Život u Americi – 1.dio

Autor: CaraDara

Ovo je priča o  jedne mame koja iz Bosne preselila u SAD. Osim dijela lične priče, u ovom tekstu, ali i sledećem, će biti podataka o zdravstvenom osiguranju, vrtićima i uopšte, organizaciji života. Bude zanimljivo za uporediti 🙂

Kakva je to zemlja?

U Ameriku sam došla 2006. godine. Ja živim u Iowi, na srednjem zapadu.   Srednji zapad je žitnica Amerike. Iowa je država plodnih polja kukuruza, farmi i prasića. Iowa pripada i aleji tornada. Aleja tornada je geografski koridor koji se proteže od Teksasa, preko Oklahome, Kanzasa, Misurija, Nebraska istočno do Iowe i Illionisa a na sjeveru i do Sjeverne Dakote. Pokriva američki jug i Srednji Zapad (Midwest). Tu se tornada javljaju češće nego igdje drugo na svijetu.

slika

Iowa City je univerzitetski grad. Nalazimo se sat vremena od čuvene Misisipi rijeke koja dijeli Iowu, Ilinois i Wisconsin. Četiri sata smo vožnje od Chicaga. Samo 6 dana nakon što sam doselila u Iowu, srednji Zapad je odlučio da mi poželi dobrodošlicu pa smo imali tornado koji je prošao kroz Iowa City. Zapravo, to je bilo prvi put u istoriji grada da je tornado udario u grad. Prošao je relativno blizu kuće u kojoj smo živjeli, nekih par blokova niže. To znači par raskrsnica prije nas. Ja ga nisam čula ni vidjela. Ljudi kažu da kada se približava čuje se kao da će voz ili veliki kamion da protutnji kraj vas. Čovjek nekad misli američke kuće nisu gradjene od cigle pa nije ni čudo što tornado može to sve da sruši. Tako sam mislila dok nismo prošli kolima kroz pogodjena područja grada. On je bukvalno rasturio i dijelove crkve koja je gradjena od cigle.

tornado

Da vas ne zbunim, ovaj tornado nije bio tako strahovito moćan kao oni što udare u Oklahomi, Kansasu i Teksasu. Oštetio je par kuća ali ih nije sravnio sa zemljom. Tornada koja udaraju u Iowi nisu nikad tako jaka kao na jugu i državama ispod nas. Tornada uglavnom se pojave u prirodi,  u poljima, idu jedno vrijeme i nestanu.  Njihova sezona je na proljeće i ljeto.

O meni i mojoj porodici

 

Iz početka sam radila dva posla, pa onda samo jedan, pa sam  išla na fakultet i radila part time a na kraju zadnji semester na fakultetu sam pohadjala trudna.

Živimo jako daleko od bilo koje rodbine sa muževljeve strane koji je Amerikanac. Svi su na istočnoj obali, u regionu Nova Engleska, kod Bostona. Ali eto, za pomoć iza poroda tražila sam da mi dodje svekrva i ona je sjela u avion i došla. Kad govorimo o razdaljini to mu nekako dodje kao da svekar i svekrva žive u Švedskoj a ja u Bosni.

Moja ćerka Miriam ima 10 mjeseci.

obe

Kako provodim vrijeme podižući moju djevojčicu?

Nakon što sam se porodila svekrva je ostala samo par dana jer je došla dosta ranije pa je više vremena provela sa mnom u zadnjim sedmicama trudnoće. Iz početka je malo teško. Muž je bio uzeo slobodne sedmice sa posla da pomogne. Dok smo se malo uhodali beba i ja, jedno sa tri mjeseca je već bilo lakše.

Ja ovdje nemam nikoga da mi pomogne osim muža. On radi do 6 uveče, dok dodje kući 7 sati. Tako je za većinu Amerikanca. Radi se do kasno. Ima par profesija koje su izuzeci.

Kad je ponovo krenuo na posao sve sam morala sama. To znači sama u kupovinu namirnica sa malom bebom od prvih dana života. Ovdje se ne može ni hljeb kupiti pješke, osim, možda u jako velikim gradovima a i tamo ako vam se posreći. Svuda se mora ići kolima. Tako je sve gradjeno da bude široko i rasprostranjeno.

Nakon par godina života u Americi čovjek stekne neke prijatelje. Treba vremena ali nekako i taj društveni dio života dodje u red. Dobra strana univerzitetskog grada je da obično ima neki medjunarodni klub. Naravno možete vi upoznati prijatelje i mimo klubova kroz raličite životne situacije.

