Vranica, ledenica i žeravica – Kako biti turista u rođenoj zemlji?

Ne može se sa sigurnošću reći kako je Vranica dobila ime. Postoji nekoliko pretpostavki: ime je najverovatnije izvedenica od riječi „vran“- moguće po konjima, vrancima, ili po značenju riječi „vran(o)“, tamno, crno – po tamnoj četinarskoj vegetaciji ili po zlatu.

U vrijeme Ilira, a kasnije i Rimljana, zlato se zvalo aurum, vranum kako je već neko izgovarao, pa moguće da je i po tom dobila ime.“

Obožavam kad se u rođenoj zemlji osjećam kao turista.  Nije to teško postići, vjerujte mi. Dovoljno je samo naći prave ljude a mi smo baš imali sreće.

Uspon na planinu Vranicu je organizovan u dva dana. Organizator je to odradio majstorski – da se vidi dosta ali bez žurbe i jurnjave.

Uzvodno Vrbasom – od kraljevskog grada do planinarskog doma

U 8 ujutro smo krenuli iz Banjaluke mini-busom koji definitivno spada u već standardizovanu kategoriju većine planinarskih prevoza – „ko to tamo peva“ kategorija. Pošto smo ulazili zadnji, takvo smo i mjesto dobili. Idealno za mučninu. Inače, ako niste znali, ja imam tu sreću da obožavam putovati i tu nesreću da mi je muka čim sjednem u auto (osim ako vozim).

Prva stanica je bila Jajce. A moja druga stanica – apoteka. Prolazak kroz kanjon Vrbasa, zadnje sjedište u busu i moja sklonost ka mučnini nisu mnogo pitali: tablete protiv mučnine odmah-sad-odmah.

Bradonja i ja smo prije bili u Jajcu i imali sreću da imamo pravu turističku turu kroz stari grad. Ako vas ikad put nanese u tzv. kraljevski grad, pokušajte naći turističkog vodiča. Isplatiće vam se sigurno. Jajce je grad u kojem svaki kamen priča priču a ljepota prirode oduzima dah.

DSC_0854Sahat-kula i stari grad koji nadgledaju spajanje Vrbasa i Plive, katakombe, suveniri sa motivima bivše Jugoslavije čine ovaj mali grad jedinstvenim spojem vremena kojih više nema. Bili smo dovoljno da osjetimo duh grada. Nakon sat vremena smo nastavili dalje, uzvodno Vrbasom. Trebalo nam je skoro tri sata da dođemo do planinarskog doma „Rosinj“ na Vranici. Smještanje, prepakivanje i prvi kratki uspon u suton.

Jesen, sunce i poslijepodnevni kratki uspon je nešto najljepše što možete prirediti svom tijelu i duhu, budite sigurni u to.

Neki su ostali u domu, a neki su se odlučili za uspon. Nas dvoje smo prvi put bili na Vranici a većina ih je dolazila nekoliko puta. Razumijem ih potpuno. Mi smo planirali ponovni dolazak još za vrijeme boravka na planini.

DSC_0867

Dan je bio kao stvoren za uspon. Krenuli smo oko 2 popodne i sunce je bilo taman kako treba da svakoj travki, kamenu i drvetu da najljepšu moguću boju.

DSC_0869

Nama, nesretnicima, koji radno vrijeme provodimo u zatvorenom prostoru ispred monitora ovakvo okruženje djeluje poprilično šokantno koliko god puta ga iskusili.

DSC_0890

Htjeli bismo uhvatiti svaki momenat pa škljocamo kao Japanci u Italiji. Bude nekad naporno ali se kasnije isplati. Dobre fotografije nekim budućim planinarama često budu okidač da se okušaju u ovom izazovu.

DSC_0880Pretpostavljam da će ova gore biti izrazito motivišuća. 😀

mala panoramaIza ove šume, u dolini, smjestio se dom „Rosinj“ na visini od nekih 1600m/nm. Mi smo krenuli putem prema vrhu.

DSC_0886DSC_0895

Vranica je najpoznatnija rudna planina u BiH, smještena između Gornjeg Vakufa i Fojnice. Nalazi se na razvođu rijeka Bosne i Vrbasa. Dosta je pitoma, puna pašnjaka i površinskih voda. Na njoj se mogu naći endemske biljke: vraničko zvonce, bosanska zvončika i vranička vrkuta.

DSC_0894

Ovo nije endem. Ovo je plod uve koji je bradonja neumorno brao i svi smo bili uvjereni, čak i neki lokalni planinari, da je to – brusnica. Zahvaljući bradonji, saznala sam da i uva ima plod koji je slatkast i pomalo opor ali svejedno ukusan. Kao i svaka čestita voćka u Bosni, završiće u rakiji.

