“Sve je moje tvoje” i ostali otrovi

Pričam sa bradonjom neki dan o jednom zanimljivom tekstu. Radi se o bitnosti ličnog prostora, prostora u kojem će svaki član porodice imati mjesto za sebe. Ono što je zanimljivo, fokusiran je na žene. Ispričaću vam, samo da se vratim na bradonju. Njegov odgovor, a moje pitanje je suština cijele priče.

Uglavnom, kažem ja njemu o tom tekstu, kako je bitno da svi  imaju svoj prostor.

“Eto, djeca imaju svoju sobu, muškarac, na primjer ti, imaš svoju radnu prostoriju u podrumu, a ja?”

Gleda on u mene i smijulji se.

“Šta?”

Diže obrvu, u fazonu, pa znaš.

Ja se već uzvrpoljila, posežem u arsenal psovki jer znam šta hoće da kaže: “Kuhinja. Kuhinja je tvoj lični prostor.”

Nema veze što to nije BAŠ tako, imam i ja kao neko ćoše, ali zna on tačno šta reći da bi proizveo moju rekaciju. Dobro zna na šta se ja ideološki ložim i to često koristi za opštu zabavu koja nekad ne završi kao takva. Ipak,  tokom ovog dijaloga niko nije povrijeđen i ne znači da neće biti.

Nego, da se uozbiljim.

Priča o ličnom, naravno ne samo fizičkom, već i psihološkom prostoru ima dvije strane. Jedna je ta ženska, koja nas tlači potmulo, iz prikrajka, potpuno društveno prihvatljivo. Druga strana je savremeni trend u ljubovanju, ništa manje podmukao i isto tako poguban – otvorenost i intimnost bez granica. ‘Ajmo redom.

Zašto je lični prostor posebno bitan za žene?

Zato što ga nemaju. Vrlo jednostavno. Sad govorim o nekim prosječnim ženama,  znate ono, socijalno, zdravstveno (svaka peta) i redovna plata (ako je baš sretnica). Čak i ove, iznad prosjeka, ne znače da bolje prolaze.

Mit o savršenoj ženi i majci se zasniva na pretpostavci o njenoj potpunoj dostupnosti.

Mama je uvijek tu. Ona mama koja je uvijek, uvijek tu je najbolja mama. Kasnije joj bude “u braku prelepo”.

Žene bi trebalo da su dostupne i mužu i djeci stalno, bez svog privatnog prostora i vremena za sebe.
I šta se dešava nakon godina takvog života?
Žena potisne ili izgubi sopstvena interesovanja, želje se svedu na minumum, a trud se ulaže uglavnom za drugog…i malo joj proradi štitna.

Izgubi sebe.

Dostupnost žene ide toliko daleko da se sasvim redovno u ženskim kružocima, ili u porodici, po ženskoj liniji odašilje poruka: “Kad traži, ti daj.”… i kad ti se ne da, tad pogotovo daj. A sama da tražiš, e to rijetko ili nikako ne ide. Sve u cilju zadržavanja muškarca pored sebe jer bez njega…pa bez njega nisi bog zna šta.

Ako pitate bilo koje suvislo žensko, reći će vam da date samo kad želite. A ako ćemo pravo, sumnjam da bi i bilo koje suvislo muško uzimalo da mu se daje preko… znate već čega.

I tako kad sve to saberete, u paketu dobijete mamu ili ženu koja “živi za nekog drugog” i koja je odselila od sebe. Iskreno, jeza mi je to i napisati.

Volim ih sve ali živim za sebe jer volim život. Očekujem od drugih da to isto rade. Učim svoju djecu da žive za sebe.

Izvjesno je da se žene u  porodicama u kojima ne postoje granice za njihov lični prostor  vrlo lako pretvore u “emotivne progonioce” – one kod kojih se život postepeno svede na prodiranje u privatne sfere svojih muževa i djece, a ko to voli?

Kad takvoj ženi postavite granice, šta joj drugo preostaje nego da se osjeti uvrijeđeno, povrijeđeno i na kraju, iznevjereno? Zar nije ona ta kod koje granice nisu postojale? Zar nije ona ta koja je davala i kad joj se nije davalo?

Ne zaboravimo i muškarce

Da. Iako su žene zahvaljujući kulturološkom kontekstu  podložnije ovom trendu, muškarce ne zaobilazi tiranija intimnosti ali ipak na suptilniji način. Stalna priča o osjećanjima, o subjektivnom stanju onog drugog, izlaganje sebe bez kraja i  konca, umjesto da zbliži, partnere polako ali sigurno udaljava. Postoje muškarci koji sebi ne žele da priušte puko zadovoljstvo ako nije pod krinkom posla, jer jednostavno tako treba. Ne kažem da ih je mnogo ali opet…Nisu muškarci imuni na promjene koje nam donosi savremeni život. (Šta li je konkretno u Bosni savremeno pitam se svaki dan…).