Klub u koji sam se trebala odmah učlaniti a nisam je medjunarodni klub žena pri University of Iowa. (IWC ) Članice su uglavnom stranci kao i ja, žene čiji su muževi došli da se usavršavaju na univerzitetu ovdje i Amerikanke čiji su muževi stranci ili  čije su porodice živjele u inostranstvu. Svrha kluba je da promoviše druženje, medjunarodno razumjevanje i učenja jezika.

10866957_763702710382830_2111538663_n

Tu sam upoznala mnogo zanimljivih ljudi. Kada su moji roditelji dolazili iz Banja Luke ljetos povela sam mamu.  Svidjelo joj se.

Osim što sam aktivna u International Women’s Club ja sam i u Jevrejskoj opštini povremeno prisutna. Tu proslavim praznike i predajem u nedeljnoj školi. To mi je jedina prilika da nešto radim od kako sam dobila dijete jer vikendom može muž da pričuva djevojčicu na dva sata. U nedeljnoj školi predajem hebrejski jezik šestogodišnjacima.

Od nedavno sam počela da vodim moju djevojčicu i u biblioteku. U bibliotekama ima program za jako malu djecu koji je besplatan. Takve društvene ustanove se i onako finansiraju kroz naše poreze za nekretnine koje plaćamo opštini. Jednom sedmično ili dva puta ima pjevanje i čitanje priča dječici. To je program za bebe i djecu do 3 godine.

Zdravstveno osiguranje

Nezgodna strana života u Americi za većinu njenih gradjana srednje klase pa naniže, je način kako je zdrastveno osiguranje organizovano. Ja tu više nisam pametna da usporedim. Nekad vidim prednosti američkog osiguranja a nekad Sjeverne i Zapadne Evrope. Ono je jako jako skupo. Ne postoji univerzalno zdravstvo za sve ljude kao što to ima u ostalim razvijenim zemljama svijeta ili nerazvijenim. Ljudi kupuju zdrastveno osiguranje preko posla od zdrastveno osiguravajućih kompanija koje su za profit korporacije.   Država ne pruža zdrastveno osiguranje. (postoji državno osiguranje za jako siromašne ljude) To znaci da se zaposlenima jako puno uzima od plate ako hoće dobar zdrastveni plan, na primjer porodični ili pojedinačni. Svaka firma nudi različite zdrastvene planove i sve zavisi od toga kakav deal /ugovor poslodavac sklopi za health insurance company. To znaci da će jedna firma imati možda tri vrste zdrastvenih planova koje zaposleni mogu da izaberu na koji će da se pretplate. Od toga šta izaberu zavisi koliko će im se oduzimati od plate a i firma učestvuje jednim dijelom u finansijskom doprinosu.

Škole, recimo, obično imaju dobro zdrastveno osiguranje za svoje radnike.   Sve je relativno. Zdrastveni plan mu dodje kao neki ugovor u kome je jasno definisano koliko se placa participacija pri svakoj posjeti doktoru. Za većinu ljudi participacija je negdje 10$, 15, 25$ pri svakoj posjeti doktoru. To se zove copay. Medjutim mimo te participacije postoji  deductible i coinsurance. Deductible mu dodje kao ukupna suma novca koju cete platiti iz dzepa u jednoj godini. .Prema nasem planu deductible za mene iznosi 750$ godisnje. Deductible se prerasporedjuje postepeno, ne naplati se odjednom u citavom iznosu sa prvim racunom. A coinsurance je 30% u mom slucaju. Coinsurance mu nekako dodje najbliže našem terminu participacije. Coinsurance se ne primjenjuje za sve usluge samo neke. Isto tako je i za mog muža i za ćerku. Recimo posjete pedijatru su u potpunosti pokrivene samo moram da platim onih 25$ po svakoj posjeti. Da ne ulazim sada u komplikacije. Ja imam čitavu brošuru koja predstavlja vodič našeg plana. Moram reći da i meni neke stvari nisu jasne.  Da samo kažem da je zdrastveno osiguranje i napravljeno da bude komplikovano kako bi for profit corporations zaradile novac

Kako to izgleda u praktičnom zivotu?

