Zašto se seoske mlade nikad neće udati i zašto je važno znati šta želiš

Kad sam se udavala, u salonu punom vjenčanica sam u roku minut izabrala crvenu. Nije bilo vaganja i procjenjivanja. Crvena i tačka. Svadba je bila u subotu, a nas dvoje smo odlučili da se vjenčamo u srijedu. Te iste sedmice. Kako je to bilo moguće? Pa prijavili smo se na kolektivno vjenčanje koje je organizovao Grad.

Ali vjenčanje je sporedna priča.

Htjela sam samo dati primjer. Kad nešto hoću, nema mnogo premišljanja.Tako većinu stvari radim. Eto, te vjenčanice. Nisam u tom fazonu davanja para za jedan dan da svima bude lijepo osim tebi a da bi se zadovoljila forma bajke.

Možda to i nije tako (vjerovatno nije) ali ja to tako vidim. Ja sam radije za događanja iz bajke a forma nije bitna.

Zato smo vjenčanje  odlučili obaviti kolektivno, da taj formalni dio neko uradi umjesto nas, a mi ćemo se sa svojim dragim ljudima napraviti zabavu ili ako baš hoćete, bajku.

Kad je završilo to kolektivno vjenčanje, po medijima su se povlačile priče kako su parovi izmanipulisani,  kako je to vjenčanje velika prevara, kako ovo-ono. Slabo ko je vjerovao da smo nešto sitno novaca dali za čišćenje te haljine (što je svakako obavezno kad se iznajmljuje) i da je sve ostalo navedeno u ugovoru  ispoštovano. Međutim, to  slabo pije vode. Ljudi vole dramu, priču o prevari, ticala se njih ili ne. Ne znam šta se tu desilo ali mi nismo bili prevareni. Naprotiv. Imali smo vjenčanje za pamćenje. Bajkovito, ‘ladno sa bijelim golubovima i završeno za dva sata. Nije moglo bolje.

Opet ja odoh na vjenčanje. Ono je tu samo poređenja radi jer volim praktičnost, a od premišljanja se ježim jednako kao od licemjerstva. To sam htjela reći.

Nemam ništa protiv da neko nešto uradi za mene ako je taj odnos jasno definisan. Ako je to još neki cilj koji je meni lično bitan, malo šta me može zaustaviti u postizanju tog cilja ili kako ja to volim nazvati – ostvarivanju želje. Ako znam da je to-to, nema mnogo premišljanja. I zato mi se želje ostvaruju. Uvjerena sam u to 🙂 I to volim kod sebe.

Jedina situacija u kojoj sam  sama sebe nervirala je bila baš u vezi ovog bloga. Skoro dvije godine sam se ponašala kao prava seoska mlada (kad smo već kod vjenčanja). Nisam nikako mogla vagnuti na koju ću stranu.

I bi’ i ne bi’. I pišem i ne pišem. Raduje me, bitno mi je ali je nedostajalo dosta toga.

Nit’ niše, nit’ nekog IT znanja (muž i danas uzdiše kad sjedne za moj računar jer se iznervira), ništa. Jedino što sam znala je da sam imala potrebu da pišem, a i da nije loše da to neko nekad pročita. Tako sam se neodlučno, skoro krišom, bavila blogovanjem. Ljudi koje sam upoznavala putem bloga su postali stvarni prijatelji, što kaže jedna od njih “Drage blog drugarice” ali i učitelji, gurui. Oni su me držali u tom čudnom svijetu koji je služio kao zaštita od stresa dovoljnog da obori manje kljuse jer mi je takva priroda posla. Čitanje tuđih priča, učenje (nećete vjerovati šta sve možete naučiti na blogovima!)  a pogotovo pisanje, je bilo blagotvorno i otvaralo nove perspektive. Značilo mi je što moje pisanje znači nekom.

Tek nakon dvije godine klackanja između blogerskog i onog drugog svijeta, zbog one moje karakterne crte sa početka teksta, shvatim da je red da se odlučim

(“Crvenu i gotovo. Neću bijelu.”).

Htjela sam da to počne da liči na nešto.

