Sreća, njihova laž

Mogla bih se pozvati na dosta istraživanja koja bi objasnila poentu ovog teksta ali neću. Neću, prvo jer mi se ne da, a drugo, ne mora sve biti potkrepljeno istraživanjem iako je to popularno iz nekog razloga. Znate ono – i za deterdžent za suđe sa reklame postoji istraživanje a kod kuće opet moraš ribati tepsiju.

Elem, radi se o sledećem.

Da li imate prijatelje, prijatelje na društvenim mrežama, poznanike koji su u svako doba dana nasmijani i “sretni”? Sigurno imate. Pretpostavljam da  vam nakon određenog vremena počnu djelovati vještački kao i one reklame u kojima je cijela porodica (zajedno sa ćukom) sretna.

Da ne bude zabune, ne govorim o onom mehaničkom, socijalnom smješku koji većina nas ima i kad nam nije do osmijeha, niti govorim o onim ljudima blagog karaktera koji stvarno izgledaju sretno i pomalo uzvišeno.

Govorim o onima koji uprkos tome što se (non-stop) smiju vas podilaze žmarci ili ste u najgorem slučaju ljubomorni na njih jer im je (non-stop) dobro. Ima tu nešto. Razmišljajući o takvim divno-krasno  ljudima, odoh korak dalje.

Mi smo zadnjih godina stvarno isterorisani srećom. Obratite pažnju, za početak u prvoj prodavnici ili kad izađete na ulicu – koliko je nasmijanih lica na panoima, proizvodima, plakatima? Mnogo. Časopisi, serije, sva “moždana hrana” koju dajemo ovom svom jadnom mozgu je bazirana na tom da uporno teži za srećom.

Sreća je imperativ, a uživanje vrhunski životni cilj. S druge strane smo, isto tako, izloženi nečem potpuno drugačijem, totalnoj suprotnosti sreće i uživanja.

Umjesto istraživanja, pozvaću se na književnika. Miljenko Jergović reče:

Prosječan građanin je , živeći u 18. ili u nekom od prethodnih mračnih stoljeća, za života vidio možda jednu ili nijednu nasilnu smrt. U 21.stoljeću uz jutarnju kafu, novine ili internet, on vidi više smrti nego za cijeloga svog, recimo srednjovjekovnog  života.

Apsolutna istina. A koliko nasmijanih lica vas vreba sa bilborda, monitora i ekrana? Previše, brate. Previše.

Moj lični utisak je da izloženost informacijama o nasilju i smrti jednako šteti kao i konstantna izloženost predstavi sreće.

Zašto roditelj u reklami mora da se smije na sav glas dok širi veš? Može li to uraditi u miru?

Je li to stvarno suština svega – prenaglašenost? Jesmo li toliko tupi da samo na previše reagujemo.

Ne znam kako vi ali ja nekad stvarno imam potrebu da budem nadrndana, da izvinite, nesretna jer mi nekad tako dođe, a nekad imam stvarni razlog za to.
Skoro pa vulgarno zvuči ali protiv toga mi se nema smisla boriti.

Razlika između informacija o agresiji, nesrećama i smrti na jednoj strani i stalni imperativ sreće na drugoj strani (nisam radila istraživanje!) sigurno vodi u neku vrstu mentalnog rasula. Jedino rješenje koje trenutno vidim je da se smanji brzi priliv informacija – manje portala, manje dnevnika, manje neta, i da se, naposlijetku, stvari uzimaju kritički i sa rezervom, onako, polako… kao kad čitate knjigu.

 

10527465_10154476969120711_8488578635255601640_n

p.s. U zadnje vrijeme mi nešto odgovaraju naslovi članaka koji su već iskorišteni negdje. “Sreća, njihova laž” je stih pjesme “Sreća“, grupe Van Gogh, sa albuma “Strast “(1993).

7 Comments

  1. 6 August 2014 at 2:00 pm

    Bravo!
    Kaže mi moj Igor neki dan: “Mama, kako na reklami za Ideju sve nešto nasmejani, a u prodavnici – sve one nadrndane?”

  2. 6 August 2014 at 2:02 pm

    Ne možeš dijete prevariti!

  3. 6 August 2014 at 8:59 pm

    Sve zavisi kao posmatraš na stvar…
    Za nekoga je abnormalna vrućina – raj! 🙂

    • 6 August 2014 at 11:27 pm

      haha! Pa jeste 🙂

  4. Rebeka
    7 August 2014 at 6:53 am

    Navelo me na razmisljanje. Sasvim je prirodno nekad biti tuzan/tuzna a da se to ne tumaci kao depresija koja zahtijeva lijekove.
    Evo jedan clanak na tu temu srece:

    http://www.huffingtonpost.com/2014/03/20/happiness-self-help_n_4979780.html

  5. Danijela The UMGF
    7 August 2014 at 11:14 am

    Vidis, ja imam neke prijatelje na FB koji su fanaticni zagovornici srece po svaku cijenu u smislu da cim se ti tu nesto nerviras i nesto ti smeta zaboravio si da gledas bright side of life, i gotov si, zivot ti je propao. I oni su tako stalno nesto happy, sve je krasno, i bilo koja briga za njih je simptom da ne znas uzivati u zivotu, a zapravo onda se sjetim da uglavnom zive kod mame i tate na kazanu (dakle nema nervoze oko racuna, plata koje kasne, cijena koje divljaju… i tih svakodnevnih stvari koje jesu tvoja obaveza ako si ziv covjek i zivis samostalno a koje ne mozes “zaboraviti”, ostaviti za tamo neki srecniji dan ili pak naci uzivanje u cekanju u redu u banci u kojoj od 4 saltera radi jedan), pretezno nemaju svoju porodicu (ne nuzno djeca, nego porodica u smislu da nije ona maticna iz koje potices nego ona koju sam gradis, pa makar samo i sa parnerom bez djece-dakle nema obaveza oko sopstvenog domacinstva i sl., nema stednje za stan za auto za ovo i ono, neprospavanih noci zbog temperatura, proljeva, nestrucnih ljekara, ovog i onog, sto je normalan dio porodicne price, i pregura se, ali svakako podrazumijeva nervozne ili umorne dane, povremeni osjecaj bespomocnosti i sl…generalno stalnu borbu sa sobom i drugima) i uglavnom nemaju posao (pa ne dolaze u dodir sa svakojakim svijetom koji im je u opisu radnog mjesta, kao vecini ljudi, koliko god da volis svoj posao, sto je takodje rijetkost). Pretezno posao nemaju jer ga ni ne traze. Idu mi na zivce. I potenciraju zapravo da je zivot zaposlenih porodicnih ljudi jedan jadan zivot opterecen brigama i racunima a oni su tako careless i happy i hippy i bio i organic. I samo oni. Vazda leprsavi. Dok mame i tate idu na poslove i placaju racune i brinu o tim “zemaljskim” stvarima . GRRRR.

  6. Danijela The UMGF
    7 August 2014 at 11:23 am

    P.S. : …pomenuh FB jer ti prijatelji uglavnom udavise posterima tipa “dont worry be happy” i slicno. Sve mi se cini da je to samo manifestacija nekog odbrambenog mehanizma, bjezanje od nekih problema u sebi ili oko sebe sa kojima ne zelis da se suocis pa biras roza naocale do daljnjeg. A pod pritiskom medija to svakako, kao sto velis, daj i plocice ribamo sa pjesmom na usnama i slicno.