I oni, isto kao i žene, u vezi žrtvuju svoju intimnost preko mjere. Mislite da pretjerujem?

Evo primjera,  pojava specifična za Internet – zajednički profili na društvenim mrežama. Nije mi namjera da ikog vrijeđam i omalovažam  ali se pitam kome koristi taj zajednički “muškožensko ime – zajedničko prezime” profil?

“Da, to je samo fejsbuk. Da, to je bezveze, uletim samo kad imam vremena.”

Ok. I da je tako – opet, zašto?

Da li ja polažem pravo na privatnost druge osobe vjenčavanjem? Da li je to (pred)uslov ljubavi? Koliko tu iskrenosti stvarno ima? Jeste se ikad zapitali kakav efekat to može proizvesti?

Za jedno poprilično laičko posmatranje cijelog fenomena  sigurna sam da potpuno prepuštanje i preplitanje vodi samo gušenju.

Razdvojite se da biste bili skupa. Ograničite svoj mikrosvijet. Pogledaj bagru u oči i reci:

“Crta. Dalje ne ide.”

Niko neće stradati, uvjerena sam u to.

 

 

 

 

7 Comments

  1. Melisa
    25 May 2016 at 7:05 am

    Već na pola teksta mi je pao na um Gibran:

    Tad Almitra progovori ponovo, te kaza:
    A sta je sa Brakom, ucitelju?

    A on odgovori ovim rijecima:
    Rodjeni ste zajedno i zajedno cete biti za sva vremena.
    Bicete zajedno kada vam bijela krila smrti rasprse dane.
    Da, bicete zajedno cak i u nijemom pamcenju Bozijem.
    Ali, neka u vasem zajednistvu bude prostora.
    I neka vjetrovi nebeski igraju medju vama.

    Volite se, ali ne namicite okov ljubavi:
    Nek’ ona radije bude more sto se talasa medj’ obalama vasih dusa.
    Punite case jedno drugome, ali nemojte piti iz jedne case.
    Podajte jedno drugome hljeba, ali ne jedite od istog somuna.
    Pjevajte i igrajte zajedno i radujte se, ali neka svako od vas bude za sebe,
    Kao sto su strune leutove za sebe, iako trepte muzikom istom.

    Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasnistvo.
    Jer, samo ruka Zivota moze da drzi vasa srca.
    I budite zajedno, ali ne odvec blizu:
    Jer, i stubovi u hramu razdvojeni stoje,
    A hrast i cempres ne rastu jedan drugom u sijenci.

    • 25 May 2016 at 7:09 am

      Divno rečeno. Hvala za ovo.

  2. 25 May 2016 at 11:17 am

    Odličan tekst!!

  3. 25 May 2016 at 8:18 pm

    Odličan tekst i Dunja koju jako volim 🙂 Nije lako objasniti da svako treba “svoj” prostor, to je ponekad borba. Međutim, treba ustrajati. Ja sam u zadnjih godinu i pol sama sebi dala prostor, i sastoji se od plesa, treninga i prijatelja. Trebalo je vremena da se shvati da ja osjećam da meni to treba, zbog mene i da nikoga ne ugrožavam time. Čak više, budem sretnija kada se isplešem na plesnoj večeri i pošteno oznojim na treningu. Bez obzira što još uvijek čak i moja porodica misli da mi to baš i ne treba – meni je bitno da sam sretna i zadovoljna. U stvari sretnija i zadovoljnija. Može zvučati sebično, ali opet … ja sretna 🙂

  4. crnogorka
    25 May 2016 at 9:36 pm

    Nastupio i kod mene taj a-ha momenat. Samo ja to zovem ‘Rekla svima da se odmaknu iza zute linije, i svakome dobro” 🙂

  5. 27 May 2016 at 12:43 pm

    Virdžinija Vulf je u Sopstvenoj sobi još davno napisala – da je žena imala sopstvenu sobu i 500 funti godišnje, istorija književnosti, a i celokupnog društva, mnogo bi drugačije izgledala.

  6. 28 May 2016 at 3:11 pm

    “Razdvojite se da biste bili skupa.” Svaka čast za tekst ali posebno za ovu rečenicu.
    Moj lični prostor je kuhinja. Lažem. Sto u kuhinji na koji postavim laptop, sveske, rokovnike, knjige i udubim se u svoj svijet. I svaka od nas mora ali baš mora imati svoj prostor, makar ga krala od drugih. Kako ćemo porodici biti dobre ako sebi nismo?