Počela sam  da čitam tekstove vezane za blogovanje, koja je (uopšte) korist od blogovanja, da učim. Pojma nisam imala da postoji more tekstova na našem jeziku koji se bave ovom temom. To su bili tekstovi ljudi koji su majstori zanata, kojima sam se divila, a neke od njih, kasnije i upoznala. (Kažem vam, želje se ispunjavaju.)

Malo po malo,  počela sam da primjenjujem ono što je pisalo u tim tekstovima. Lagano, tempom koji je meni odgovarao jer nisam imala nikakav konkretan cilj osim blog učiniti boljim a samim tim i čitanijim.

Zaradu nisam mogla ostvariti jer su teme bile različite a niša nepostojeća, svoje proizvode nisam imala. Pored toga, svejedno imam posao od kojeg živim tako da nisam imala nikakvo “moranje”. Još uvijek sam sjedenje za kompjuterom smatrala svojim oduškom i gubljenjem vremena. Sad vidim koliko je to bio neodređen cilj i kako osrednje angažovanje daje osrednje rezultate.

Sve do  kraja 2013. godine kada sam naišla na tekst o angažovanju blogera iz regiona od strane Koka-kole.

“Cilj ove akcije je povećanje kapaciteta oglašavanja na blogovima, odnosno značajno povećanje broja blogova koje vode pojedinci i grupe pojedinaca koji bi želeli i mogli i da zarađuju od blogovanja.”

Čitam, nikad ni za kog nisam čula osim za Mirjanu Mimicu a ni za nju nisam bila sigurna jer mi se ime toliko svidjelo da sam ga odmah prigrlila kao da sam ga već čula sto puta. Toliko o meni i blogerskom svijetu.

Gledam Bosnu i Hercegovinu. Izabrana blogerka po imenu Hana Kazazović iz Zenice. Cyberbosanka. I bez mnogo ustezanja jednostavno odlučim da je pitam u čemu je tajna. Odmah ” u glavu”. (“Jesi sigurna da hoćeš baš crvenu? Ma 100%”)  Zašto ne bih i ja napravila nešto drugačije kad postoje primjeri da se i kod nas može napraviti uspjeh sa blogom. To mi je sad bio konrektan cilj – da probam, ako ništa ući u uži krug blogera za sledeću godinu, da znam da sam učestvovala. I to je bilo dovoljno da bubatorka krene spremati ispit.

Prvo sam poslušala Profesora, kako sam ga zvala u sebi,

Savet za nove blogere: Na ovom blogu postoji veći broj tekstova koji za temu imaju kako da kreirate i vodite blog od kojeg možete da imate finasijske koristi. Pored navedenog potrebno je da se angažujete na društvenim mrežama (posebno Fejsbuk i Tviter) da bi ste prvenstveno povećali vidljivost svog bloga, a samim tim povećavate i šanse da počnete da imate koristi od vašeg bloga, i da se eventualno priključite Coca-Cola Bloggers Network Adria projektu ili nekom srodnom projektu.

a onda se, kao što rekoh,  javila Hani. Jednostavno,  ako ću učiti i čitati, trebam pitati  profesionalce, one koji to rade puno bolje od drugih jer su sa razlogom izabrani od strane velike korporacije.

A kako? A zašto? Šta ovo znači? Kako ti ovo? A ovo!? Jesam dosadna? Kako nisam?

Tako je ispočetka izgledala moja komunikacija sa Hanom. I dobila sam odgovor na svako pitanje. Oduševljava me to i danas jer se jedino veliki ne boje podijeliti znanje. Oni se ne osjećaju ugroženo jer idu svojim putem. Hana to inače radi i svojim tekstovima, pa je taman u to vrijeme napisala tekst koji mi je, moram to reći, negdje 121. put, dao dodatni vjetar u leđa.

Zašto će moj blog ipak ostati razbacana svaštara mi je dao dozvolu da budem ono što jesam na blogu. Batalila sam niše i posvećenost pisanju o “onom što najbolje znam” (Šta ja to uopšte znam najbolje? Okretati pedale? Ni to.)

Ta opuštenost je bio začin koji nedostaje. To da ja budem ja. U hrpi tekstova je pisalo “samo budite svoji, pišite o onom što volite” što nije problem dok ne naiđete na tekst “izaberite nišu”. Dok nisam vidjela da uspješan blog može biti svaštara, stalno sam mislila da radim nešto pogrešno. Tad sam počela da potpuno uživam u blogovanju i zato sve ovo pišem.

