Treći Njutnov zakon za bolje sutra

Je l’ znaš da postoje djeca čiji roditelji im ne mogu kupiti paketić?

Čim sam mu postavila ovo pitanje, znala sam da sam pojela …ugljeni hidrat. Nema veze. Nastaviću. Ionako me to dijete uvijek iznenadi svojom memorijom. Sjeti se lopatice koju je izgubio u snijegu prije godinu dana, a ne zna šta smo pričali prije minut. Računala sam na ovu drugu opciju.

Gleda me i odmahuje glavom.

A zašto ne mogu?

Pa ne znam. Ne mogu. Nemaju dovoljno para, teško žive. Nisu sva djeca ista. Neka ni ne spavaju u toploj kući.

Nije siguran kako da reaguje. U četvorogodišnjoj glavici ideja „nema“ i „ ne može“ obično završava sa „hoću“ i „može“ a u suprotnom izaziva suze. Ovo je nova situacija koja ga izmješta iz njegovog svijeta i nekom drugom se događa. Jedino mjerilo da li je to dobro ili loše je moj izraz lica. Pomno me je posmatrao.

Hoće li im onda baka i deda njihovi kupiti paketić?

Neće. Ni oni ne mogu.

Ništa ne govori. Nastavlja gledati crtani. Ne odustajem.

A šta misliš da jedan tvoj paketić damo tako nekom dječaku ili djevojčici? Ti ćeš još da dobiješ mnogo paketića. Samo ove sedmice sigurno ćeš dva dobiti. Seka je malena, ti ćeš uzeti njen pored svog. Šta kažeš?

Kad već jedem da idem do kraja. Morala  čuti odgovor. Nadati se filmskom završetku.

A zašto?

Ne dam. Zato što ne želim.

Ne moraš., ispalim ja uvrijeđeno.

Tako je izgledao moj pokušaj dijeljenja dječijih paketića. Premudra ja sam od djeteta tražila slatkiš „kao da on nauči lekciju da treba dijeliti sa drugima“. Jasno mi je rekao da produžim dalje i da naša saradnja po tom pitanju ne postoji. I logično. Dijete. A ja glupa. Ja glupa i sebična kao što samo odraslii jesu. Mislila sam da će to ići lako.

deda
To što vidimo mnogo ovakvih slika, ne znači da sva djeca imaju priliku da dobiju paketić

Ja mu kažem „postoje djeca koja nemaju paketić“ a on će ustati, otići do ladice, izvući svoje zalihe i reći: „Evo mama, neka imaju i drugi. Hvala ti što si mi rekla.“ Eventualno dodati i „Mnogo si pametna, mama.“ Čisto da naglasimo ovu propast od pokušaja.

Elem, paketić sam uzela bez pitanja. Jer realno, toliko ih ima. I još sam neke slatkiše potrpala u kesu, neće ni primjetiti da nedostaju. Odnijela ih gdje ih već skupljaju. Nemam nikakve moralne dileme jer sam djetetu ukrala slatkiš. Imala bih ih da nisam ništa uradila i nastavila gomilati hrpe slaktiša koje dobijaju.

Ne želim da vam pišem ovaj tekst sa namjerom da odnesete tamo i tamo, paketiće ili slatkiše za tu i tu djecu. Ima dosta akcija baš za paketiće, ima raznih akcija. One nisu ni potrebne. Potrebne su naše reakcije.

Da svedemo sve na nivo fizike. Njutn je objasnio.

Sila akcije jednaka je sili (naše) reakcije.

Eto da bismo bili humani, pridržavajmo se zakona prirode.  Ništa više. Sigurna sam da možete.

Koliko sad, baš ovog momenta imate slatkiša u kući? Da li vam trebaju svi? Da li možete izabrati jedan, neka bude iz najsebičnije pobude, šta fali, onaj najružniji koji ne volite i jedete samo kad nema ništa drugo u kući? Da li ćete narednih dana izlaziti iz kuće? Da li imate više od četiri godine?

Ako su odgovori potrvrdni, to je to. Dovoljno je sasvim malo da podijelite sa drugima dio nečeg što imate više. Ne mora to biti ni taj paketić, može šta god. Ljudi ste. Samo činjenjem možete usrećiti druge i sebe, ne praznom pričom. Podijelite radost. To je jedini način da je ima više na ovom svijetu. Dijeljenjem.

post
pa makar se ono brojalo minutama

_____________________________________________

Ovaj tekst je dio akcije Coca-cola bloggers network Adria

 

1 Comment

  1. 20 December 2015 at 1:28 am

    Divno si to rekla. <3