Ovako za porod te intenzivnu njegu bebe koja je trajala 8 dana mi smo morali da platimo preko 4000$ particpacije . Kada smo kroz račune otplatili 2250$ dva puta pojedinačno i za mene i bebu ostalo je sve osiguranje pokrilo 100%. Da kazem da sam bila izvan sebe u jednom trenutku i nisam znala kako ćemo bolnici da otplatimo te silne račune. Sa novom godinom sve ide Jovo nanovo. Da li bih voljela da je drugačije orgnaizovano? Naravno da bi. Mogu li nesto da promjenim? Ako bi radila kao učitelj u školi imali bi možda malo bolji plan. Ne postoji situacija gdje vam je sve pokriveno 100% ili blizu a da su medicinski računi jako mali. To ima u Kanadi i svjevernoj Evropi.   Medjutim u Kanadi morate da čekate da vas porodični ljekar preporuči specijalisti, ovdje možete da odete kada vi hoćete ako smatrate da je bitno, ne morate da čekate uputu porodičnog ljekara i bićete primljeni vrlo brzo. Moja ujna u Torontu je morala da čeka par mjeseci da je primi endokrinolog.   Nije mi jasno zašto toliko. Možda nemaju dovoljno specijalista. Slično je i u Švedskoj, mora se čekati da vas porodični doktor uputi specijalisti. Šta je bolje za budžet obične porodice? Sigurno je bolji universal healthcare sistem kakav se primjenjuje u Kanadi i Evropi.

S bolnicom se može napraviti plan otplate na rate. Mi smo tako nešto napravili ali opet je to teret za budžet kada samo jedno radi. Sreća pa je moj muž godinu dana negdje tamo prije trudnoće otvorio i drugo dodatno zdrastveno osiguranje za specijalne slučajeve, trudnoće, nesreće i disabiliteta pa nam je to drugo osiguranje otplatilo preostali dio troškova. Trebalo je malo vremena da se ti medicinski računi procesuiraju kroz to drugo osiguranje. Medjutim mi smo bili srećni jer je muž planirao unaprijed. Moja drugarica čiji muž je nedavno doktorirao i krenuo da radi na community koledžu je baš zapala u problem . Dok je muž bio student i radio doktorat oni su imali zdrastveno osiguranje preko univerziteta koje je dosta dobro. Kada se muž zaposlio na community koledžžu (koji je druga institucija u odnosu na University of Iowa gdje je doktorirao) on je preko njih kupio drugi zdrastveni porodični plan prema kome mu se odvaja negdje preko 800$ mjesečno od plate.   I nisu ni znali kako je loš taj plan dok im dijete nije trebalo da ide kod specijaliste za alergije. Uradili su neke testove u bolnici i više se doktora/specijalista konsultovalo. Ispostavilo se da dijete ima astmu a ne alergiju. I  moja drugarica je dobila račun preko 1000$ za tu posjetu bolnici kod specijaliste za njenu djevojcicu. Svi smo se pitali kako to.   I ona je zvala bolnicu da joj objasne zasto toliko I zasto osiguranje nije pokrilo sve. I zvala je kompaniju koja pruza zdrastveno osiguranje da joj objasne I na kraju se ispostavi da taj zdrastveni plan tako pokriva neke stvari neke ne. Ni meni nije jasno. Ona sada ne može da promjeni taj plan do januara sljedeće godine.

U principu porodica koja pripada srednjoj klasi ili radničkoj oba člana moraju da rade da bi uspješno poplaćali medicinske račune.

O porodiljskom bolovanju ne smijem ni da pričam, ostaćete bez teksta, o trošku za vrtić takodje.

Na kraju covjek shvati da je sve relativno. Postoje neke prednosti i nedostaci života u Americi i isto tako u Evropi. S jedne strane tu su medicinski računi ali kada odem u bolnicu znam da sam u sigurnim rukama.    I imam mnoštvo opcija i kvalitetnu njegu. Doktori i medicinsko osoblje se stvarno trude da urade svoj posao kako treba.   Medicinske sestre su jako dobro plaćene. Doktori pogotovo. Ja vjerujem da to tako treba da bude. Njihov posao je naporan i odgovoran ali oni takodje snose posljedice za svoje postupke.

Ostali aspekti života u Americi su dobri i ja sam vrlo zadovoljna i sretna.

