Smrt nije ništa – priča o krajevima i počecima

Ovo je malo drugačija priča. Posebna jer govori o onom o čemu se ne govori i što se prećutkuje. 
Zahvalna sam Ewi što je imala volje i hrabrosti da je podijeli sa nama. Obje se nadamo da će ova
priča biti od koristi nekom.

 

“Smrt nije ništa. To ti je kao da sam samo otišao u drugu sobu. Ja sam još uvijek ja, a ti si ti. Šta god smo bili jedno drugom, to smo još uvijek. Zovi me mojim imenom, pričaj sa mnom kao uvijek. Nemoj mijenjati ton glasa, ne govori onim tužnim i ozbiljnim glasom. Smij se isto kao prije, kad smo se smijali zajedno. Moli se, smij se, misli o meni. Neka se moje ime izgovara kao uvijek, bez traga tamne sjene. Život je isti kao prije. I život je jedina nedjeljiva konstanta. Zasšto bih nestao iz tvog srca ako sam samo nestao iz tvojih očiju? Ja čekam da dođe tvoje vrijeme. Tu sam, blizu, upamti to. U drugoj sam sobi ili iza ćoška. Sve je u redu.
H. Scott Holland

Smrt zaista nije ništa. Posebno kad se navikneš na nju i sprijateljiš sa njom. Smrt može ti postati drugarica za dobra i loša vremena, možeš nju zamisliti obučenu u šarenu haljinu tvoje majke, gegice tvog djeteta ili majicu voljenog muškarca. Ja sam sa njom veoma bliska već godinama.

Davno, već jako davno, smrt je došla prvo po moju majku. Bila sam tada dijete, sjećam se tog prvog dodira ledene ruke moje majke u kapeli tokom mise, taj dodir će me uvijek podsjećati na smrt. Morala sam dodirnuti voštano-žutu, hladnu ruku žene koja je mene rodila. Plašila sam se tada užasno. Nisam htjela prići sanduku sa majkom, ali svi su govorili – hajde, moraš, to je majka, poljubi majku, više nju nećeš vidjeti. Poslije, godinama sam sanjala kapelu, sanduk, misu i mojku majku koja vaskrsne, obučena u ljubičastu haljinu.

Kad sam odrasla, nisam razmišljala o smrti.

Bilo je previše zanimljivo-fakultet, žurke, prvi posao, ljubav, razočarenja, strast, glava u oblacima, želja da se promijeni svijet, nijedan plan nije bio nemogući. Sa 25 godina sam, baš nekoliko dana nakon vjenčanja, saznala da sam trudna. Nije to bio u tom trenutku moj životni san, ali s vremenom navikla sam se na činjenicu da ću postati mama.

Mama? Kako to čudno zvuči…kako ću ja uspjeti da budem mama??? Došao je jun, prelijepi topli jun. Moj sin je bio energična beba koja se vrpolji po stomaku. Sve dok se nije desilo nešto strašno, nešto do danas neobjašnjivo. Tog me jutra, mjesec dana prije termina poroda, probudilo krvarenje, krv je bila posvuda, ostavljala sam za sobom krvavi trag. Ubrzo bolnica, trka, snimanje, ćutanje i jedna rečenica koju ću pamtiti do kraja života

„Gospođo, vaša beba nije živa”.

Probudila sam se u sobi, sa iglama u ruci, pitala sam gdje je moje dijete, gdje je moje dijete…Djeteta nema, neće biti, možda nije ni bilo…Nisam mogla da vidim mog sina, nisam mogla da budem na sahrani. Jedino što mi je ostalo su bolnički dokumenti i jedne gegice.

Prva tri mjeseca sam provela sama u sobi, držeći u ruci gegice koje je trebao nositi moj sin. Ne sjećam se puno iz tog vremena, nisam spavala, nisam skoro ništa jela, na kraju nisam mogla ni plakati. Razmišljala sam je li mom sinu hladno, da li se plaši sam ispod zemlje u malom bijelom sanduku?…Na grobu sam napravila malo igralište; donosila sam mu plišane mede, slike, čestitke. Poslije nekoliko mjeseci počela sam tražiti krivca, nečiju grešku;svoju, ljekara, muža, njegove porodice, moje porodice, bilo čiju.

Nakon pola godine poželjela sam  biti mama.

Nisam pričala ni sa kim o svemu što se desilo. Moj muž nije bio spreman razgovarati, izbjegavao tu temu, a meni je strahovito trebalo da me sasluša, da mi detaljno kaže kakvo je bilo naše dijete. On je jedini vidio našeg sina u bolničkoj mrtvačnici, da mi dozvoli da plačem, da vrištim, da prođem onaj nepodnošljiv bol.

Ljudi u takvim situacijama ne znaju kako se ponijeti prema nekom kome je umrlo dijete.

Pokušavaju tješiti na okrutan način – pa biće još djece, bolje sada nego kad poraste, nemoj plakati, dešava se to, saberi se….

Tada je umro djelić mene, bespovratno sam izgubila onu moju dječiju razigranost, shvatila sam da život i smrt su nerazdvojni drugari.

Druga beba je otišla u 12 nedjelji trudnoće. Na bolničkom krevetu, sama, rodila sam maleni plod, „dužine 6 cm”, kako navodi bolnička analiza, bez „vidljivih anomalija”.

Osjećala sam sramotu, užasan stid jer ne uspjevam imati bucmastu, živu bebu.

