Štenci i klinci

So nice so smart

Osmoro djece i petero štenadi. Računica za patnju…štenadi, naravno.

Kako je ljetna bašta blizu kupališta u pitanju, trčakaraju ta gologuza djeca na sve strane i svako je u svom filmu. Jedna vižljava, plavokosa sekica izvodi “pjesmu”, uvija rukama i gleda ko zna gdje dok pjeva neko svoje “ououuuo” dok batica sa palmama na kupaćem trči gore- dole. Svako svemir ili bolje rečeno, nemir za sebe.

Dvije seke, u istim kupaćim kostimima su prve naišle na štence. Svaka je uzela “svoje”. Kuja se maknula u stranu, u debelu hladovinu i pustila djecu da se igraju sa djecom. I djeca su se prihvatila posla. Odjednom se tu našlo još njih četvero i svako je htjelo da pomazi svog puću. Seke u istim kupaćim su očigledno bile sestre. Starija je bila rođena organizatorka grupe. Pošto se priličan čopor sakupio oko štenaca ona se trudila da tu zavede neki red. Izvlačili su ih na pod bašte kafića, prevratali ih, češkali i mazili, sve dok konobarica u pingvin kombinaciji i  borosanama, nije zaglamila na njih. Nisu se dali pomesti, nastavili su sa igrom malo dalje na travi.

Jedna gospođa je posmatrala čitavu situaciju i dovikivala:“Dajte im da sisaju! Gladni su.”

Ne znam da li se ženama nakon određenih godina formira neki receptor za utvrđivanje gladi kod mladunaca bilo koje vrste ili se i ona htjela uključiti u igru, ali svjedno, klinci su se ustremili ka kuji. Ona jadna, pomirena sa sudbinom, izvali se na stranu da oslobodi pristup svom švedskom stolu. Dva štenca su je malkice gurkala dok su ostali odustali i kao nošeni Stokholmskim sindromom, vratili se u ruke klinaca.

Nakon toga je  jedna od sestara, mlađa rekla bih, ona što ne organizuje, držeći štene prišla  kuji govoreći:“Mamić, mamiiiiić! Brini se za svoje dijete! Evo ti tvoja beba.”

Sekinu terapiju je prekinuo njen sopstveni mamić koračajući ljutito prema njoj. “Helena, idi na sunce! Suši kosu!”, govorila je vadeći češalj iz torbe.

Helena je otrčala na sunce ne puštajući štene. Mamić se onda dočepao Helenine kose i počeo da češlja. Seka se prepustila sudbini prateći glavom pokrete češlja koji nisu djelovali nimalo nježno. Ostala klinčadija i dalje je nešto notala oko ostatka štenadi. Plavokosa pjevačica sa početka nije dirala štence, već je malo čučala a potom  nastavljala sa performansom. Valjda će biti jedna od onih što će pričati da je od malih nogu znala šta će biti. Našao se tu i dječak koji je tek naučio hodati. On je sa bratom koji je jedva koju godinu stariji, gazao oko druge dječurlije. Ponekad bio pao, onako udobno, u sjedeći položaj, pa bi ga brat ispravljao, k’o dva mala pijanca. Trajala je ta predstava . Prevratali se i štenci i klinci sve dok kuja nije zalajala. Zalaja ona a zavrištaše djeca. Pjevačica čak i zaplaka. Odjednom su kao vojska po naređenju ostavili kučad i povukli se u baštu . Štenci se podvukoše pod pod bašte, a lavež kuje lagano odmače u pravcu nekog psa…čak sam pomislila i oca njene djece, toliko je oštar lavež bio. Kako su se dječiji redovi uskomešali, tako se odjednom pojaviše i njihovi mamići a bogami i jedan tatić. Tatić je, rečeno u psećem žargonu, pjeneći prilazio.

Prišao je sekama i zagrmio:“Što niste osušile kosu!!!”

Mamić, sada bez češlja, ispriječi se između, odmahujući rukom prema tati – grmalju kao da je obad: “Ajde, ajde, šta brojiš.”, on se skloni ali nastavi brojatii.

“Eto, sad ćete se prehladiti.”, ne znam kako jer je bilo 40 stepeni, “ne vrijedi vam govoriti”, kao on je bio bolji u njihovim godinama,” samo da čujem da hoćete sladoled”, već vidim mamićevu intervenciju opet…i tako zuji on sav opasan a niko ga ne sluša.

Mamić je sa sekama  lagano odmicao, a on je išao zadnji.

“Samo da znate, sad ćete se voziti bez klime!”, dobaci on i zadnju prijetnju. Što ono vele, čovjek koji laje ne ujeda…il’ ono bi pas!?

1 Comment

  1. dirnut
    13 July 2011 at 2:52 pm

    u srce diras