 

 

 

miriam

Nastaviće se…

 

16 Comments

  1. Radmila
    25 February 2015 at 7:10 am

    Odusevljena piskaranjem moje dobre drugarice.
    Kada zivite daleko od doma, onda su vam telefonski razgovori mnogo dragi; tako biva kad se nas dvije cujemo 🙂

    • 25 February 2015 at 9:45 am

      Drago mi je 🙂

  2. 25 February 2015 at 9:39 am

    Ljudi često misle da je vani isključivo bolje nego kod nas i često idealiziramo život na zapadu, a kako je ova mama rekla, vjerujem da nikada nije sve tako crno bijelo! Svugdje život ima svoje neke prednosti i mane. Meni je recimo za sada ovdje gdje jesam dobro (iako mi nekad dođe da spakiram stvari i taj tren odem iz države) i teško mi je zamisliti da kući s posla dolazim u 7 popodne. Bez obzira na sve prednosti života na zapadu, bilo bi mi užasno tako malo vremena provoditi sa obitelji i biti daleko od ostatka obitelji i prijatelja. Da je situacija drugačija i prioriteti bi mi bili drugačiji…Veselim se nastavku!

  3. 25 February 2015 at 9:46 am

    Baš tako. Ja sam naročito nakon ove situacije http://karadara.net/peti-prst/ još više učvrstila želju prema ostajanju mada se često pitam da li sam u pravu.

    • 26 February 2015 at 11:16 am

      E točno to! Dugo sam živjela u Mađarskoj, udaljena manje od 100 km od mjesta gdje sad živim i nikada se nisam osjećala kao kod kuće! Totalno je to drugi mentalitet, iako možda sam i ja neprilagodljiva, ne znam! Uglavnom, drago mi je da još uvijek imamo taj luksuz uživanja u prednostima života uz proširenu obitelj i prijatelje, da imamo posao i dom, da nam egzistencija još uvijek nije ugrožena…do kad će to tako ko zna…I da je bilo što od toga upitno, teška srca, ali bez puno razmišljanja bi spakovala kofere!

  4. 25 February 2015 at 10:23 am

    Iako ovaj tekst sadrži i (poneku) pohvalu na račun života u Americi – moj celokupan utisak je… grozan. Potpuno mi je u nekom melanholično-poslovnom raspoloženju, iako verujem da žena ima mnogo srećnih momenata.
    Imam drugaricu koja živi po istom ovom principu u Njujorku, i više nema nikakvog smisla ta njena želja što je otišla negde da bude podstanar, radnik zadnje klase, bez prijatelja, bez slobodnog vremena…Meni je to potpuno besmisleno.
    Ja bih se za .upe ujedala da moram tako živeti. Izvinite na izrazu, al` tako je 🙂

    • Rebeka
      25 February 2015 at 6:05 pm

      Ja sam se samo fokusirala na zdrastveno osiguranje kao nesto sto je drugacije u odnosu na Evropu, inace ima puno dobrih strana zivota ovdje.
      Problem te drugarice u New Yorku sto je podstanar nije zato sto je stranac. New York je ogroman grad i jako skup za zivot i mnogo ljudi mora da bude podstanar. To je zato sto je pozeljno mjesto za zivot i sto ima toliko mnogo ljudi. Tako je npr u San Francisku i jos nekim gradovima.To nije tako svuda po Americi. Svi jako veliki gradovi imaju skuplje nekretnine. Moze se zivjeti i malo manjem gradu, ne mora da bude milionski pa se jako lijepo zivi i kuca da se kupi, a istovremeno da sve bude dostpuno i kvalitetno obrazovanje, dobre bolnice skole, fakulteti, kulturne ustanove itd.

      • Vukica
        25 February 2015 at 11:42 pm

        Lijepo. Jedva cekam nastavak….;)

  5. via
    25 February 2015 at 10:06 pm

    Smatram da je pitanje “otici ili ostati” vjecita dilema na nasim prostorima. Mislim da potrebno jednostavo posloziti prioritete I doijeti odluku koja ide u prilog pojedincu ili porodici. Mi smo npr. poslozili svoje prioritete I odlucili da napustimo upravo BiH I preselimo se u Ameriku. Postujem svacije misljenje I svaciju odluku da ode ili da ostane jer naposljetku svi smo krojaci svoje sudbine i nitko nema pravo da odredjuje tudju sudbinu.