Možda je ovaj razvoj događaja nekom pretjeran, komplikovan ili ne znam šta već, materijala za osuđivanje uvijek ima ko se želi time baviti. Meni je taman.

Ovo pišem da vam kažem da sam zadovoljna i da se radujem 🙂

Radujem se jer mi se ostvarila želja koja mi je prije godinu dana izgledala samo tako – kao želja. Ne samo da sam učestvovala već sam postala dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria.

Cijeli dan se kezim  i sve mi je super jer se trud isplatio, a nema ljepšeg osjećaja od toga.

1379784_10201649407210491_1337910977_n

I da, za one koji me redovno prate, mama i ostali 🙂 da znate da se ništa ne mijenja osim banera koji će biti dodan na moju stranicu za vrijeme trajanja projekta, a tekst na zadanu temu će biti označen kao takav. I dalje pišem kao što sam pisala, samo sam dobila potvrdu da je moguće nešto i zaraditi i to dobro, jer se radi o jednom tekstu mjesečno.

Očigledno se ne isplati biti seoska mlada, neodlučan i stajati u mjestu jer se lako može desiti da postanete nezadovoljni i čangrizavi. Preuzimanje odgovornosti i inicijative provjereno radi protiv ovih osobina. Možda se nakon ovog teksta odlučite pokrenuti i preduzeti konkretne korake prema svom cilju, bez obzira da li je u pitanju blog, posao, ispit, pravljenje pekmeza, branje gljiva – šta god mladu raduje i čini je boljom osobom 🙂

10649846_10152692629135351_5749951384801892785_n

 

 

25 Comments

  1. 16 January 2015 at 10:52 am

    Definitivno se ne isplati stajati u mjestu i čekati da se stvari dese same od sebe 🙂
    Već sam rekla na mnogo mjesta ali moram i ovdje – jako me raduje da si postala dio ovog projekta i sigurna sam da će te to samo podići još nekoliko stepenica gore na tvom putu 🙂

    • 16 January 2015 at 10:00 pm

      Kad god pomislim da sam ti sve rekla, imam nešto za dodati. Sad ću samo reći “hvala” 🙂

  2. 16 January 2015 at 10:59 am

    Na stranu sve ostalo, svako ima svoj put i sopstveni izbor, ali si meni ineznaškoliko pomogla ovom pričom o niši. Već sam počela da mislim kako mora da mi nešto fali, kad ja nikako da definišem tu neku malu-veliku oblast za koju sam specijalista, pa da se njoj posvetim i… da me Bog vidi.
    Tekst je sjajan i počela bih ofanzivno da ga delim po nekim grupama, da u ovom slučaju ta čast nije isključivo privilegija autora. Samo ga, zarad sebe same, proglašavam jednom malom studijom za blogere-početnike i one ostale koje se još traže … ili su se već našli al’ o tome pojma nemaju.
    Čestitke sam ti već uputila pa neću da se ponavljam, a uspeh, koji svakako zaslužuješ (mislim, postoji on i sad, ali mora da bude veći, što i sama znaš) ti želim u stilu- svakoga dana u svakom pogledu…

    • 16 January 2015 at 10:02 pm

      Draga Negoslava, pa kad sam počinjala sa ovom pričom o blogu, među prvima sam naišla na tvoje blogove. Čuvaj tu svoju svaštaru i Zaplanjce, savršeno je tako kako jeste. Hvala ti!

  3. 16 January 2015 at 12:35 pm

    Joj što mi drago! Super!!!
    Da znaš samo kako smo mi jedna drugoj gurui – to je ogromna istina! Stvarno si duvamo vetar u jedra, non stop. Iako se ne vidimo, ne sarađujemo poslovno, ne čujemo… jednostavno: jedna ideja je nečija inspiracija, i tako u krug 🙂 I mislim da sve napredujemo, polako, u skladu sa svojim mogućnostima, ali definitivno guramo samo napred!

    • 16 January 2015 at 10:03 pm

      🙂 Nekad imam utisak da tebi ne moram ništa govoriti.