DSC_0898

Do vrha nama je trebalo oko sat i po laganog hoda. Najgori dio je pred sam vrh ali je zaista kratak.

DSC_0899Vrijeme je bilo fenomenalno ali sunce je brzo zalazilo i temperatura padala.

DSC_0901

Kako smo izbijali na vrh, tako je vjetar sve jače duvao. Mokri od uspona, izloženi šibanju ledenog vazduha, potražili smo utočište u kapuljačama…i romantici.

 

Na vrhu Rosinj (2059m/nm) na planini Vranici #mountains #bosnia #love

A photo posted by Dara Picard (@daraevilmorning) on

Ali samo kratko jer je bukvalno svaki minut bio bitan. Ne bi se bilo nimalo ugodno spuštati sa vrha po noći. Brzinski smo se uslikali i krenuli sa spustom.

DSC_0936

Uhvatili smo zadnje zrake sunca za ovu fotografiju. Nakon ovog je naglo zahladnilo i krenuo je meni najgori dio svakog uspona – silazak.

DSC_0937

U dom smo stigli sa prvim mrakom. Imali smo savršen tajming i neopisivo mi je drago zbog toga jer koliko god lijepa bila, planina i noć nisu najbolja kombinacija. Osim ako ste u planinarskom domu. Onda je to savršeno. A ako imate gitaru, def i veselo društvo, imaćete veče za pamćenje, a i čućete pjesme koje niste imali prilike čuti.

Opkladi se momče i djevojče,
da spavaju, da se ne diraju.
Momče daje sedlo i đogata,
a djevojka đerdan ispod vrata.

To rekoše u đerdek legoše,
jedno drugom leđa okrenuše.
Momče leži kao ledenica,
a djevojka kao žeravica.

Kad je bilo oko pola noći,
progovara lijepa djevojka:
“Okreni se, ne okrenuo se!
Poljubi me, ne poljubio me!

Ja ne žalim đerdan ispod vrata,
nemoj ni ti sedlo ni đogata.
Mog đerdana popili hajduci,
a tvog đogu rastrgali vuci!

 

Žurka je počela oko 6, a za mene završila u 9. Zaspala sam kao…ledenica i sledeći dan ustala u pola 7 kao žeravica.

Nadkrstac, Prokoško jezero i neki sjajni klinci

Prokoško jezero je gorsko oko Vranice( 1600m/nm). U jezeru živi endemična vrsta vodozemca, Rajzerov triton koji je potpuno ugrožen pastrmkom ubačenom u jezero, nakon njegove popularizacije i izgradnjom vikend-naselja.

Danas je gotovo nemoguće tritona naći u samom jezeru. Iselio se iz njega i eno ga luta po okolnim vrhovima planine Vranice i druži se sa ostalim endemičnim vrstama – travničkom prženicom i ljepljivim jaglacem. Sad zajedno gledaju kud sunce hoda, sve u strahu od ljubitelja prirode

Planiran je uspon na najviši vrh Vranice, Nadkrstac (2112m/nv). Nas dvoje smo bili oduševljeni dvojicom tata koji su doveli djecu na ovu avanturu. Plan je bio da „malo prošetaju do vidikovca“. Iskreno, mislila sam da će tako i biti…međutim.

DSC_0942
Klinci su bili na visini zadatka.

DSC_0961

Ne samo da su svladavali uspone, već su znali i da uživaju.

DSC_0982

Na ovom dijelu, pored putokaza, umjesto lijevo, prema Rosinju, skrenuli smo desno. Put je bio zanimljiv.

DSC_0987

I malo reći – slikovit. Sad sam sretna zbog silnog škljocanja aparatom. Ipak se neke stvari ne mogu opisati.

DSC_0989

Kad smo krenuli grebenom, vrijeme se natmurilo, oblaci navukli a vjetar je tako krenuo da šiba da smo počeli razmišljati o povratku. Metodu “romantikom protiv vjetra” smo koristili pri izrazito jakim naletima.

DSC_0994Na drugoj slici sam skinula kapu na minut samo da pokušam dočarati vjetar ali ništa od toga. Bradonja i ja jednostavno nismo imali resursa za tako nešto. Idući put maramu nosim i puštam da vijori.

DSC_1000

Vjetar, jak uspon, hladnoća su najmlađeg člana ekipe (5,5 godina) pokolebala samo na par metara. Ja sam ponosna na njega, a ovu sliku stavljam čisto da se vidi kako izgleda prosječan roditeljski dan.

DSC_1021DSC_1022Nakon nekih sat i po od putokaza, stigli smo do vrha Nadrkstac. Dok smo se mi slikali

DSC_1054

Klinci su se pošajabali da gledaju najveći LCD ikad.