    Hocu samo da dam svoj doprinos ovoj vjecitoj dilemi i svoje razmisljanje o zivotu u Americi. Prvo da kazem da su me Amerika kao zemlja i ljudi koji ovdje zive docekali ljepse i gostoprimljivije nego moja nacija 90ih. Tamo gdje sam rodjena osjecala sam se nepozeljno zbog svoje nacije, tamo gdje sam otisla osjecala sam se nepozeljno jer sam bila “izbjeglica”. Sad, sa 32 godine napokon osjecam da pripadam negdje. Daleko od toga da je ovdje sve savrseno, nikad necu to tvrditi, zapravo savrsenstvo vidim kao utopiju, ne postoji danas takva drzava i takvo mjesto. Tesko je biti odvojen od ostatka porodice, istina; ne mozemo sjesti u auto i otici kod bake i dede, otici kod tetke i sl. Ali ne bih se slozila nema druzenja, da nema prijatelja kao sto je netko spomenu. Ima, i druzenja i rostiljanja i kafe, imamo kod koga ostaviti djecu ako mi je potrebno i imamo prijatelje. Malo je teze organizovate sastanke i druzenja jer svi imaju obaveze, razdaljine su velike, ali kad je volja tu nista nije problem.

    Nije sve crno i bijelo. Amerika ima puno mana, jedna od njih je i to famozno zdravstvo i nacin na koji je sve uredjeno. Ali opet ne treba generalizvati stvari. Primjera radi kad sam se porodila u BL nisam platila nista, ali svi koji tamo zive znaju u kakvim uslovima borave trudnice i u kakvim salama se vrse porodi. Sad, ovdje, sa osiguranjem koje imam platila bih $250 i imala uslove kakve sam tada mogla samo sanjati. $250 nije puno za ovdasnji standard. Ali, moram reci da je uz neke pakete osiguranja za isti porod potrebno izdvojiti i do $10.000. Zato kazem, nije sve crno i bijelo. U vecini US drzava mozete dobiti maximum 12 nedelja porodiljskog odsustva, vrtici su strasno skupi i ako imate dvoje ili vise djece ne isplati vam se ni raditi. Ali ljudi se opet snalaze, dolaze bake, dede, sestre…

    Moji klinci su u skoli i ono sto me je totalno osvojilo ovdje su uslovi u kojima oni provode svoje dane. Od uslova u skoli, pristupa toj djeci, dostupnosti kommplet osoblja, sve je organizovano na jedan profesionalan ali opusten nacin. Znate da ste u svojoj domovini dotakli dno kad dodjete negdje gdje vas odusevi cinjenica da ne morate brinuti o grijanju u skoli. Kad znate da casovi nece biti skraceni jer je skola ostala bez grejnih rezervi, da ne morate donirati skoli papir za stampu, sapun za ruke, skupljati novac za nove tepihe i sl. ili kad vidite skolskog direktora koji na -18 C stoji vani i docekuje svoje male djake i ne mozete da vjerujete svojim ocima. Mozda ce se nekom sve ovo ciniti nebitno, ali mene je odusevilo jer djeca su najveci razlog zbog kojeg smo odlucili da se upustimo u ovu “avanturu”. Kad vidite njih sretne i nasmijane znate da je vrijedilo. Oni ne zele da se vrate u BiH, nedostaju im bake i dede, tetke, braca,sestre, ali isli bi samo da ih vide, ne da zive tamo.

    Znam da nisu svi zadovoljni zivotom u US, ali ovo je samo moje iskusvo. Mogla ih pisati jos satima o dobrim i losim stvarima, ali msljenja sam da bi sto se nas tice dobre uvijek prevagnule i nismo se ni jednog trenutka pokajali zbog svoje odluke.

    • 26 February 2015 at 1:14 pm

      Da, prioriteti su ono što je najbitnije. Neko to lakše, neko teže ili nikako ne posloži. Ipak je svaki čovjek svemir za sebe 🙂

  6. Rebeka
    26 February 2015 at 1:03 am

    Via, dobro si napisala. Bas mi je drago da se nasao neko sa ove strane da prokomentarise.

  7. Ewa
    26 February 2015 at 10:16 am

    Jelena, i na ovim prostorima ljudi vrlo cesto rade kao radnike zadnje klase, kao podstanari…u Americi barem ima neka perspektiva-dok je ovdje , nazalost, nema.
    Porodiljsko odsustvo-malo je drzava gdje porodiljko traje 12 mjeseci…U mnogim europskim drzavama porodiljsko traje 3 ili 4 mjeseca…Ali, uz to, naravno, ima i jaslice tako da roditelji ne ostaju sa problemom gdje ce biti dijete za vrijeme njihovog rada.Ovdje, kazem za BiH-malo koja beba od 12 mjeseci dobije mjesto u drzavnim jaslicama, pa su ljudi primorani platiti tete ili privatne ustanove (sto ponekad uz male plate je skoro nemoguce).
    Mislim da se ne moze uporediti nacin zivota ovdje sa zivotom u Americi ili bilo kojoj razvijenoj drzavi u Europi…Ovdje ima vise slobodnog vremena, sve je po principu “opusteno”, ali i siromasno, jadno, korumpirano.

