Šta radimo da (ne) zadržimo posao?

Ček’, ček’ vi sa Biroa prije nego što provjerite šta ima na plafonu metodom prevrtanja očiju.

Idemo polako.

Scena 1

Bebo i ja neki dan u kafiću/igraonici u jednom tržnom centru. Meni stomak do zuba, a Bebo još nema tri godine, što znači da ne hoda već dubi na glavi. Naručili sladoled za njega (i malo za mene) i kafu za mene. Dolazi konobar donosi naručeno. Pitam ga možemo li dobiti salvetu, na šta on pokazuje prstom i govori kako imaju salvete u drugom dijelu kafane, brišući mokrim truleksom sto. Ja se zahvalim. On donosi piće za sto pored mene.

good-work-strike

Šta ne štima ovdje?

Nisam beter kojem se ne da ustati i otići po salvetu. Da nisam trudna ili da sam sama, vjerovatno ga ne bih ni pitala već bih odgegala sama po nju. Poenta je da sam 9.mjesec, plus sa Gospodinom-Koji-Hoda-Na-Glavi, što znači i da mi je lako ustati (a tu smo sjeli da odmorimo) morala bih žurnim korakom otići u drugi dio kafane ostavljajući dijete ILI ga vući sa sobom uz dreku jer ga odvajam od upravo pristiglog sladoleda. Brisanje truleksom koji ostavlja mokar sto ne trebam ni komentarisati. Povrh svega, par minuta nakon što sam ga pitala, vratio se donoseći piće za sto pored našeg.

Samo moje opravdanje i obrazloženje zašto mi je konobar trebao donijeti to što sam tražila govori da u startu nije nešto u redu.

Ugostiteljski je objekat. Molim te, ugosti me. Platiću ti, a ako budeš radio svoj posao kako treba, ostaviću ti i bakšiš.

Šta mislite jesam li? Naravno da nisam. Da sam bila neka nadžak-trudnica ili prijateljica vlasnika, vjerovatno se ne bi dobro proveo. Ne govorim ovo iz zlobe već zato što je to realna opcija. Uostalom, do sad ste vjerovatno čuli za “tajne kupce” koji su plaćeni od strane vlasnika da bi provjerili kvalitet usluge svojih zaposlenih. Ponašaš se ovako i letiš. Kasnije ide priča kako je gazda bio luđak i škrtica.

Scena 2

Iznuđavanje bakšiša. Plaćam dvije kafe, a ceh nije okrugla cifra. Dvije konobarice stoje sa novčanicima i nijedna nema da mi vrati kusur. Ne znam da li su smatrale da po pravilu trebaju dobiti napojnicu samo zato što se radi o slastičarnoj u centru grada ili zato što stvarno nisu imale, ali ja im napojnicu nisam dala već su je iznudile.

Mi živimo u Bosni i davanje napojnice nije dio kulture kao što je npr.u Americi gdje se kreću oko 10-20% u odnosu na račun (nisam najbolje upućena u vezi procenata, pa me ispravite). Kod nas koji prednjačimo po nezaposlenosti mislim da je bezobrazno iznuđivati napojnice samo zato što ste sjeli tu.

Ja sam neko ko voli ostaviti koju marku više ako vidim da osoba korektno obavlja svoj posao, ali prisilne radnje poput “nemam sitno” ne prihvatam. Trkni pa razmjeni. Pokaži bar dobru volju, ostaviću ti taj kusur.

Ne glumim ludilo već sam jedno vrijeme i ja radila sa parama i ljudima pa mi nije padalo napamet da stojim pred mušterijom sliježući ramenima i očekujući da ona ide razmjenjivati pare. Višestruko mi se isplatilo nebrojeno puta. Čekanje da mušterija odradi vaš dio posla je kontraproduktivan. To se ne radi i kupac će se sigurno osjećati iskorišteno, ako razmjenjujući pare, čak i  ne odustane od kupovine. Uostalom, koliko puta ste se vratili u neku radnju/kafić samo zato što su radnici bili ljubazni i znali svoj posao?

