Slučaj “ljulja”

Bebo i ja skoro svaki dan idemo u park “Mladen Stojanović”. Nemamo puno izbora. To je jedini park koji je stvarno – park. Imali smo još jedan u centru grada, ali tolika količina betona, vječno puna kafana kao i preimenovanje u muzički paviljon još prije Bebinog rođenja udaljiše nekadašnji park “Petar Kočić” od njegovog porijekla. No, dobro. Banjaluka ima jedan park koji ima koliko – toliko čiste livadice sa travom i divno drveće. Kako smo Bebo i ja svaki dan tamo, tako zdušno koristimo prednosti parka “Mladen Stojanović”, a to su:

  • pjeskarnik (i to u prirodnom hladu)
  • 6 ljuljački
  • 2 okačene gume koje služe kao ljuljačke
  • 6 klackalica
  • 1 tobogan
  • metalna konstrukcija u obliku lokomotive
  • metalna konstrukcija koja služi za “kačenje” na rukama.

Ovo su sve rekviziti oko tog pjeskarnika gdje nam je baza. U drugom dijelu parka još postoje dva stola za stoni tenis, poneka ljulja i tobogan.

Kako smo od ranog proljeća krenuli u park, nije bilo teško primjetiti, za jednog dvogodišnjaka, velike nedostatke jedinog parka.

Npr. jedna ljulja je bila pokidana i tako je stajala sedmicama. Sjedalice na klackalicama trule. Metalna lokomotiva sa šarafima koji su ko zna kad držali daske (ili već nešto) neprijateljski štrče.

Prilično žalosna slika kojoj ne treba mnogo da se uljepša. Vođena tom idejom, prvo sam mislila da pokrenem nekoliko roditelja koji su voljni da o sopstvenom trošku, finansijskom i vremenskom, malo urede to okruženje. Međutim, zbog komentara prijatelja koji je rekao da to mogu roditelji uraditi ali da je to posao nadležnih službi, predomislila sam se. Prvo sam poslala mail odgovornim, odnosno, nadležnim.

parkPošto kontakti za nadležna odjeljenja uredno stoje na sajtu Gradu, tako valjda važi i Zakon u upravnom postupku i za ovaj mail. Vodeći se time, čekala sam da prođe rok od dva mjeseca da vidim hoću li dobiti bilo kakav odgovor.

Sudbina, nazovimo to tako, nije bila na mojoj strani jer (očekivano) odgovor nisam dobila, ALI ljuljačke i klackalice su popravljene a pijesak u pjeskarniku obnovljen. Ostalo je u tom dijelu hrpa opasnih mijesta ( a pazite, nisam “helikopter mama” koja lebdi nad djetetom strijepeći, to ste valjda, do sad shvatili) i to baš na rekvizitima za djecu…ali dobro. Nećemo mak na konac. Nadgledaću ga, šta ću. Ja sam bila sretna, presretna što Grad Banjaluka bar dijelom opravdava svoj status “grada djece” pa se nisam ni obazirala što nisam dobila nikakav odgovor na mail (čak ni u spamu).

Kad sam vidjela da se obnavljaju i farbaju stubovi rasvjete u parku, shvatila sam da je Banjaluka, u stvari, samo grad u BiH. Ispolitizovan do kraja i da ovi potezi imaju veze samo predstojećim izborima. I to nema veze, neka djeca imaju čitave ljulje i novi pijesak…šta me briga.

Međutim, ono što me najviše pogodilo juče je ovaj prizor

10530677_10203948509969575_7931966746799820033_nTek obnovljene ljulje su opet pokvarene. Do kad sad treba čekati da se poprave? Opet (valjda bezuspješno) slati mail?
Za šta služe sajtovi državnim službama?

Da skinu stranku sa vrata govoreći “imate to na našem sajtu” ili da opravdaju neko radno mjesto? U tekstu Hane Kazazović Da li bi i zašto državne službe trebale koristiti internet i društvene mreže za komunikaciju sa građanima sve je rečeno. Kad je bilo vanredno stanje u vrijeme poplava Vlada RS je brzo reagovala otvarajući nalog na Twitteru @poplaveRS, dok recimo nalog pod imenom Grad Banjaluka izgleda …

tvit

…potpuno nefunkcionalno, za razliku od sajta koji nudi dosta informacija ali izgleda uzalud. Nije sve do tehnologije, ima nešto i do ljudi.

Ako neko razmišlja, kad ću da tvitujem ili odgovaram na mailove pored toliko posla-dignite glavu. Toliko nas drži pametne telefone u rukama skoro stalno. Kada bi građani imali priliku da online imaju dvosmjernu komunikaciju sa državnim službama, zar ne bi neke stvari bile brže, uočljivije i praktičnije? Sigurno nadležni ne bi bili toliko opušteni kad bi još najmanje tridesetak roditelja koji redovno dolaze u park isto rekli.