    • 26 February 2015 at 1:20 pm

      Kad pogledam komentare u stvari shvatim da su potpuno isti kao moj tok misli. Pretpostavljam da dosta ljudi vodi ovakav unutrašnji dijalog i da dosta zavisi od životne faze u kojoj se nalazi. Ne znam. Možda da sam hrabrija ili da mi je više “dogorilo do noktiju” da bih se i ja otisnula. Ne znam. Ovo je vječna dilema. Često čitam “Moj život u inostranstvu” na Politikinom sajtu i svi komentare se svode baš na ovakve, kakve smo i mi napisale.

  8. Dana
    27 February 2015 at 4:41 pm

    Interesantan blog, interesantni komentari! A evo i mog doprinosa raspravi: Ja koja zivim u inostrastvu vec 13 godina gdje sam rodila troje djece uz muzevljevo prisustvo u radjaonici, ucila jezik uz slikovnice (jer nije bilo vremena i prilike za Goethe-Institut), nasla posao i teska srca ostavljala djecu u raznim institucijama, mogu da kazem da su sva moja odricanja vrijedila iz jednog jedinog razloga: moj muz i ja smo ravnopravni roditelji nasoj djeci i nema razlika u ulogama mame i tate.
    U nasoj porodici svi rade sve i svako pomaze svakoga. Tako je moj muz uzeo neplaceno odsustvo nakon mog drugog poroda i cuvao tromjesecnog sina jer sam se ja morala vratiti na posao. Tata zna da skuha i presvuce pelene, posjeti pedijatra, reciklira smece i ode u kupovinu. Djeci ne pada tesko kada mama ide na sluzbeni put sve dok je tata kod kuce i obratno.
    A onda odemo u Bosnu i dozivimo da clanovi familije ismijavaju postupke mog muza a mene smatraju ‘opasnom’ zenom po njihovog sina/unuka/bratica/sestrica koji je trebao da ostane pripadnik autohtono- patrijarhalne macho sredine u kojoj je odrastao.
    Muzevi mojih prijateljica (koje su sve pametne i obrazovane zene i mame…da ne govorim o spoljnoj ljepoti), dopustaju sebi kasne izlaske i momacke veceri i u cetrdesetima dok je doprinos familijarnom zivotu sveden samo na njihov posao koji se zavrsava u 3. A onda, tu se nadju bake, dede, tetke i strine da pomognu oko djece pa sto da covjek smeta!
    Kod nas se radi do 5-6 al’ kada dodjemo kuci, trudimo se da provedemo kvalitetno vrijeme sa djecom (bitan je kvalitet a ne kvantitet jer djeca nemaju pojam o vremenu) a izlasci tokom radne sedmice su no go.
    Ne kajem sto sam otisla iz Bosne jer kao zena uzivam u ravnopravnosti koja mi se ovdje nudi kao normalna pojava…pa makar to bilo i uz manje para i uz vecu podstanarsku kiriju!

    • 27 February 2015 at 4:45 pm

      Hvala na komplimentima i svakako je odlično čuti ovakve primjere. Dana, možda će ti biti interesantan moj zadnji članak, a ako budeš željela pisati o svom iskustvu, tu sam 🙂

  9. Ivana
    2 March 2015 at 9:54 pm

    Uvek se to svodi na to, besplatno ili jeftino, ali zato nikakavo zdravstvo, ili skupo a kvalitetno. Da, u Americi ti vodiš računa o sebi, a ne država, ali zato imaš više slobode da odlučuješ šta je najbolje za tebe. I pored toga što je zdravstveno osiguranje skupo, porodiljsko skoro da ne postoji, dede i babe daleko, rađa se ipak mnogo više dece nego kod nas, govorim o srednjoj klasi. Ne znam da li je to zbog drugačije kulture, veće hrabrosti ili nečeg sasvim drugog.
    Svi sanjamo o utopističkim zemljama, gde je sve potaman, kao što je neko pomenuo, realnost je ipak drugačija. Pitanje koliko su održivi ti rajevi na zemlji.
    Rebeka, odlična priča.