Sa prezirom sam gledala trudničke stomake, dječija kolica, nervirao me bebin plač, reklame pelena na TV, dječiji parkovi i njihove majke. Sve je to pokvarilo moj ionako osrednji brak, udaljili smo se od sebe, postali neprijatelji, stranci koji žive u istom stanu i spavaju u istom krevetu.

Pet godina nakon onog junskog jutra, rodila sam moju ćerku. Nakon buđenja iz anestezije, prvo što sam upitala je bilo-„je li moje dijete živo”… Sestra me sa čuđenjem gledala, pa kako to, svako je dijete ovdje živo, evo, donijećemo vama vašu kćerku.

Nažalost, moj brak nije izdržao sve ovo.

Zdrav razum mi je govorio da pokušam spasiti ono što u stvari ne postoji, zbog djeteta, sebe, njega, ali nije više moglo. Nakon rastanka bile smo par godina same, oporavljala sam se od jako ružnog završetka mog krunisanog smrću braka, uživajući u mojoj djevojčici.

Nisam očekivala da će se meni još uvijek nešto lijepo u životu desiti.

Sve je bilo prenormalno:posao, kuća, dijete, samoća. I odjednom desi mi se prava filmska ljubav.

Ja i on. Djelili su nas kilometri, godine, vjera. Prvi poljubac koji me je podsjetio na strast, onaj divan osjećaj opijenosti, nestvarnosti. Opet sam osjetila da živim, da dišem, da mogu ostvariti sve što poželim.

I opet se desi ono neobjašnjivo. Moja drugarica smrt me podsjeti da život i smrt su nerazdvojni drugari. Sve se završilo par dana prije Božića, nekoliko minuta iza ponoći. Opet bolnica, trka, neizvjesnost, čekanje i riječi „žao mi je, nismo ga uspjeli vratiti”.

Oprostila sam se od njega. Stajala sam neko vrijeme, ne znam, možda deset minuta, a možda sat vremena iznad njega, izgledao je kao da spava, sa osmjehom, čekala sam da otvori oči i kaže – zezao sam te, pile moje. Nije se to ipak desilo. Narednih mjesec dana sam provela kao u lošem snu. Svako veče sam plakala, da ćerka ne vidi, gledala njegove slike, zvala svoje prijatelje kojima je na kraju dosadilo slušanje kako plačem. Boljelo je, osjećala sam se prevarenom-obećao si da me nikad nećeš napustiti, baš sad kad je sve krenulo najbolje…Trebali smo otići na more, trebao si mi pokazati Vrelo Bosne, trebali smo proputovati pola svijeta zajedno. Sa njim je umro još jedan dio mene. Unutra užasna praznina, prestala sam ponovo da osjećam, smijem se, disanje je postalo samo mehanička radnja- spavati, jesti, ići, raditi, spavati, plakati, piti, spavati…

Moje dijete, moja majka i moj muškarac su se pojavljivali u mojim snovima. Nekoliko mjeseci nakon smrti mog sina, noću, začula sam dječiji smjeh u sobi. Bila sam sigurna da čujem moje dijete…par godina nakon toga, kasno naveče pretrči pored mene mali dječak, plave kose. Bila je zima, padao snijeg a dječak je na sebi imao majicu kratkih rukava. U tom sam trenutku osjetila da je to moj sin, iako je to potpuno nerazumno. Nakon smrti mog muškarca osjećala sam jedno vrijeme njegovo prisustvo-osjećaj smirenosti, sigurnosti.

Znala sam da svi koje sam voljela su tu negdje, kako god to nazovemo-kao energija, duša, štagod, ali da uprkos samoći-nisam sama. Tako je smrt postala moja drugarica, saputnica, vjerni pratilac u svemu.

Sa bolom se može živjeti. Osvojila sam bol koji me razarao godinama. Desile su se tri različite smrti, kao da život eksperimentiše sa mnom, kao da sam pokusna životinja-smrt u bijelom mantilu, sa velikim naočarima i svjeskom u ruci bilježi rezultate tog suovog istraživanja. Ja sam ipak sve to preživjela, sa velikim ožiljcima, sa amputiranim djelovima srca.

Epilog: U Tarotu karta Smrt ne znači kraj života. Smrt je nešto sasvim suprotno. Ona je novi početak. Karta predstavlja kostur sa kosom koji odsječe glavu svakome, mladom, starom, bogatom i sromašnom. Kao Dance macabre, ples sa smrću pred kojom smo svi ravni i od koje nema bijega.

Nakon više od 20 godina smrt je meni donijela novi početak.

Živim, dišem, smijem se.

Ponovo vidim kako je lijep svaki novi dan, koliko znači pramen sunca, poljubac moje kćerke ujutru, zagrljaj voljene osobe.

Našla sam svoje sigurno mjesto, uz osobu koju volim i sa kojom ja i moja kćerka nastavljamo dalje.

Smrt je samo promjena svjesti.Vjerujem da energija ne može se uništiti i da svaka osoba koju smo voljeli je negdje blizu da nas čuva. Bez suvišne patetike, anđelčića, bradatog boga na oblacima,vještačkih suza i histerije. Jer smrt zaista nije ništa.”

 

Napisala: Ewa Jaskółowska

 

1 Comment

  1. Rebeka
    17 January 2016 at 3:42 pm

    Odlicno! Ovaj test cini da bude, zahvalna onim sto imsm u zivotu, ljubavlju ,eni dragih ljudi koji su tu.