Život u dronjcima

Kako dolazi jesen, sve sam u većem iščekivanju. U septembru termin poroda, a u oktobru izbori. Jedno će doći i proći, nadam se, prirodno i kako treba, a drugo, čisto sumnjam. Nit’ je prirodno a još manje se nadam da će biti kako treba.

Pisala sam u zadnje vrijeme o obe teme koje se na kraju i preklapaju.

Šta je zajedničko porodu i izborima – kupatilo. Da, kupatilo na odjelu babinjara u Univerzitetskoj bolnici u Banjaluci, najvećoj bolnici u RS.

BvZtjDSIEAAPu6-

Kupatilo je samo simbolična slika našeg društva koje se bori protiv bijele kuge. Kupatilo je slika tretmana koji bi trebali da imaju one koje rađaju u velikoj Srpskoj. Dosta njih će roditi, ali još će ih više otići. Baš se pitam da li smo toliko jeftina roba da dopuštamo ovakav tretman? Čini se da jesmo. Totalna rasprodaja.

Međutim, ovo je već ispričana priča u Mordor vs. Paprikovac, mislim da nemam šta dodati. Ono što mene muči je strah.

Nisu hormoni. Stvarno se brinem i bojim.

Brinem se kome ću dati svoj glas. Ja ne vidim nosioca promjena. Ne govorim o kampanjama. Govorim o proteklom vremenu između izbora. Ništa se i onako ne radi do izborne godine…a nigdje nikog.

Vi koji mislite da jedan glas ne vrijedi, razmislite još jednom. Mene ovo zabrinjava bez obzira na procenat uticaja na ukupne izbore. Brine me jer nemam kome da ga dam mirne duše, a listić neću da poništim.

Čega se bojim? Bojim se da ću zatrebati nešto od ove države. To me najviše plaši jer sam vidjela princip po kojem ona funkcioniše. Onima kojima nešto treba, neka slobodno traže dok se ne umore, ne umru ili odu. Oni koji hoće i rade za promjenu, neće se dobro provesti. To je taj princip, crni princip.

Ali, kako ja to vidim, dobra vijest je da niko od današnjih na vlasti nije kriv. Kriv je Gavrilo. Da on nije vjerovao da je sloboda najbitnija, možda bismo ostali pod okupacijom i danas bili sretna austrijska država. Ovako, samo se pokazalo da nama ne treba sloboda, već da nam treba jaram, nebitno u čijim rukama. Drugih dobrih vijesti nema.

Ima samo loša, da citiram još jednog “teroristu” poput Gavrila:

“Pakao je prazan a đavoli su ovdje.”

 

6 Comments

  1. 20 August 2014 at 11:54 am

    Optimisti kao ti (i ja) uvek znaju da će velika želja uvek pronaći način, samo treba imati jaaaaako čvrstu glavu, jer puno je udaranja u zid.
    A poslednju rečenicu ću dobro zapamtiti, da znam ponoviti na pravim mestima. Još im to nisam rekla.

  2. 20 August 2014 at 12:00 pm

    Eh, ukucaj na netu zadnju rečenicu pa vidi kako je autor završio.

  3. Jelena
    21 August 2014 at 11:59 am

    I još budeš sretan kad iz te česme poteče topla voda…

  4. crnogorka
    21 August 2014 at 3:12 pm

    Mislim da svi shvatamo da nam drzava (pritom mislim na citav razbijeni lonac koji jest ex-YU prostor) nije Svajcarska, ali nije ni Afrika. Shvatam da ne mozemo imati plate, poslove, auta kao Amerikanci, ali ne shvatam zasto javni prostori, ustanove i institucije moraju biti na daleko nizem nivou od naseg stvarnog standarda. Zasto Paprikovac izgleda tako siromasno i oguljeno? Nemaju novca za polijepiti laminat na betonski pod i za osnovne sanitarije? I tako zadnjih 30 godina? Stvarno?

    Pa ono izgleda kao da rat jos uvijek traje, kao da su sankcije ili neka blokada… Kad udje covjek unutra, kao u Kusturicinom Undergroundu – proslo 20 godina, a niko ne zna da se rat zavrsio. Kud ide sav taj novac koji cirkulise kroz ovu zemlju? Kao da svi novcani tokovi koji se usmjeravaju za zastitu nekog javnog interesa pred samim vratima tih institucija neobjasnjivo poniru.

    Drugi cesto pominjani primjer takvog poniranja su zelene povrsine grada – tako su malobrojne, a uprkos tome, uzasno neuredjene. Moj dvogodisnjak i ja setamo pored Vrbasa prosle nedjelje, ja trudna, a on samostalac, pa trci 100m ispred mene… i ‘ladno iz visoke, previsoke trave pored setalista ispuza zmijurina i predje setaliste. Na 1m od njega. Doslo mi je da je uhvatim i odnesem u zgradu opstine, nadleznima za odrzavanje zelenila, i ostavim u tom leglu. Neka ih je stid i sram.

  5. crnogorka
    21 August 2014 at 3:24 pm

    p.s. Sve dok se cekaju neki novi izbori, nova lica i novo doba, nema nista od toga. Valjda oni koji sjede negdje i primaju plate za nesto trebaju ocekivati da ih se u svakom trenutku moze pozvati na odgovornost za neodradjen posao. Svako od nas. Pa bilo to dan prije izbora, ili dan posle, ili bilo koji dan izmedju. Sve dok ne bude postojao funkcionalan mehanizam za sancionisanje onih koji ne rade svoj posao, nece biti reda.

    Zato su ljudi u zemljama u kojima sistem funkcionise tako apoliticni. Ako se primjenjuju zakoni i pravila jednako za sve, svakog dana, izbori su prosto jedna nevazna nacionalna zabava za one kojima je to hobi, kao rjesavanje ukrstenica. Zato ima amerikanaca koji i ne znaju ko im je trenutni predsjednik. Jer je to nevazno, u biti.

    Isto tako, ne zanima mene ko ce sjediti u kancelariji i biti zaduzen za zelene povrsine u gradu BL. Ono sto meni treba je da ja mogu otici tamo ovako bijesna i napisati prituzbu na osnovu koje ce ta osoba biti otpustena, ili u najmanju ruku sankcionisana.

    A ko ce mi dati takvu mogucnost u ovom sistemu?
    Pitanje bez odgovora.
    Da vaskrsnemo Tita?
    On je poslednji izgeldao kao da zna sta radi.
    A vidjeli smo da ipak nije znao 😛

  6. 22 August 2014 at 3:39 pm

    Reče ti sve :/ Samo bi tu zmijurinu valjalo stvarno odnijeti u opštinu 🙂