  4. 16 January 2015 at 1:02 pm

    Sve od pocetka do kraja teksta je bas tako! Bravo Daro 🙂

    • 16 January 2015 at 10:04 pm

      Hvala 🙂

  5. 16 January 2015 at 1:21 pm

    Pročitala, od ćoška do ćoška. Savršeno.
    Čestitam kraljice.
    p.s. hvala za “vjetar u leđa meni” 😉

    • 16 January 2015 at 10:15 pm

      Drago mi je da i stihija nekom znači savršenstvo :). Hvala!

  6. 16 January 2015 at 1:40 pm

    Kako je tekst počeo pričom o venčanju, činilo mi se da neće biti baš nešto što me naročito interesuje, ali jako mi je drago da nisam prestala da ga čitam. I sama sam predugo bila seoska mlada. 🙂 Ako nađeš malo vremena, našla bih se s tobom, pa makar i na chat-u za neka pitanja vezana za blogovanje.

    • 16 January 2015 at 10:17 pm

      Muž često pominje taj moj izbor vjenčanice. Valjda je bio fasciniran brzinom jer su ga upozoravali na mladenkine (i to još trudne) bubice. Naravno da ću naći. Radije u živo jer je chat sad leteća kategorija sa dvoje djece. Jedino ako hoćeš da se dopisujemo danima 🙂 Javi se.

  7. Klasična Štreberka
    16 January 2015 at 1:49 pm

    Bravo Darinka!!!! Bravo!!!
    Izvini zbog Darinka, nekako mi ide uz ovu seosku mladu 🙂
    Ja nastavljam i dalje da te čitam.

    Istog smo mišljenja, nema prenemaganja i čekanja ni kod mene, kada znam šta tačno želim.

    Čestitam ti još jednom!

    • 16 January 2015 at 10:19 pm

      Da li ti znaš da je moj prvobitni nadimak “Darinka”? Tako da nisi ništa promašila 🙂 vidiš kako ime nađe čovjeka-ženu. Hvala!

  8. 16 January 2015 at 3:27 pm

    Odličan tekst. Pronađoh se u njemu 🙂

    • 16 January 2015 at 10:21 pm

      Hvala! I meni se jako sviđa Priroda i društvo, navraćala sam već 🙂

  9. Rebeka
    16 January 2015 at 3:41 pm

    Treba imati i dara za dobro pisanje, i ti ga imas. Iskreno ja i slabo citam tekstove sa prostora bivse Juge ali sam na tvoj blog naletila preko drugarice sa Facebook-a i opste teme koje se ticu roditelja i majki su me privukle kao i briga za drustvo.
    Tacno mi sve lijepo predoci kako je u mojoj bivsoj drzavi.

    • 16 January 2015 at 10:21 pm

      Hvala, Rebeka! 🙂

  10. Rebeka
    16 January 2015 at 3:42 pm

    Samo naprijed!

  11. Rebeka
    16 January 2015 at 8:10 pm

    Neko ce se nasmijati, ali ja nisam znala da su seoske mlade tako neodlucne. To mora da je neki stereotip. Mnogo dobra ideja, crvena haljina i treba biti originalan.

    • 16 January 2015 at 10:23 pm

      Postoji taj izraz – da je neko kao seoska mlada, neodlučan. Da, meni se baš svidjela jer nisam ni htjela vjenčanicu ali kako smo bili obavezani ugovorom za kolektivno vjenčanje, vjenčanica je bila jedna od stavki. Bilo ih je još zanimljivih ali meni se ova baš svidjela.

  12. 16 January 2015 at 9:06 pm

    Bravo i srecno.
    Jedva cekam naredne postove.

    • 16 January 2015 at 10:23 pm

      Hvala, Deda 🙂

  13. 17 January 2015 at 6:51 pm

    Čestitam, a moram i da primjetim tvoju sve veću aktivnost. Ne okreće pedalu seoska mlada, okreće je karadara. Mislim da imaš energije i to treba da iskoristiš. 🙂
    pozdrav

    • 17 January 2015 at 10:49 pm

      Hvala 🙂 Energije ima, dobro veliš. A nadam se da će se ove godine pedala okretati više. Možda se i sretnemo 🙂