Zdravo bebo, zbogom prijatelji ili kako sistematski ostajemo bez društvenog života

Kad dobiješ dijete, promijeniš se. Cijeli svijet ti se okrene naglavačke i to je super. Malo se osjećaš kao da visiš na trapezu, zabavno je, novo, traži snagu i strpljenje a malo kao noj – prestrašno je da bi ti glava bila na pravom mjestu.

Prva čistka

Na fakultetu sam imala krug ljudi sa kojima sam voljela da se družim. Neki su, posmatrano iz ove tačke, bili pametniji, pa nakon fakulteta podobijali djecu. Iako su to bile drage osobe, nesjvesno sam ih potisnula iz svog života. Iz perspektive neroditelja, sjećam se svojih prijateljica koje su prije mene dobile djecu; tj, ne sjećam se nešto posebno. Lagano je izblijedila njihova slika kao i moja njima u tom momentu. Meni je tada  priča o grčićima, isprosipana kafa propraćena sa stotinu “ne!” i “nemoj!”, nenaspavanost i ostale roditeljske priče bila na nivou priče iz narodne skupštine, znam da je bitno, na smrt naporno i malo ko zna šta radi iako se svim silama upire da ne izgleda tako. Nisam imala nikakvu želju i potrebu da ih razumijem. Ne zato što sam to htjela već nisam znala drugačije. Nisam imala svoju djecu.

Njihova djeca su mi bila slatka na pet minuta ali nikako se nisam mogla poistovjetiti sa njihovom pričom jer nisam prošla što su one prošle.

Nisam ih doživljavala. Prebacivala sam program. Birala neroditelje jer mi je to bilo prirodno. Druženje se svelo na obećanja. Obećanja da ćemo opet izaći kao nekad, provesti se, ostati do tri ujutro. Nešto kao nekad. A to se nikad nije desilo. Ili je ona bila umorna, ili neko nije mogao da čuva djecu ili nešto.

I udaljili smo se. Ostao je pokoji čet, poziv, čestitka za rođendan. Sad se ne stižemo družiti jer svi imamo djecu.

Ovih dana razmišljam gdje su svi ti silni ljudi sa kojima sam se družila prije djece?

Da li osobe roditeljske nacionalnosti imaju prijatelje? I ako da, ko su ti čudaci i kako im to druženje polazi od ruke?

Bradonja i ja, kao par, smo baš imali sreće. Imali smo društvo u kojem smo prvi dobili dijete. Zašto je sreća?

Pa krenimo iz početka…

Nekad davno, čini mi se eonima daleko, imali smo lijepo društvo. Znate, ono, prijatelje. Prijatelje sa kojima smo vozili bicikl, sa kojima smo izlazili, sa kojima idemo na kafe, sa kojima smo razgovorali. Zajedničke i samo svoje, ali to je sad manje bitno.

574456_3542575236581_359333986_n

A onda smo prvi među tim prijateljima dobili dijete. Kad su saznali da sam trudna, slavili smo, uživali skupa u tih devet mjeseci. Zaista jesmo. Možda nisam vozila bicikl ali zabave nije nedostajalo.

Posebno su me pazili, divni bili prema meni.

262472_2203198232993_3975340_n
Imam poseban pogled kad me paze i maze.

Mogli smo još da visimo poslije posla, organizujemo se brzo, da se prosto – družimo.

304795_2319806268121_1262333908_n

E, a onda je došao Bebo, danas T-rex. Maskotica društva. Druženje još nije platilo danak. Mogli smo još uvijek da idemo na izlete.

277322_550272751656736_986507065_o

Uvijek je tu bio neko da ga pričuva, zabavi, nosi ako treba.

Druga čistka – u istom sosu

Kako je vrijeme prolazilo,  jedni po jedni smo dobijali djecu. Da se viđamo na rođendanima sa istim onim obećanjima koje sam davala prijateljicama sa fakulteta.

Moramo se družiti! Mo-ramo!

I onda se ne vidimo preko dva mjeseca iako živimo u istom gradu. Jer šta su dva mjeseca? Dvije viroze? Upala uha i stomačni virus? Četiri nabavke?

Čujemo se u letu za to vrijeme. Pokušavamo se uskladiti ali ne ide. Jedni nemaju slobodne vikende, drugi nisu u gradu kad dogovorimo pokušaj druženja, djeca bolesna, porodične obaveze ____________(popunite).

Kad uspijemo da se vidimo, bude lijepo.  Samo sad ne uspijemo  dovršiti rečenicu, ne možemo ostati koliko želimo, ne stignemo ispričati sve što trebamo.

Nedostaju mi i oni dani. (Ne ženski, već oni, naši, kad smo se družili.)

Nedostaje mi blejanje. Nedostaje mi bezbrižnost. Izgleda da smo postali roditelji.

I? Šta sad?

Snalazi se kako znaš!

Kad žurka izmakne kontroli. #kids #ordinaryday #party #home #purplerain

A video posted by Dara Picard (@daraevilmorning) on


fotografije: preuzete sa fb profila prijatelja 😀

9 Comments

  1. 3 March 2016 at 4:01 pm

    Je l’ ovo tiranosaurus skinuo gaće na kraju? 😀

    I zašto su ti djeca bosa na pločicama? 😀

    Btw, ja nemam joj ni djecu, a nemam ni te neke prijatelje od ranije. Možda nisu djeca kriva. Možda se ljudi potroše 🙂

    • 3 March 2016 at 4:03 pm

      Jeste 😀 Polako samo. One day…one day.

    • 3 March 2016 at 4:35 pm

      Vesna, znam da sam negdje pisala o onom o čemu pričaš. Evo ga http://karadara.net/jaran-drug-prijatelj/

    • 3 March 2016 at 6:26 pm

      Ima podno grijanje. Mudri ljudi.

      Ej kod nas zurka – uplaimo neku klasiku, oni budu balerina i baletan a mi publika. Odlicno.. I sad se nafuralil, i mozda ih stvarno upisem oboje na balet. 😀

      • 3 March 2016 at 6:28 pm

        Haha! Pa to mora da je kocen!

  2. 3 March 2016 at 5:25 pm

    Ja u belaju gdje su mi svi prijatelji sad s djecom. Pa naucih najbolju taktiku, pretvorim se i ja u dijete, tacno moraju da me opominju da se ja smirim jer skacem vise od njih kad se vidimo 😀 Ili se vidimo, a ne vidimo, ja djecu odvedem u drugu sobu ili na livadu, pa vristimo tamo zajedno, a moji prijatelji piju kafu – eto, to je doprinos nas bez djece!

    • 3 March 2016 at 5:31 pm

      Znam ja tvoje doprinose i zato ne mogu prežaliti što si nam daleko.

  3. 4 March 2016 at 8:04 am

    Kontam da se to može nazvati i odrastanje, da ne kažem starenje 😀

    • 4 March 2016 at 8:20 am

      To je to.