Scena 3

Promoterke na ulazu u tržni centar navaljuju da uzmem neki promotivni materijal. Ljubazno se zahvaljujem jer sam slaba na njih pošto sam i sama nekoliko godina radila promocije. Znam koliko  taj posao može biti težak i naporan. Unatoč mom odbijanju, promoterka je “zagrizla” i ne pušta, ide za mnom i jednostavno želi da mi uvali nešto što ja neću. Glumim pokvarenu ploču – zahvaljujem se i ne uzimam.

Posao promotera možda nije  najbolji za graditi karijeru ali nikad ne znate. Tamo gdje komunicirate sa puno ljudi, morate imati mjeru, a svejedno nikad ne znate koga možete sresti – budućeg poslodavca ili totalnu budaletinu koja vam može napraviti scenu jer ste mu bili naporni. Ovo pominjem jer kao što rekoh, i ja sam se bavila ovim poslom. Ljudi ne vole navaljivanje i obično ćete sa njim postići kontraefekat. Neću ovdje dijeliti savjete tipa “kako podijeliti sve gratise i prodati što više robe” već ove primjere navodim kao tipične da ljudi neće, ne žele ili jednostavno ne znaju kako da se unaprijede u obavljanju posla.

Šta će sigurno koristiti kojim god poslom da se bavite?

Ono što radiš, radi kako valja jer će ti se dugoročno isplatiti.

Prazna titula ne znači ništa. Vještina je ono što se računa.

Posjećuj edukacije, seminare, stručna predavanja jer to nije “mlaćenje prazne slame” ili “uzimanje para”, iako ima i takvih.

Koristi Internet ako misliš da nemaš vremena i “vremena”.

Raspitaj se kod nekog iskusnijeg.

Gledaj na ovo sve kao na sopstveno usavršavanje i ulaganje u sebe, rezultata će sigurno biti.

Znam da postoje gazde koji ne isplaćuju plate i koji prijavljuju samo na probni rad ali nisu SVI baš prolupali, nekom je stalo da dobro radi posao i opstane. Ako postanete vrijedni i cijenjeni u onom što radite posla će uvijek biti.

U slučaju da sam  do sad bila nejasna, evo primjera.

Uvijek ću ići za svojom frizerkom gdje god da radi jer zna svoj posao – zna kako da mi smuti farbu, požuri se kad ja žurim, zna kakvu frizuru volim, poštuje i mene i moje vrijeme. Ne želim je mijenjati. Simple as that. Za nju termin “nezaposlenost” ne postoji.

Zasuči rukave i uposli mozak ako ti je stalo. Ne može ni sve preko štele.

I na kraju, što reče moja mati danas:

“Ovaj izlog je previše prljav za tako skupu prodavnicu.”

jobs

 

 

 

10 Comments

  1. Rebeka
    17 September 2014 at 5:24 pm

    To sa konobaro jeste bahatost cista. Tacno je mi ovdje ostavljamo baksis 10-20% ako te konobari posluzuju. U dosta kafica ima opcija oni ti naprave kafu, caj a ti stojis blizu pulta ka je gotovo oni zovnu tvoje ime ako si vec sjeo. Onda ti pokupi tu kafu, sam stavljas seer i sta vec. Zapravo ovdj nema da ti konobar donosi kafu osim ako nije restoran. Medjutim vise puta sam isla u jedan kafic gdje samo se sluzi kafa i cAJ da ucim. Ako nisu jako jako busy konobar bi mi donio caj i sve sto treba na sto. Nisam isla trudna. Ali da sa trazila od konobara da mi donese salvete jer sjedim sa malim djetetom ljubazno bi mi donijeli, jer ovdje je filozofija da se prema gostima/ musterijama ljubazno odnose. Isto kada sam sa bebom i nosi je u sjedistu za kola koja su teska, u prodavnici orgANSKE HRANE ponudi se cashierkaser? da mi pomogne do kola jer vide da mi je komplikovano. Treba od gazde da postoji naredjenjE, RULE DA BUDU USLUZNI PREMA GOSTIMA/MUSTERIJAMA ako to vec samom konobaru ne padne na um. Moram priznati kod nas ima dosta bahatosti u obicnim stvarima. Sjecam se kada se kod nas ceka negje u redu ljudi se guraju oce te preteci. Ovdje kada sam vadila vozacku svi uredno cekaju u redu prije nego se agancija za transport otvori. Jedino kontam da si konobara pitala direktno da ti donese ako bi donio bilo bi lakse. Mada bi trebalo da je on uvidjajan i da se sam sjeti.

