa prirodom.

Brzo smo prešli razdaljinu od 10ak km ne zato što smo u kondiciji, već što nam je vrijeme proletilo 🙂 i našli smo se u Srnetici.

Avetinjsko i prilično neugledno mjesto među šumom oživio je karavan konja. Čak su i oni djelovali pomalo avetinjski u tolikoj tišini.

Ćutali smo, posmatrajući okolinu.

Imali smo malo predznanja u vezi Srnetice ali je i ono bilo dovoljno da nas današnji prizor ostavi bez teksta. Iako se radilo o napuštenom gradu, pipci politike ga nisu zaobišli. U znak apolitičnog bojkota, slikali smo se a kako drugačije nego cool 🙂

Na izlasku iz Srnetice vidjeli smo jedinu žilu kucavicu koja održava Srneticu u životu – EKO društvo Željezničar.

Sunce je već lagano padalo na horizontu a mi smo opet zašli u šumu opet  puni utisaka.

Do lovačke kuće iznad Drinića nam je ostalo oko 16 km nezaboravne vožnje nizbrdo. Snaga nam je bila na izmaku ali ovakva staza prevazilazi fizičke doživljaje. Kao što sam u 1.dijelu rekla, nema ratom neokaljanog centimetra u ovoj zemlji pa smo tako u sred šume naišli na spomenik iz 2.svjetskog rata.

i jedan spomenik stijeni koja se maknula da bi pruga mogla nastaviti svoj put.

Kilometar za kilometrom, stigli smo do cilja – lovačke kuće iznad Drinića. Tamo nas je čekala tehnička podrška pa je tako nastala i ova zajednička fotografija.

Sretni, prljavi, umorni i ponosni na sebe sjeli smo da odmorimo i pojedemo nešto konkretno prije zadnje ali ne manje lijepe etape puta.

O tom više u sledećem članku, a za kraj, malo foliranja 🙂

Fotografije:Bojan Zlojutro, Siniša Plavšić, Tihomir Dakić