Zašto ne čuvamo svoj grad?

Ovo je druga, za konkretan “ljulja slučaj” , bitnija stvar.

To što su ljulje pokidane ima veze samo građanima.

To što je srča od stakla na sve strane oko pijeska ima veze samo sa građanima.

To što iza klinaca kupim smeće koje ostave na travi nakon što urade par selfija ima veze samo sa mnom.

Nemam odgovor.

Znam samo da ovih dana viđam policajce na biciklima koji prođu kroz park. Njima ne treba internet, tu su. Možda bi oni mogli dati odgovor na ovo pitanje…ili će reći da je to nečija druga nadležnost, možemo pogledati na sajtu čija?

 

 

2 Comments

  1. crnogorka
    30 July 2014 at 12:46 pm

    Evo da ubacim malo poredjenje. Nedavno sam bila u PG, prvi put posle 2 godine, i prvi put sa djetetom, sto daje drugaciju perspektivu, jel’te. Bila sam prijatno iznenadjena. Dio neuredjene, prazne borove sume pored KBC-a je ogradjen gustom zeljeznom ogradom, sa par ulaznih kapija koje se nocu zakljucavaju, na kojima stoji natpis “Djecji park”. Unutar parka postoje 4 (4!) igralista sa podlogom od sljunka, komplet – ljulja, kucica, tobogan, klackalice, plus par klupa za roditelje. Tokom dana je uvijek neko od tih igralista u hladu. Niko ne prlja i ne lomi nocu, jer se park zatvara. Shodno tome, djeca mogu bezbjedno da kopaju po sljunku, bez straha da nalete na staklo, smece, pseci izmet.

    http://mw2.google.com/mw-panoramio/photos/medium/26638872.jpg
    http://mw2.google.com/mw-panoramio/photos/medium/26638857.jpg
    http://mw2.google.com/mw-panoramio/photos/medium/26639116.jpg

    Koliko sve to kosta da se napravi? Hmm… betonsko-zeljezna ograda; 4 kompleta za igraliste (kakvo se moze naci na svakoj benzinskoj pumpi ili u pristojnom trznom centru, pa ako se privatnicima to isplati napraviti kao mali iskorak za udobnost musterija, ne znam kako moze biti skupo za grad), nesto klupa i kanti za smece. Plus, zahvaljujuci upravo toj ogradi, investicija je relativno dobro zasticena.

    Ali, ah, naravno, najveci je “trosak” ograditi dio javnog zemljista, koji bi bio IDEALAN za tresnuti 5-6 zgrada jednu do druge i prodati stanove napravljene od omaltanog stiropora i kineskih elemenata po masnoj cijeni, u koju moze da se ugradi podosta ljudi, pa se i to u neku ruku moze smatrati “opstim interesom”.

    Ali valjda postoji bar neki djelic zemljista koji nije gradjevinski interesantan, neko kliziste 🙂 gdje bi se moglo tako nesto postaviti u BL? Mozda pored setalista kraj Vrbasa? Mozda bi imalo smisla napraviti ogradjene dijelove postojecih zelenih povrsina za djecu, tako da ne mogu izletjeti na ulicu, a psi lutalice ne mogu da ih napadnu, kao sto se deslio prije u parku M.Stojanovica? A da Shapice ne budu ugrozene, nemmoze se i za njih urediti nekih 50-60m2 parka, ograditi, i ubaciti tamo fiksiranih igracaka za pse, od gume i drveta, i postaviti jedna kanta za pseci otpad sa stalkom za plasticne kese za prikupljanje pored nje?

    Strasno je pomisliti koliko je malo novca, malo volje, potrebno, a koliko bi mogli bolje zivjeti. Nisu u nasem drustvu glavni problem pare, dok god to ljudi ne shvate, dzaba. Pa nije se izgradilo nista bez pozrtvovanja, pri cemu ne mislim da trebamo mi gradjani trebamo to graditi svojim rukama na radnoj akciji, vec da trebamo biti spremni da se zrtvujemo javno zastupajuci i trazeci ono sto je JAVNI INTERES. Dok god se nismo sposobni organizovati ni na nivou etazne zajednice da mijenjamo sijalice i cistimo hodnike zgrada, parkovi ce nam biti divlji, ulice prljave, a mi sami zapusteni, siromasni i zasluzeno nesretni.

    p.s. izvini, ja se raspricah, tako kofein na mene djeluje. drugi put komentarisem PRIJE kafe 😀

  2. 30 July 2014 at 2:40 pm

    Ma kakvo izvinjenje! Sve što si rekla je na mjestu, a za slike hvala jer je to, bar za naše prostore, idealno rješenje. Ovako znam o čemu da maštam 🙂