  2. 17 September 2014 at 5:51 pm

    E, pa to je ta razlika. Uslužnost i uviđavnost je nešto što bi trebalo da se podrazumijeva u ugostiteljskim objektima a tog kod nas skoro da nema. Postoje izuzeci ali nekako su baš u manjini.

  3. 17 September 2014 at 10:28 pm

    Ma ima neka “tajna veza” između nas!!! Upravo sam na svom blogu objavila tekst čija je suština ista! Ljubac za najaktivniju trudnjaču!

  4. 18 September 2014 at 8:42 am

    Draga moja debela blog drugarice…
    Dok ja ovo pišem ti u bolnici čekaš da se upoznaš sa svojom malom princezom. Divno je to. Želim ti što manje bolova. Još samo malo i bićeš ponovo mama, još jednom malom slatkišu i tvojoj omiljenoj ogrlici. Grlite se 100 godina…
    Sutra više nisi debela…
    Sutra počinje dupla sreća…

    P.S.Mogla bih reći i nešto na ovu temu… Kod nas su ljubazni samo oni radnici koji su takvi po prirodi, i nema tog gazde koji će neku lenčugu naterati da se smeška i “donosi salvete”… Ako je poslodavac ozbiljan igrač, namenjaće se ljudi dok ne sklopi tim.

    P.P.S.Čekam lepu vest… 🙂 🙂 🙂 🙂 🙂 🙂 🙂 🙂 🙂 ……………………………..

    • 18 September 2014 at 9:24 am

      🙂 Nisam još u bolnici ali čekam. Seka je jedno tvrdoglavo čeljade pa se premišlja još uvijek. Znaš da ćeš biti obavještena. Hvala na lijepim (i korisnim!) željama, nadam se da će se ostvariti.

  5. Ze
    18 September 2014 at 2:48 pm

    Nego….’dje se friziras?

    • 24 September 2014 at 10:25 am

      Rekoh ti 🙂

  6. 18 September 2014 at 4:41 pm

    Sto puta sam rekla, i ponoviću i sad – Beograd je dovoljno veliki da se nikada ne moram vratiti u lokal u kojem nisam zadovoljna uslugom. Simple as that.
    I zaista verujem da se to oseti, na duže staze – da te ljudi zaobilaze.

    A super stvar kod ovog tvog teksta je što sam krenula da samu sebe preispitujem kako i šta radim. 🙂

  7. 24 September 2014 at 11:12 am

    🙂

  8. 26 September 2014 at 1:54 pm

    O ovo je posebna tema za obradu,ovdje u nasem gradu svi bi da imaju para,al da ne rade,i vjecito niko nema posla,i nigdje i nista,vecina se stidi da radi…slazem se sa svakom tvojom recenicom,ali moram priznati ili da sam imala neku nevjerovatnu srecu ili su se ljubazni ljudi nasli na pravom mjestu,dok sam prije par mjeseci hodala sa stomakom do zuba. Ali kako procitah gore u jednom kometaru,kako je Bg dovoljno velik,da se nikad ne moras vratiti u isti kafic,nismo ni mi daleko od toga,na svakom cosku izvire neki lokal,tako da imamo rjesenje 🙂