DSC_1052

Kako se vrijeme pokvarilo, nismo bili sigurni da li da idemo do vidikovca sa kojeg se pruža pogled na jezero. Ipak smo odlučili da idemo dalje. A i tate su donijele istu odluku. U istoj postavi, nastavili smo dalje.

DSC_1055

U susret su nam išli planinari iz raznih društava a imali smo zadovoljstvo da sretnemo i lokalnog planinara koji je došao da uživa u pogledu. Odavno ne sretoh pametnijeg čovjeka jer pogled je stvarno bio savršen.

DSC_1056

Kako smo bili u zavjetrini, vjetar je prestao i odmah je bilo ugodnije. Inače, cijelim putem smo se skidali i oblačili, navlačili kape, zakopčavali se do grla, a onda opet skidali sloj po sloj.

Nakon smrzavanja na grebenu, a nadomak vidikovca, naišli smo na čistinu koja je jednostavno zvala na dizanje sve četiri u vazduh…i mi šta ćemo.

DSC_1072

A nakon odmora i sunčanja, opet vjetar ali ovaj put sa još boljim pogledom. Sa vidikovca se Prokoško jezero vidjelo kao na dlanu.

DSC_1095Vikend-naselje je odozgo izgledalo lijepo, ne znam kako je uživo. Na nekoliko sajtova sam našla komentare kako je dosta naštetilo flori i fauni u i oko jezera. Od svega, mi nismo htjeli ništa, osim da ovaj veličanstveni pogled zapakujemo i sačuvamo.DSC_1089 Stitch

I ovdje smo odmorili. Ne znam od čega. Jesmo hodali ali smo stalno nešto jeli, smijali se, slikali. Umor je potpuno otišao u zadnji plan.

https://twitter.com/DaraPicard/status/663416693868359681

Čekalo nas je još bar dva sata hoda ali to nikom nije smetalo, a djeci pogotovo.

Bradonja je povratak iskoristio da obrsti još koju biljku za dobrobit budućeg likera.

DSC_1099DSC_1101

Sišli smo na put i nogu pred nogu, svako sa svojim sagovornikom i teretom samo na leđima, krenuli put doma.

DSC_1119

Za kraj

Ne morate biti u savršenoj fizičkoj kondiciji da biste osjetili ljepotu planine. Za početak su vam dovoljne dobre planinarske cipele i neko iskusniji od vas. Planinarska društva su idealna za razvijanje ljubavi prema prirodi i (aktivnom) životu. Ekipa je bilo šarolika ali vjerujte, vrlo mlada. Mi smo bili među mlađim po godinama, ali pojma nismo imali šta je žurka i ljubav prema životu. Ovi od 50 + mogu da nam drže časove ne samo iz pjesme, aktivnog života, već i ljubavi.

Imamo vremena, valjda ćemo naučiti.

DSC_1131

fotografije:Dajana Šipraga Zlojutro, Bojan Zlojutro

___________________________________________________

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola Bloggers Network Adria

9 Comments

  1. 11 November 2015 at 10:03 am

    znas kako sam ja ljubomorna na ove planinarske postove!kako je krenulo moj sledeci ce biti:”kako sam provela dan u Ikei I druge horor price”

    • 11 November 2015 at 10:32 am

      O, volimo Ikeu, nemoj da se srdiš 🙂

  2. 11 November 2015 at 11:07 am

    Ja sam samo jedanput bila na planinarenju, 2006. na Triglavu, ali bila sam u grupi koja nije išla skroz na vrh. Moja grupa penzionera držala se niže nadmorske visine, ali je svejedno bilo prelepo.Od ovih vaših fotografija dublje i lakše dišem. Pre le po!

  3. 11 November 2015 at 8:38 pm

    zovi na taj liker kad bude! (trudnici se ništa ne smije odbiti, ne zaboravi)

    • 12 November 2015 at 12:38 am

      Dogovoreno. Poznavajući proces proizvodnje kod Bojana, neko od djece će krenuti u školu a biće mala vjerovatnoća da budeš trudna.

  4. 12 November 2015 at 12:51 am

    Sve više dolazim do zaključka kako pojma nemam gde živim i šta sve lepo ima da se vidi oko nas, u našoj blizini. Divne slike, prosto mame na jednu ovakvu avanturu.

    • 12 November 2015 at 12:53 am

      Ha! Znala sam da moraju upaliti 🙂 Drago mi je.

  5. Klasična Štreberka
    24 November 2015 at 1:49 pm

    Daro, uživala sam od prvog do zadnjeg slova!
    Bravo! Bravo i za tekst i za avanturu!

    • 24 November 2015 at 2:35 pm

      Hvala, Štreberko 🙂 Baš mi je drago.